Neznam ništa i molim za dva!
Naziv divnog, nadahnjujućeg i savršeno kreativnog sastava koje osnovcima svake moguće godine stavlja u plan i program Ministarstvo prosvete. Kao da njih to nešto naročito interesuje i kao da će baš da maknu svoje dupe pa da sve te sastave širom drage nam zemljice Srbije, pročitaju.
Moj sastav(ovogodišnji):
Evo još jedne školske godine i evo meni još jednog susreta sa dragim Ministarstvom. Mislim da je ovo momenat kada bi trebalo da otvorimo šampanjac i lepo se proveselimo jer se više nećemo sretati, ako izuzmem zimski raspust.
Shvativši da celih ovih osam godina samo ja govorim o sebi, rešila sam, ovako za kraj, da se raspitam kako ste vi, draga gospodo, proveli raspust? Mislim da nemate dece, jer to se vidi na kilometar, tako da vam niko nije skakao po glavi, ali, npr. da li ste išli na neko letovanje? Nisam upoznata sa stanjem vaše ministarske platice ali bi trebalo da je bolja od one koju ima radni narod. Čekam vaše odgovore na barem 2 strane.
P.S. Nacrtala sam novi strip u kome se i vi pominjete. Ide otprilike tako što ste nam dali kopije prijemnog ispita unapred(naravno, tajno) sa ciljem da tako celoj Evropi pokažete kako Srbija ima svetlu budućnost. Ponavljam: nisam previše obaveštena o tome kako sve te stvari funkcionišu, ali mogli biste da razmislite o toj mogućnosti.
Od svih godišnjih doba najviše volim leto zato što je tada letnji raspust.
Ove godine letnji raspust je najduže trajao. Da, tek sam završio prvi razred, ali sam tako čuo od starije dece. Ovaj raspust je trajao duže zbog nekog čike koga stalno prikazuju na televiziji umesto crtaća. Mislim da se zove Miloš ili Sloba. Uglavnom, njegova žena uvek nosi neki cvet u kosi. Kao nekakva ciganka, uvek moja baba dobaci. Taj čika se posvađao sa nekim drugim čikom i onda je drugi čika naredio da nas gađaju bombama iz aviona. A mene baš briga, u mom malom gradu nije pala nijedna bomba, tako da nisam imao razloga za brigu i raspust sam proveo u igri i šali. Osim jedne bombe koja je pala u šumu mog komšije, ali nije eksplodirala. Nakon toga on je od nje napravio korito za svinje. Kaže da se ne baci.
Tokom leta, mi, deca iz kraja smo se skupljali na školskom igralištu kako bismo se jurili, pravili smicalice devojčicama i igrali rata. Kad mogu odrasli, zašto ne bismo mogli i mi? Najviše sam voleo da posmatram devojčice dok piške u mraku. To je jednom primetila debela Radmila i prijavila mojoj majci koja me je izvoštila prutom. Tata me je samo potapšao po ramenu sa odobravanjem. Sutradan sam Radmili pripretio da ću joj ubiti mačku ako još jednom nešto kaže. Otada više nije dolazila na naša mala okupljanja na igralištu.
Zauvek će mi ostati u sećanju i jedan strašan događaj od kog mi se sledila krv u žilama. Pošto je svako veče nestajala struja, obično sam išao ranije na spavanje ako ne bih otišao na igralište. Jedno veče nisam mogao da zaspim i gledao sam u nebo nadajući se da će naši pogoditi neki zlikovački avion. Odjednom, bela svetlost je zapalila nebeski svod. -U-s-r-a- uplašio sam se kao nikad do tada. Mislio sam da smrt dolazi po mene i da je ta bela svetlost svetlost iz Raja kao u onim serijama što majka gleda gde svi plaču. Gotovo, ubiše me, kao da me nije ni bilo. Srce mi je stalo i nisam mogao ni da se pomerim. Na moje iznenađenje, opet je u sobi bila tama. Kad ja pogledo, čitav sam i nemam krila i onaj krug iznad glave kao u crtaćima. Tad je majka ušla sa svećom u sobu i rekla da je to samo neka sigilalna raketa ili tako nešto i da ona nije opasna. Mojoj sreći nije bilo kraja, bio sam oduševljen jer nisam poginuo kao kakav Kosovar.
Od kolevke pa do groba najlepši je letnji raspust! Jedva čekam da nas opet bombarduju!
Definicija je napisana za takmičenje Pačija škola.
Definicija pisana za turnir Pačija škola
Pitate me kako sam proveo letnji raspust? Pa za mene bar znate, nastavnice...
Dobro, znam da je tema ista za sve, ali ako sam kao i svi zašto sam samo ja morao da dolazim u avgustu i izigravam kretena pred komisijom i vašim preplanulim telom?
PITAM ZAŠTO!?
Kakva blamaža. Čime sam to zaslužio? Zar u silnim porukama koje sam vam slao tokom cele godine niste našli bar zrnce pismenosti dovoljno za prelaznu ocenu? Zar niste shvatili koliko mi se sviđate i da sam u stanju da uradim sve za nas? A bio sam spreman da prestanem da vas pratim, znam da to nije pristojno, niste odmah morali da obaveštavate moje roditelje. Mislio sam da vam moja pažnja nešto znači. Ima svakakvih manijaka, znate i sami, išao sam iza vas da budem siguran da ste bezbedno stigli kući.
A kako ste vi proveli letnji raspust, Ivana?
Na Zakintosu, jel? Napravili ste i mali bazen u dvorištu, malo kičast za moj ukus, ali dovoljan da ne morate da idete i na more. Bacanje para ako mene pitate. Bolje da ste popravili onaj prozorčić pomoćne prostorije na južnoj strani vaše divne kuće. Čak i kad je zatvoren dovoljno je da šrafcigerom malo zadignete krilo, otvara se bez problema. Mogao je neko da vam se ušunja u kuću dok se vi bezbrižno sunčate na plaži. Razumem da ljudi žele da se odmore od televizije, društvenih mreža i političkih dešavanja, ali lap-top bar ne zauzima previše mesta, mogli ste da ga ponesete. Tu su vaši privatni podaci, slike, snimci, može svako da otvori, pogleda i šta onda? Tu su i sva vaša ćaskanja preko Skajpa, sve šifre koje koristite, sve poruke koje ste poslali ili primili. Badava vi obrišete poruke, ako vam je neko prethodno ubacio program ki-loger koji sve beleži, kao crna kutija, svako slovce koje ste otkucali. A to je mogao da učini bilo ko, donosili ste par puta isti lap-top u školu i ostavljali ga u nastavničkom kabinetu, čak i kada je kabinet bio prazan.
