Kako sam proveo ljetni raspust
Ne volim zimu. Ruke mi se lede kao da ne primaju krv, na smalaksalu dušu se obavije neka mrena i tugaljivo, sjetno nebo kao da hoće da se sruči na mene. Ne volim ni jesen, šarenoliku i podmuklu. Hladan vjetar odere mi radost sa lica, sloj po sloj...
Ljeto, ah ljeto. Zamiriše probuđena zemlja, nebo se razvije u beskonačnost i probude se najtananiji damri u čovjeku. Završi se škola, razlete se dječji osmjesi svuda po sokacima i podsjete me na ljeta, ona prava ljeta mog djetinjstva. Onda kada sam čuvao bezbrižnost u džepovima prljavih pantalona, iskru slobode u hodu i čitavu jednu vasionu u grudima. Čitav svijet bio je tu, pod nogama, magičan i napravljen samo za mene.
Danas volim ljeto više nego ikada. I u svaku zimu zamišljam ljeto, ispunjeno i čisto, najljepše do sada. Svaki put kada me oduzme tugaljivost i nemirna sjeta, odagnam misli, sanjajući ljeto. Sve će biti ljepše kada me ogrije sunce - govorim sam sebi. I smišljam planove, zamijesim iluzije umornim sinapsama i smirim se. Ih, kada dođe ljeto...
Dođe i ljeto, dovuče se na usijanim kočijama i zagospodari brdima. I ne radim ništa, ne mičem se. Stojim tu, kao ukopan pred svim blagostanjima kojima me obasipa, puštajući da mi najljepša četvrtina mog života prolazi bez cilja. Sakrijem se u sjenke sopstvene bezidejnosti i nerada, ne uživam, ne živim. Ipak, sanjam ona ljeta, dječja i nevina, ispunjavajući svakodnevnicu prašnjavim uspomenama i odsanjanim snovima. Tako, novo ljeto se provuče kraj mene, a da to nisam ni shvatio. Tek onda, kada se prošara nebo i šuma zazlati, shvatam da je najljepše prošlo, i da je još jedan raspust moga života, nepovratno izgubljen.
Takav sam. Moje zime su moje tuge. A ljeto, ma koliko da ga volim, uvijek učinim da besciljno prođe, puštajuću ga da odleti dole, daleko, na jug...
Definicija je pisana za takmičenje "Pačija škola".
