Ima ih gotovo svaki kraj, u svakom manjem ili većem mestu. Neki ih zovu blejačima, pogrdnim imenima, odlikuje ih beskorisnost, često i bezvoljnost, i vegetacija na jednom istom mestu svakog dana, popularnije nazvanim čeka.
Čeka je uglavnom raskrsnica, ili neki širi slobodni prostor kuda prolaze razni ljudi, zadržavaju se, odlaze, ostavljaju tračeve i priče, smeju se i mršte.
Na čeku dolazi uglavnom ista ekipa, tu se skupljaju, a spomenici im pričaju šta se danas i juče dogodilo, ko se sa kim jebao, potukao, ko je obio radnju i apoteku, ko je muriji skinuo tablice sa kola..
Tu su iz dana u dan, troše malo jer nemaju gotovo ništa, i predstavljaju sliku kraja, stanja jednog dela omladine, znaju sve, i koje god sranje da ispadne njih će prve ispitati ili okriviti.
U nedostatku mesta u Vujaklijinom ili kojem drugom rečniku na internetu postoji mnoštvo sajtova, među njima Vukajlija, gde možete da vidite na kakav sve način ljudi vole da razgovaraju na opšte zgražavanje lingvista. Tako da se tamo može videti da ljudi fejsbukuju, fejsbuče, da im je fejs ubagovao. Ili čak poređenje čuvenog prideva „kul”: kul, kulji, najkulji.
Emisija RTS-a "Oko Magazin · 24. Novembar 2009.
žiiiv karadjordje?! :D
Ujednačeno. Tvoja def je dobra, taman kol'ko je i slika živih spomenika loša.