Pitam se zašto se obrisali sve poruke koje ste razmenjivali sa nastavnikom muzičkog ako vam je ''toliko bilo lepo'' na Perućcu, i kako ono već rekoste ''simfonija za sva čula''? Obrisali ste i slike koje vam je slao? Lepo ste ispali, nije trebalo da ih brišete. Niste se mnogo obazirali na to što nije bilo spasioca na mestu gde smo se mi, učenici, kupali? Vaši i Bahovi aktovi su mnogo bitniji od naših života, jel tako?
I šta sad Ivana, ispada da samo ja imam slike, ljubavne poruke, mini klip iz tuš kabine, a vas dvoje ste sve obrisali? Za Baha doduše nisam siguran, mada vam je obećao, lepo je napisao tamo da je dva puta proverio i potvrdio vam da je očistio Risajkl bin.
Šteta bi bilo ne podeliti materijal sa vašim mužem, recimo? Šta kažete na to? I njega ste u neku ruku izneverili, ne samo mene.
Ja ću vam oprostiti ako mi ovog puta date četvorku, a za ostalo ćemo se dogovoriti posle časa.
Letnji raspust? Leto? Raspust? Pa sad ću da ti se najebem majke ko nikad do sad matori.
Familiju ti jebem u pičku, ti si našao da mi sereš nešto o letnjem raspustu jebem te usta. Svake jebene godine isto, otkad sam mogao da držim turpiju i čekić u rukama nalazio si raznorazne razloge da ne idem nigde sa društvom mamu ti jebem pod izgovorom da to tako treba i kako su moji drugari glupi a ja jedini pametan što sa 13 godina znam sve stručne i nestručne nazive za sav alat koji mi je ikad pao šaka.
Srao si kako nemamo para i da je lokalni bazen luksuz. Tek sad posle svih ovih godina mogu da te napušim kurčeganje i da ti kažem da si srao ko grlica. Jebem ja mater i tebi i čika Žiretu što ste svakog leta tukli po litar rakije i pola gajbe piva svaki jebeni dan pička vam materina a kad sam hteo da kupim jedan jebeni sladoled dobijao sam umesto istog šljagu zavrat i motorcangle u ruke dok ste se obojica smejali ko kurve.
Kažeš imo sam drugare, imo sam kurac glogov. Dok su oni gledali ko ima manji telefon i ko će da zavati bolju ribu iz akvarijuma koji je baš tih godina pucao ja sam morao napamet da znam kojim elektrodama se vari gus, a kojim elektrodama aluminijum. Mogao sam da napravim jebenog ajronmena i da ti nabijem mitraljez u dupe povlačeći oroz sa osmehom, jebo te ključ 13 i paljena žica da te jebala.
Jedva sam čekao da se završi leto pa da ponovo krenem u školu da počnem da se družim sa mojim vršnjacima kolko si mi jebo majku u pičku raznim plemenitim gasovima u radionici i da buku struga i brusilice zamenim tišinom a žuljeve na rukama saniram grafitnom olovkom pišući kako mi je bilo na raspustu i svaki put dobio dvojku jer su mislili da ih jebem kad pročitaju šta sam napisao.
I posle svih ovih godina još jednom ću te pitati: Gde je moj jebeni letnji raspust i moje detinjstvo?
Pizda ti materina, da ti pizda materina.
Definicija je napisana za takmičenje "Pačija škola".
Nakon što sam pročitao sedamnaest delova grofa od Monte Krista i trinaest Harija jebenog Potera shvatio sam da je trideseti avgust i da sam se pokenjao sebi se u stau. Ode mast u propast, štono vele stari. Morao sam da preduzmem drastične mere.
Bilo je sparno, govnjivo popodne u provinciji. Tmurni ljudi, u poluverima, napolju ubi ždraka, vrane pozijale, oni u poluverima, venčanim sakoima, crne čarape peti dan a balega isparava sa grudi. Zdravo, hvala, prijatno, doviđenja, ceo dan slušao sam zujanje tih radilica, ljudi uhvaćenih u kolotečinu svakodnevnice, žigosanih robova navike. Onda je prekipelo, žuč mi se okrenuo i po podu sam ispeglirao sedmo valjevsko. Gungula. Mnoštvo krpa, džogera i radnica, mnoštvo osmeha, lažnih, bezdušnih i svi oni u toj gunguli mogli su siti da mi se poizdodiruju presnog kurca. Bio sam pijan. Morao sam da preduzmem nešto. Prvo pijanstvo u životu nije smelo da se završi sa flekom piva i ćevapa na podu kladionice. Sećam se kroz maglu, iako se sve odigralo neposredno pred pisanje ovog sastava, ubacio sam dve šake pune samopouzdanja u džepove i isteturao se napolje. Plan je stvoren.
Šomi, koji je krenuo za mnom, je bio dete, ništa drugačije od mene, osim što verovatno nije bio štreber kao ja. Bio je normalan, nije slušao metal, nije čitao dve knjige za sedmicu, nije pipnuo Radine sise i nije sanjao Ničea kako visi obešen na tavanu, svako veče. Ali je imao kintu, nenormalnu kintu, kao da mu ćale bere pare umesto malina. Nikada se nisam razumeo u novac, razumeo sam Hesea i Roterdamskog ali u novac - nikada. Stigao me je i rekao nešto neodređeno tipa:
- Ponekad, mi stvarno ideš na kurac. - bio je moj najbolji prijatelj. Utešio sam ga.
- Jedi govna!
Nastavili smo zajedno da se krećemo prašnjavom, smrdljivom ulicom dok nismo stigli u drugu kladionicu. Ova nije bila kao druge. Nije bilo, espresa, hajnekena, ceđenog grejpa i viskasa sa prosušenom papajom ali je imala dušu. Znala je da voli. Novac. Sećam se, jednom prilikom je buraz došao kući i matori i on su se pofajtali nešto, tipa on je izgubio neki ćaletov novac, kockajući se, meni relativan pojam, isto kao da pričamo o bifurkaciji. Rekao mu je:
- Evo ti crevo! Napolju se operi! Smrdiš na duvan i Mišu Ciganina!
Shvatio sam da je zajebao stvar i kockanje mi je postalo mrsko, toliko mrsko da sam rekao da nikada u svom životu neću to da radim. I nisam, sve do početka priče...
Bilo je sunčno letnje popodne, posle dužeg vremena sam došao u varoš. Ostalo je još par dana do početka školske godine i na očev nagovor otišao sam na sok sa drugarima. Oni su svi propušili za raspust, svi su imali puna usta hvale na račun devojčica, lagali su svaku reč, a ja sam im zavideo. Ne zbog toga šta su oni hipotetički radili preko raspusta, jer nisu, znam, znam sve te devojke, i sve lažu, jer su lažovi, nego zbog otvorenog pristupa ka mogućnosti da izgube ili osvoje novac. Na kocki. Gledali su nekakve trke kerova, navodno sve je to repriza neke trke koja se dogodila ko zna kada, i oni su znali ko će da pobedi, kao. Međutim, znali ili ne znali, svaku trku su dobijali, svaki po nekih petsto-šesto dinara i okretali piće. Jednom sam pio, ali realno čaša vina koju sam popio ono veče kada je Rada dolazila nije relevantan pojam za ovo što se odigravalo. Pio sam pivo, valjevsko, i bilo je grozno, kiselo i gorko, i što sam više pio sve oko mene je bivalo kiselo i gorko i grozno. U jednom trenutku sam pročitao da sadrži 5,2% optimizma, iz čega sam zaključio da se u jednoj flaši nalazi tačno 0,4974 litara pesimizma i da sam nakon 3,4818 litara istog osetio kako me pesimizam preseca. Savija drob oko prstiju i stegnutom pesnicom vuče da ih isčupa iz utrobe, tada je zelenkasta žučna kesa pukla i pesimizam se prolio po plavom tepihu.
Šomi i ja. Maloletnici u kockarnici, crnoj, zabregloj i memljivoj. Šomi, pun para. Ja, sa pesimizmom u lavoru, stotinama metara dalje. Dobitna kombinacija. Dva crno! Pakleni točak sreće, rulet, bunar želja. Dva crno! Sve se dešavalo kao u transu, ja sam ulago više novca nego što mogu da pojmim a kuća je davala više nego što može da isplati. I tako u krug, ringišpil je dobio neku sasvim drugu konotaciju. Vrteo sam se sa borojevima, računao naredni dobitni, sve je bilo tako predvidiljivo, obrnuta igra staklenih perli, potpuna kontrola svega osim sebe samog. Trans iz koga me je Šomi trgao sa jednim glasnim:
- Isključi!
Debela, sisata radnica, sa masnim flekama šaka po dupetu, izbrojala nam je dvadest i pet hiljada razloga za nezaboravni raspust. Uz opsaku:
- Početnička sreća deco! Nemoj da se navučete...
Da se navučem? Ma važi!
Raspust se završio pre osam dana. Ili osam godina? Kako sam ga proveo?
Navukao sam se.
Dobar dan. Moje ime je Dejan i ja sam kockar.
Definicija je napisana za takmičenje "Pačija škola".
Vreme ovde teče sporo. Letnji raspust kod nas traje 5 sekundi. Jebeno predugo!
Obožavam da radim! Posao me pokreće! To je ceo moj život i samo to znam! "Radi, nahrani Glavnu i zbrini Malene!", to je moj moto. Lovim i skupljam! Akcija!
Imam dva prijatelja: m487602 i m487607. Upoznali smo se još u porodilištu, jer sva trojica smo rođeni u razmaku od 7 sekundi od iste majke. Od tad smo nerazdvojni... Već tri duge nedelje. Pre neki dan bio nam je rođendan. Dvojka se prvi našmrkao feromona i ispeglao po skakavcu. Spalio mu je antenu kiselinom. Kakav je to car! Obožavam ga! Skakavac nas je ionako davio po ceo dan i odvlačio od posla. Mi smo se smejali a on je plakao. Kažu da mi mravi čudan smisao za humor imamo. Sedmica, kako ga od milja zovemo, klimnuo je antenom. Morali smo nazad na posao.
Čuli smo priče, a dvojka kaže i da je video - sto posto sere jer je najstariji, da posle plođenja otpadnu krila i mnogi ne prežive. Kakve kurac polne bolesti, odma crkneš, nema te, obereš bostan - šta god to značilo! Stoga je naš trojac odlučio da ćemo i ovaj letnji raspust apstinirati! Ako ništa ne kresnemo - nećemo ni umreti. Logika je jaka ovde!
Neki dan na poslu našao sam poveću mrvicu. Odlučio sam da je uštekam za raspust. Prijatelji su me s prekorom gledali kao lopova, ali su ipak prihvatili. Kažu da ih navodim na zlo i da veruju da ću prvi prekinuti dogovor, kresnuti nešto i umreti. Ne ljutim se ja, možda su u pravu...
Polako je stigao i raspust, našli smo se dve sekunde pre početka. Podelio sam onu mrvicu na tri bratska dela (meni najveći) i počeli smo grickati. Bilo je sjajno. Ne znam kako su mravi živeli i šta su jeli pre neko što su Velika stopala počela praviti hleb. Pojeli smo mrvicu i raspust se završio.
Jedva čekam da opet nađem mrvicu. Jebeš raspust!
ps. mrzim i vanilin šećer!
Definicija je napisana za takmičenje Pačija škola.
Leto je najlepše doba godine. Tada Sunce sija jako i možemo više vremena da provodimo napolju i da se igramo. Ovo leto ću da pamtim i po jednom događaju kad sam postao pravi muškarac.
Tata mi je u jedno praskozorje rekao da treba sutradan da odemo na jedno mesto. Kazao je da tamo idu odrasli ljudi, a da sam ja sad već četvrti razred i da će još malo da krenu da mi rastu brkovi i ono drugo i da treba da odem sa njim. Nisam znao šta je to drugo, a kad sam pitao tatu, on mi je samo namignuo. Namignuo sam i ja njemu, iako ne znam zašto.
Kada sam se probudio, krenuo sam sa tatom. Usput nam se pridružio i čika Dragi, to je naš kum. Kada sam pitao tatu gde idemo, on mi je rekao da idemo u kafanu i da je tako i njega njegov tata vodio i da ću i ja svog sina da vodim ako kad porastem ne budem nofajer koji igra Kanter po ceo dan ko oni kljakavi sa mamine strane. Ne znam šta je taj nofajer i što su mamini kljakavi, ali Kanter baš volim da igram. Onda sam pitao tatu što mama kaže da od kafane treba da se čuvam da ne prođem kao tata, a tata mi je rekao da su žene dobre za kuhinju, ali da ih ne treba pustiti da razmišljaju i pričaju mnogo.
Kada smo ušli, namrštio sam se jer je unutra smdelo. Tata mi je tada rekao da je to miris za prave muškarce. Potom je pozvao konobaricu i naručio po jednu rakiju za svu trojicu i porciju ciganskog leba. Konobarica je donela rakije, ja sam pomirisao, i baš je smrdelo. Kad sam to rekao tati, čika Dragi mi je odgovorio da će taj miris da mi bude najlepši, samo kad porastem. I onda smo se kucnuli i ja sam malo popio. I baš je bilo odvratno, ali tata mi je rekao da tek kad popijem jednu čašicu postajem muškarac. Ja sam hteo da postanem muškarac i rešio sam da popijem čašicu, iako nisam znao zašto sve kod muškaraca mora da smrdi.
Tata i čika Dragi su počeli da pričaju o politici i nekom Donkiću i da psuju. Tata je onda rekao da bi on isterao sve političare iz neke zgrade i postavio konje u tu zgradu u centru da pritiskaju neke dugmiće kao u cirkusu, jer bi konji bili bolji i manje bi para trošili, a sve bi ostalo isto i ne bi neki debeli Tajanović zbog toga prekidao fudbal. Ja nisam znao što konji da pritiskaju dugmiće i kakav je to cirkus koji prekida utakmice, ali sam hteo da postanem muškarac i popio sam onu čašicu i počelo je malo da mi se vrti u glavi i da mi bude muka. Kad su to videli, tata i čika Dragi su mi čestitali i rekli mi da sam postao pravi muškarac.
Meni je bilo drago što sam postao pravi muškarac, ali mi se malo vrtelo u glavi. Setio sam se Sanje iz trećeg jedan što nosi kikice i počeo da se smejem jer mi je bilo lepo zbog Sanje. Kad sam rekao tati što se smejem, on me je poljubio u glavu i kazao da sam njegova krv i da nisam od onih maminih šonja što žensko neće ni na slici da vide.
Posle me je tata odveo kući i rekao mi da mami ništa ne pričam, jer muškarci nikad ne pričaju ženama kad su bili u kafani. Ja mami nisam hteo da kažem da sam bio u kafani, ali me je videla kako se teturam i pitala me šta je sa mnom, a ja sam joj odgovorio da sam postao muškarac i da mi se zato spava. Onda sam čuo kako se drala na tatu i rekla mu da nije normalan i da će da ga tuži nekome i da će da ga vode negde. Meni ništa nije bilo jasno, ali mi je bilo lepo jer sam postao muškarac i mislio sam na Sanju iz trećeg jedan.
Ujutro me je bolela glava. Tata mi je rekao da će to da prođe i da tako mora kad postanem muškarac. Mama je samo ljutito rekla da neće više da me vidi u kafani. Kad sam tada mislio na Sanju, nervirala me je jer me je bolela glava i mislio sam kako bih je počupao za one njene kike, samo da je tu. Uskoro sam krenuo i u školu u četvrti razred. Iako sam sad muškarac, i dalje volim Kanter.
Ovaj letnji raspust je bio lep i sunčan. Ovo je bio najlepši letnji raspust do sada, kada sam prvi put postao muškarac.
Definicija je napisana za takmičenje "Pačija škola".
Da li vam je poznat onaj trik sa kartama, kada mađioničar prođe brzo špilom i kaže da zapamtiš jednu kartu? Sad postoji fora, da on namesti da kako prolazi kroz špil, da se na jednoj karti zadrži jednu nanosekundu duže i na taj način on ustvari upravlja tvojim odabirom karte. I naravno uvek pogodi.
E sad zamislite letnji raspust kao špil karata. A mađioničar, e to je moj mozak. Kada sam video temu za takmičenje, prošao sam brzo kroz karte da vidim šta bi bilo najbolje da pišem. Primetio sam, da kad god prođem, da mi se jedan događaj, jedna karta konstantno duže zadržava u sivim ćelijama mozga. Nije nešto preterano, ali sigurno postoji neka dublja slika, koju moj mozak želi da mi pokaže, a koju ja još nisam video.
Moja karta je negde na sredini špila. Na sredini jula...
Naime, bio je lep, sunčani, bez oblaka, divni, lepršavi dan jula, kao i u svakoj priči. Ja sam stajao za tezgom i smarao se zato što prodaja i nije išla nešto tog dana. Upao sam u neka razmišljanja, kada sam primetijo dve pojave koje dolaze blizu tezgi. Bila su to dva skoro identična brata blizanci, koji su svirali za milostinju naroda. Čuo sam za njih i ranije, ali ih zaista nikada nisam video ni slušao.
Obojica su bili crnomanjasti, sa krupnim crnim očima i malko oborenom vilicom. Oči su bile takve da su licu davale neki tužan izgled. Mučenički. Lice im je oivičavala duga crna kosa, vezana u rep u visini ramena, dajući im još ubogiji izgled. Ali obojica su bili slatko nasmejana, onako detinje. Rekao sam da su skoro isti jer je jednom od njih, verovatno od rođenja, leva ruka bila tanja i suvlja od druge, a prsti koji su bili ukočeni su davali izled kašike.
Taj sa zakržljalom rukom je svirao lupajući u drvenu kutiju na kojoj je sedeo, a drugi je svirao na frulici.
Frulaš je dao znak i počeli su da sviraju...
Ako je klavir instrument srca, onda je frulica instrument duše. Visoki tonovi koje je proizvodila, zajedno sa zvukom bubnja u pozadini, kao da je budila ono neiskvareno u svima nama. Frulica kod tog dečka, siguran sam da je to ona na koju je mislio Mocart. Bila je čarobna. Ne bih previše da preterujem, ali zaista je zvučalo božanstveno. Zvuk se razlivao po trgu i rušio fasade užurbanih poslovnih ljudi, koji bi pomalo zastali i dali koji dinar. Kada sam ih gledao, pala mi je na pamet Aska, koja je radila ono što najbolje zna kako bi preživela.
Ali. Uvek postoji ali...
Znate priču o kravi koja da deset litara mleka, a zatim se ritne i sve to prospe. E to se tada dogodilo. S tim što me je krava usput i šutnula.
Nakon sat vremena sviranja, su prestali i počeli da se pakuju. Jedan od njih je uzeo one pare da pobroji. I po osmehu na njegovom licu rekao bih da je bio zadovoljan sumom koju su danas dobili. Biće im dovoljno da pregrme dan, pomislio sam. A onda sam video ovog drugog, koji je seo i izvadio nešto iz torbe. Izvadio je tablet, veličine mog jebenog monitora...
Izgleda da smo ipak mi ti koji su igrali kako ONI sviraju. A sviraju. Božanstveno.
I dalje nisam siguran zašto mi se ova karta stalno pojavljuje u glavi. Možda zato što sam verovao da ipak nisu svi ljudi pokvareni. Mislio sam da sam ih pročitao, a ustvari sam bio hipnotisan. Mislio sam da više ništa ne može da me iznenadi.
Možda i dalje postoji deo malog i naivnog deteta u meni koje ne veruje u zlo. Ali verujem da je i ono pobeglo tog dana.
Definicija napisana za Pačiju školu.
Uh, fala Bogu i to prođe. Jeste bilo čupavo, sinuse i kosinuse sam za zadnje dve nedelje učio više nego sve ostalo u životu, ali isplatilo se. Dala mi je dvojku i zvanično imam najgori prosek u razredu. Jebe mi se baš za prosek!
Ovde na selu se zna, ako hoćeš da imaš para, moraš da radiš kao konj. Posla se ima, od jutra do mraka, težak je seljački dinar, ali kada uveče izađeš u obližnje selo, rasadnik budala, briga te što te lokalni indijanci gledaju popreko i peglaju ti crnu košulju. Tebi je super. Kinta za pivo, kinta za pljuge, kinta za gorivo, kurtone doneo komšija sa Exita za dž, neke Flumper Bumper, ali rade posao. Ako imaš sve to, radodajke same dolaze. Dobićeš pičke, ili po pički.
Ipak, ovo leto beše drugačije - ćale je dobio otkaz. Nakon 29 godina pišanja krvi u fabrici došao je neki kurton koji mu je rekao da je višak. Višak? Lep izraz za floskulu "koji ćeš nam kurac". Odmah sam shvatio da ovo leto neće biti kao drugo, ima da se radi, a pare će ići za neke druge, meni mnogo manje bitnije stvari. I tako je i bilo. Legla dnevnica, treba za koncetrat, legla dnevnica, fali prašak za veš, legla dnevnica, stigli računi. Sa sedamnaest godina se osećam kao domaćin, ali koga da krivim, ćuti i trpi. Bog sve vidi.
Leto, ko za kurac, nikad toplije! Upeklo Sunce, probija plafon, pa kada se podigne prašina za kombajnom ili kada krene da isparava otrov kojim si prskao repu, psuješ i njivu, i život, i majku što te rodila. Posla sve više, gazda se nešto uzjebao sa novim reklamnim kulturama, pa mora sve da bude tip-top. Neka se goni u kurac.
Na bazen i reku nisam mogao ići, zbog posla, radio sam svaki dan. Ako ne radim, onda pada kiša, pa mogu samo u sobi da budem. Bio sam zahvalan i na tome, ali me je negde duboko pekla savest što blejim bezveze, umesto da radim. Odem napolje i počistim šupu, da ne moraju moji da se cimaju. Bolje to nego ulica.
Pitate kako sam proveo letnji raspust? Jebeno, vrelo, pražnjavo i znojavo. Napokon došao prvi septembar i počela škola, pa da mogu da odmorim ko čovek.
Definicija napisana za takmičenje Pačija škola.
_______________________________________________________________________
*PRVI PISMENI ZADATAK* ----------------------------------------------- Datum: 14.09.2267
Kako samo proveo letnji raspust
U ovom pismenom zadatku pisaću o tome kako sam proveo svoj letnji raspust.
Ja, inače, mnogo volim sneg i sve aktivnosti koje mogu da se rade na njemu pa mi je zato leto možda i najomiljenije od svih godišnjih doba. Ove godine smo imali sreće pa temperature nisu bile previše niske pa me je tata vodio na pecanje u ledu i sankanje na glečeru. Prvi put sam video i kako izgleda Sunce i mnogo mi se dopalo. Nekako je plavičasto i greje po licu. Tata kaže da je ono nekada grejalo mnogo jače, ali da sada ne može zbog prašine u Zemljinoj atmosferi. Ne znam, nikada nisam video kako ta prašina izgleda ali bih voleo jer zvuči super. Često sam odlazio kod moje bake na ručak a ona je pravila sve ono što volim da jedem. Čak je jednom otvorila i konzervu sa breskama i mnogo su mi se dopale. Pošto sam prethodnu školsku godinu završio sa svim sedmicama, tata mi je obećao da će me jedan dan voditi na Mesec, na izlet. Tamo smo se mnogo lepo proveli a između ostalog video sam rudnik iz kojeg se vadi protonit i robove sa Gondara koji se bore u Areni odmah pored. Jedino što mi je malo zasmetalo je to što u Meku nisu imali hepi mil ali nema veze. Žao mi je samo što moja mama nije bila tamo sa nama ali tata kaže da su se dosad bezobrazne čike koje su je pojele sigurno smrzle ili umrle od gladi.
Sve u svemu, bio je to divan letnji raspust ali mi je isto tako drago što je počela nova školska godina i novi izazovi koji me u njoj čekaju.
Definicija napisana za takmišenje Pačija škola.
Bilo je to davno, prošle godine.
Moji drugari i ja smo bili u školi, a onda je škola prestala.
Mi nismo znali šta se dešava, penduza je odjednom pobegla na more, a totošarka je zabila glavu u zemlju kao noj i počela da kopa rudu, a ja nisam znao šta da radim pa sam pitao vozača zašto je škola prestala.
On je rekao da je raspust.
Ja sam uzeo moju klampezu i počeo da se hladim za raspust, to je doživljaj, a onda sam zvao moju devojku i ververicu da dođu da idemo kod penduze na more.
Devojka je rekala da ne može da ide jer pomaže drugu kinezu što ga menja robot koji seksa crnca u trećem razredu da uradi domaći zadatak, ona stalno laže nešto.
Jednom mi je rekla da je promenila presvlaku na njenom brmbrmćino, a u stvari je samo razmaglila letromvizor!
I tog puta je isto tvrdila da jaje na jaje kada se stavi i namaže smrt lepkom, ako penduza kine i pada sneg, onda je jaje koje se okreće mućak, a ono drugo jaje nije mućak ako se ne okrene, ali ako okrene jeste, nema pojma, samo laže lažovica!
Penduza je uzela jaje i mućak u dve ruke i pokušala da kine, ali nije uspela i razbila je mućak o totošarkinu glavu, bilo je mnogo smešno i svi su se smejali, a totošarka se naljutila i pokazala srednji prst. Ovaj pero.
Kada smo krenuli nazad, neki čika je tražio karte, mi smo se smejali jer je on bio kondukter, pa se on naljutio i pobegao da tera totošarku jer mu je rekla da mu ženu seksa crnac koji ima sina robota koji ide u treći razred, a alergičan je na smrt lepak.
Nije je uhvatio i ona se zadihana vratila u kupe i onda smo se svi smejali kako je pobegala, a ja sam je onda ogulio i pojeo.
Definicija je napisana za takmičenje "Rođaka od totošarka škola."
Sada ću vam pričati kako sam proveo letnji raspust. Letnji raspust je dobar. Možeš da ne učiš i da se ceo dan igraš sa decom. Kod mene u ulici ima mnogo dece. Zovu me da se igram i onda mi mama i tata kažu idi igraj se i ja odem. Ja volim da se igram sa starijom decom, ona mi kažu uvek šta da uradim, morao sam da ukradem od tate rakiju i pare i cigare pa sam posle dobio batine, jednom sam morao da poljubim žabu u usta, jednom sam morao da skinem gaćice i devojčicama pokažem pišu pa su se sve smejale, i dečaci su me onda popeli na drvo pa je bilo visoko i nisam mogao da siđem. I kad sam plakao, onda su mi se svi zajedno smejali, a ja ne znam zašto je smešno kad neko plače. Volim decu ali ponekad i ne volim jer mislim da je njima smešno kada ja plačem.
Na ovom raspustu najviše volim da se družim sa mojim bratom. On je deset godina stariji od mene i njega ja mnogo volim. Kad su mama i tata otišli na selo, njemu su došli drugovi i onda su oni sedeli i puštali muziku i pušili cigare i smejali se. Ta muzika se zove Eka Ve, i oni onda žmure i i polako prave krugove glavom i polako pričaju. I tad su me isterali iz sobe, i posle kad sam se vratio oni nisu pričali, samo im je glava teška i zatvorili su oči, i onda me niko nije terao kao da nisam tu, samo je svirala muzika a oni su samo malo klimali glavom i pričali nešto što ne razumem. Onda je odjednom došao tata sa sela i počeo da viče, ali ništa nisam shvatio šta su pričali i izbacio ih je napolje i tata je mnogo psovao. Volim mog brata i bojim se, tata je rekao da će da mu slomi kičmu, a učiteljica je rekla da čovek bez kičme ne može da hoda.
Jedan dan sam išao sa tatom i mamom na selo. Tamo mi je i baka, a deka je umro prošle godine, kažu da ga je kod Hadžića satro voz. Baka leži u krevetu i ne može da ustane. Nekad ne može da me prepozna, i to mi je mnogo smešno jer kaže mi da se zovem Radislav, a posle me zove Miroslav, i onda priča šta je bilo kad je bila mlada, i ja je hranim, ali najsmešnije je kad se upiški i ukaki u krevet pa mama viče na nju. Ali nju ne bije. To je nepravda, jer ja se stalno upiškim pa me onda biju i mama i tata, po glavi i prutom. Mama je rekla da baki treba neka eutazija, mislim da je to neki lek, a onda je tata udarao mamu po glavi i svuda. Ja mislim da je je to skup lek a da mi nemamo para, i zato je tata ljut, jer su ga otpustili iz firme što dolazi na posao pijan. Volim tatu i bojim se, jer sam čuo mamu kako kaže da će da mu sipa mišomor u kavu, i onda sam mnogo plakao, i tata više ne jede kod kuće.
Prošle nedelje došla je tetka iz Švajcarske. Ja mnogo volim moju tetku. Donela mi je čokoladu i mazila me i pričala kako će da me ukrade i odvede u Švajcarsku pa da budem čovek jednog dana. Tetka nema dece i tetka se svađa sa tatom i priča kako mama spava sa drugim čikama, a to nije istina jer kad god vidim mamu na kauču, ona spava sama, a tata je na drugom krevetu. Mnogo volim mamu i bojim se, jer sam čuo kako je tata rekao da će da presudi prvo njoj pa onda sebi, a ja sam čuo na teveu da kad nekom presude, onda on ode u zatvor i ne daju mu da izađe.
Prošlo veče sam zaspao i sanjao sam čudan san. U njemu su bili mama i tata i brat i tetka i deca iz ulice, i baka što ne zna kako se zovem. Oni su svi vikali i plakali i išli oko mene i smejali mi se u udarali me po glavi. I onda je došao deka što ga je ubio voz, i njega niko nije video osim mene, i on me je odveo. Deka me je mazio po glavi i govorio: dođi kod mene, dekino malo unuče. U tom snu samo me je deka voleo i pričao mi kako sam ja dobar dečak i kako su oni loši i kako treba on i ja da se nešto dogovorimo, pa ćemo uvek biti zajedno. Ja sam mnogo plakao, i pitao sam deku šta treba da radim. I deka mi je rekao šta da radim, i ja ću poslušati deku. Mislim da ću ih ubiti sve kada budu zaspali. Ali to će biti samo naša tajna, dekina i moja tajna.
Definicija napisana za takmičenje Pačija škola
Letnji raspust je, po mom mišljenju, najbolji deo godine. Tada mi je rođendan, između ostalog, tada se ide na more. Ovaj letnji raspust bih izdvojio od ostalih po tome što sam se po prvi put zaljubio.
Ona je došla ove godine po prvi put kod svoje babe. Nisam je pre toga poznavao, samo sam od mojih čuo da je kod baba Dragice došla Anastasia i da bi bilo lepo da toga dana ja baba Dragici odnesem mleko. Dobio sam kantu koju je tata zaklopio, jer ja ne umem. Tada sam je prvi put video. Jako je lepa i stalno se smeje. Kad se smeje pojave joj se rupice na obrazima. Ima crnu kosu i plave oči i viša je od mene za 4 prsta. Nekoliko dana sam ja tako odnosio mleko, a onda je baba Dragica slala nju ovamo, jer je meni bilo teško i jednom sam prosuo mleko. To je bilo krajem juna, a u julu smo počeli da idemo da se kupamo na reci jer su prestale kiše i voda je počela da se greje. Tada mi je bilo krivo što ona sedi sa starijima koji nas teraju sa terena za odbojku. Jul je bio jako dosadan, a dan pred moj rođendan, prvog avgusta, dok sam se igrao sa bratom u šljiviku, lovili smo krtice, čuo sam nekakvo udaranje, izgleda da je to bila muzika iz kola. Video sam da je to po nju došao neko sa kolima i prepoznao sam vozača. Za rođendan mi je bilo bezveze jer sam mislio na nju, i ni jedan tegić od grisine i dva smokija nisam napravio a to baš volim da radim kad su rođendani. Pred našu seosku slavu je počeo turnir u košarci na jedan koš, to se zove basket. Tada sam već zaboravio malo na Anastasiju jer je bilo puno ostalih devojčica. Na slavi sam kupio pištolj na kuglice i tata mi je dao da se vozim na Veliki ringišpil. Tada sam video i Anastasiju da se vozi na Veliki ringišpil, ali nije htela da se baca sa mnom, već sa nekom drugaricom koja je došla isto kod baba Dragice, ali samo za slavu. Posle slave je sve bilo pusto, neki više nisu hteli da se kupaju na reci jer je prošlo Preobraženje, Anastasija se i dalje kupala, uvek su pred veče odlazili na noćna kupanja stariji pa je i ona išla. Meni je krivo što mi tata ne da da se kupam noću, pogotovo sada kada je Preobraženje prošlo. Poslednjih nedelju dana sam čitao sestrinu knjigu iz Istorije za peti razred koju sam nasledio. Tada sam mislio da će mi učiteljica nedostajati, ali sada vidim da ima mnogo nastavnika i da učiteljicu viđam puno na hodniku tako da mi ne nedostaje puno. Anastasia je otišla u petak pred školu, bilo mi je jako žao zbog toga. Došla je da se pozdravi i sa mojom mamom je popila kafu. Meni još ne daju kafu.
Svako leto je lepo na svoj način. To je priprema za novu školsku godinu, jer se mozak odmori i pripremi za novo gradivo. Ja se nisam baš mnogo odmorio. Ali se nadam da će Anastasia doći i sledećeg raspusta kod nas. To jest kod baba Dragice.
Definicija je napisana za takmičenje Pačija škola.
Do kolena u ljudskom ekskrementu, sa suzama u očima, oblikujući vrisak glasnim žicama. Rukama umazanim krvlju, kako tuđom tako i mojom. Bio sam Bog, bio sam prosjak, umro sam i ponovo se rodio. A sve to u uskom manevarskom prostoru, sve to skučen u ćošku svoje sobe, mračnom kutku svoje svesti.
Vozio sam bicikl nizbrdicom, kaldrmom i pevao. Prisećao se Dionisovih ditiramba, kontemplirao Zaratustru i pljuvao prolaznike nedostojne moje veličine. Proklinjao roditelje, bedne crve, neostvarenu gamad.
Pokvarili su mi se zubi, bolno žarište i podsetnik na moju lenjost. Zaklao sam doktorku, nije koristila dovoljno anestetika. Perforirao sam joj očnu duplju bušilicom i odgrizao nos. Pokušao sam da izvadim očnjake klještima, slomio sam ih. Završio sam posao skalpelom.
Dve nedelje su mi bile potrebne da se pripremim za polumaraton. Smršao sam deset kilograma, zategao gluteus i mišiće abdomena. Video sam slepog psa kako skapava od gladi. Zdrobio sam mu lobanju gazeći je petom.
Odbacio sam moral, dostojanstvo, stid, ponos. Kurvao sam se sa Heseom i Kafkom. Pljunuo sam roditelje, bolni podsmeh. Prezreo kulturu, tradiciju, istoriju. Gladovao sam četrdeset dana, poput kakvog antičkog filozofa. Porekao sam egzistenciju na mnogobrojno načina. Umro sam, probio ljusku, razvio krila i poleteo.
Ponovo rođen, plakao sam i smejao se. Sodomizovao žive i nežive. Prigrlio animalno, ojačao i ljubio telo. Pio sam sa izvora života a video glad, rat, bolest i sebe u žarištu pošasti. Morao sam da uništi sve kako bih izgradio novog sebe, reinkarnisanog.
Probudio sam se, zubi su me i dalje boleli. Uzeo sam telefon sa kojeg pročitah poruku "Hajmo na Savu, danima si zatvoren, nije to zdravo!". Pogledao u bedni indeks, provukao ruke kroz masnu kosu, iskašljavajući katran iz pluća. Upalio sam kompjuter i nastavio da živim virtuelnog sebe.
Definicija je napisana za takmičenje Pačija škola.
I bi svetlost....
Putovanja na Jupiter traju već duže vreme. Mars je davno kolonizovan, a Venera je pička zato što je tamo prevruće. Radim u kompaniji za proizvodnju kiseonika i konstrukciju kupola u kojima žive ljudi. Ovih dana pravimo najnoviju kupolu za Jupiter. Mašine za proizvodnju kiseonika su ogromne. I ja sam u timu koji mora ići da postavlja kupolu na Jupiter. Dosada sam samo jednom bio na Marsu kada sam izvučen na tomboli navijača na koridi robotskih bikova u Šnjegotini. Nije bilo nešto pošto smo bili samo tri dana, a od toga je u putu bilo dva i po. Dopala nam je neka bezveze kupola koja nije imala ni hologramski televizor, a i tuš je bio samo prastari vodeni umesto solarnog.
U mojoj firmi radi jedna Slađana. Ona je inžinjer astrofizike. Baš je lepa i upravo je izašla iz duge veze. Radimo zajedno već tri godine. Poznavao sam joj bivšeg momka. Bio je kapetan teretnog zvezdanog broda. Baš je bio kreten. Prevario ju je sa nekom marsovkom. Pomalo sam zaljubljen u nju. I ona ide na putovanje na Jupiter. Nadam se da ću dobiti priliku za par minuta s njom pošto mi se sve više sviđa. Moji roditelji se protive tome da idem na Jupiter pošto mračna strana još nikad nije istražena. Govorka se da tamo žive stanovnici Jupitera koji nisu baš prijateljski nastrojeni. Baš se pitam šta bi bilo sa nama da neko nas naseljava. Krećemo u četvrtak.
Danas je fudbalska utakmica između Zvezde i Partizana. Zapravo svake sedmice je utakmica između Zvezde i partizana pošto je ostatak lige ispao u drugu ligu. Predsednik saveza je Tomislav Karadžić. Niko zapravo ne zna koliko je on star. Kažu da je nastanjen u Pazovi gde ima sportski centar za obuku marsovskih talenata u fudbalu. Kupio sam sezonske karte za utakmice Zvezde. Ne stignem da odem svake subote na utakmicu ali sam kupio karte zato što deo prihoda ide za to da se pusti neki mangup iz zatvora koji robija po šesti put zato što je policajcu gurn'o baklju u facu. Doduše ove subote neću da idem uopšte pošto je velika subota - dan kada je Mars kolonizovan.
Nisam mogao da čekam Jupiter! Nazvao sam je i pristala je da izađe sa mnom. Pozvao sam je da idemo na izlazak u restoran - zvezdarnicu u Čović Polje. Tamo nas služe roboti, a kažu da je vlasnik neki lik iz Portugala. Lepo sam se obukao, a i ona je bila perfektna. Duga crna kosa na momente joj je prekrivala malo dublji ali ipak pristojan dekolte. Ispod crnih obrva sijale su nebesko plave oči. Nisam mogao da prestanem da gledam u nju. Malo širih kukova, dugih ravnih nogu, malo užeg struka, ne pretarano, predstavljala je Olimp mojih želja na koji sam tako žudno hteo da zakoračim. Nastojao sam da budem fin. Po povratku sa večere rekla mi je da je i ona mene odavno primetila. Svratili smo u motel. Posle dve čaše crnog vina spoznao sam da ima crne haltere. Bio sam već spreman, ukrućen. I ona je bila 'oćna. Ljubili smo se tako starsno da je zvuk upalio svetla u sobi. Nasmejali smo se, isključili svetlo i legli. Spremao sam se da uđem u nju...
"Definicija je napisana za takmičenje "Pačija škola."
I bi svetlost....
- Doktore, doktore, doktoreeeee!!!
- Evo, evo!
- Progledao je doktore Hadžizdravkoviću!
- Šta? Šta?
- Miruj sine! Miruj.
- Gde sam ja? Šta se desilo? Recite mi?!!!!
- Samo mirno mladiću! Ja sam lekar! Pretpostavljam da je u redu da ti otac kaže šta je bilo.
- Racite mi molim Vas? Koji je dan?
- Danas je subota!
- A otkud ja u bolnici?
- Pao si sa motora kad ste slavili zadnji dan škole. Bio si pijan. Sva sreća, bio si sam.
- Koliko dugo sam u bolnici?
- Danas je trideseti avgust.
- Uuuuu...Jesam šta polomio?
- Ništa! Ali si u komi dva meseca!
- E jebiga!
Na Vukajliji.
Svi ostali lažu.
Zevs je pomilovao Prometeja i oslobodio ga okova, Prle i Tihi su ubili Krigera, Frodo Bagins je stigao u Mordor i uništio prsten, dok je papin beli golub konačno poleteo...
A mi..!? Mi smo jedva dočekali taj famozni dvadeset i prvi jun, i radosnim grohotom pohitali u kafanu. Ček,.. Rekoh „mi“? A da, „oni“, su pohitali u kafanu, ja sam već bio tamo, kao i uvek! Inače, za mene je raspust, uglavnom počinjao prvog septembra, ali da ne bih dužio koncentrisću se isključivo na dvadeset i prvi jun..
Dakle, počelo je! I jeste, u to nema sumnje ali ne tog datuma koji sam pomenuo, već, negdeee... sredinom avgusta. Jer se prethodnih dana ni ne sećam... Ne, nisam bio kontuzovan,.. ustvari ni ne znam, ali ako je verovati lekarima saopštiću vam da sam puna dva meseca bio u komi! Da, da, rođaci. U komi! Zamislite dva meseca ležite u krevetu bez svesti. A zamislite tek kako je to stravobalno, nalazite se u nekom paralelnom univerzumu, bez svesti u stvarnom svetu, dok vam medicinske sestre brišu bulju i peru muda, a niste u mogućnosti to da vidite. Možda mi je koja i popušila, ali bio sam van svesti, tako da ne bih želeo ništa da tvrdim. Ipak, jebao sam prošlo leto i to mi je dosta.
Al' ajd' sad, tok lečenja i nije bio tako dosadan. Kad su me vratili iz šok sobe, ležao sam, čini mi se, na traumatološkom odeljenju. Soba broj 2. Jeste, dobro se sećam. Imao sam dva cimera, s' leve strane mi beše neki čikica, jebalo majku ima đed sto godina, a drži se k'o da ima trideset. Vaćario one sestre više no ja. A sa desne strane beše neki šupak, rukometaš. Pičkica. Plako posle svake boce, a ja jedva čekao da mi dođe ona sestra Cica, da mi krne jednu pa da mogu na miru da drkam. Uuu, što je ta znala da se spička za posao.. Bele sandalice obavezno, u češćim slučajevima bele mrežaste čarapice sa čipkom, bela mini suknjica, dekolte obavezno, a facu i nisam nešto preterano gledao, tojest nisam imao vremena od silnih oblina na njenom telu. Ajde, ajde.. sklonite te bale sa usta, nisam jeb'o. Ali malo je falilo dok mi nisu amputirali muda... Jeste, fali mi levi testis, i ne smem da drkam, a kamoli da jebem. Ma, kurva Caca me opalila nekim instrumentom po jajima, jer sam je navodno spopao u po noći u magacinu. Kažu da sam je navatao u trećoj smeni, iskreno ne sećam se, šteta!
I šta sad, nije vam jasno šta je tu zanimljivo!? Zanimljiv je onaj period kojeg ni dan danas ne mogu da se setim. Dakle puna dva meseca provedena u nekom univerzumu. Kada bih mogao samo da se setim, slobodno bih mogao da kažem da je to bio najbolji letnji raspust koji sam ikada proveo...
A sada!? Sada sedim u kafani i pijem u vaše zdravlje jer sam svoje sprco u mlađim danima i ko budala, u pedes' i četvrtoj godini svoga života, pišem sastave iz osnovne škole i sećam se starih dana.. Aj, živeli!
Definicija napisana za takmičenje „Pačja škola“.
Došao je i taj dan, jako tužan za mene. Završila se škola. Dok su drugari i drugarice iz odeljenja uveliko cepali sveske i knjige ja sam moje lagano pakovao u torbu da bih ih sačuvao za mlađu sestru...
* - Profesorka, može li neko drugi da čita sastav, ovaj smara!
- Hranislave, prestani da ponižavaš Borivoja. Nastavi dete.*
Nakon dodele svedočanstva otišao sam sa porodicom na planinu Rtanj. Nismo imali para za more pa smo zato otišli tamo a i blizu je. Poneo sam i lektiru, čisto da mi ne bude dosadno. Pošto ću biti vukovac i moram da opravdam poverenje kod svih profesora, poneo sam i knjige za narednu godinu.
*- Khm, koja budala, hahaha.
- Je l' ga čuješ šta on čita? Pa, ko normalan nosi knjige, eeej bre?
- Zadnja klupa, TIŠINA!*
Raspust je prolazio baš kako ja volim. Mirno. Svako jutro, čim sunce izađe i obasja ovu čarobnu planinu, odlazio sam kuda su me noge nosile tražeći drvo i hlad gde mogu da sednem i uživam u čarima čitanja i učenja. Gutao sam svako slovo knjige koju sam poneo...
Jednog sunčanog popodneva, plavo nebo se odjednom obojilo u crno. Krenulo je da seva i grmi. Kapi kiše su počele da klize niz moje lice. Uplašio sam se. Setih se reči mog profesora fizike i brzo sam se uputio da nađem neko sklonište jer sam se dosta udaljio od kuće.
Naišao sam na pećinu i ...
* - Ijaoooo, ako je ovo raspust onda...
- Ej, probudi se, gleda te profesorka.
- Boro, ako je to sve od raspusta, neka Vesna...
- Sad dolazi najbolji deo :đavolski osmeh:*
... krenuo sam da istražujem. Kako sam išao sve dublje i dublje, osetio sam jako čudan miris koji je bivao sve jači i jači. U jednom trenutku sam osetio neko blagostanje i smirenost. Nešto mi nije dalo mira i krenuh sve dalje i dalje.
Naišao sam na neka vrata. Malo mi je bilo čudno, otkud u pećini vrata i to drvena. Otvorio sam ih. Imao sam i šta da vidim. Skrivena fabrika opijata, suncetijebem. Onaj logo koji vidim, jebote pa o ovome sam gledao na dnevniku. Za ovom organizacijom se traga odavno. Gotovo, ubiće me! Odjednom sam se ukočio a ispred mene su se stvorile tri devojke. Gole, kao od majke rođene. Kakve sise i ribići. Dig'o mi se u roku od odma'.
*- Brate, budi se, ovo moraš da čuješ.*
Jedna od njih, crvenokosa, me je pitala, da li sam ja Borivoje. Odgovorio sam potvrdno. Sve tri su se nasmejale a ona sa najvećim sisama me je uhvatila za kitu i vodila ka direktorovoj kancelariji. Ušli smo. Glavni me je pogledao, izbuljio oči i glasno rekao: TI SI TAJ, dođi, padni mi na grudi i da te pošteno izljubim!!!
Izbalavi me čovek ni krivog ni dužnog i odvede me do glavne prostorije u kojoj se kuvalo nešto i reče: ''Ma, nema greške, ti si taj, Bora iz Sugubine. Je l' da?'' Potvrdio sam. '' Vidiš sine, meni je jedna ciganka iz Grabovaca rekla da će mi posao krenuti tek kad tebe upoznam. Ovim poslom se bavim već deset godina i ne ide mi loše. Pretpostavljam da znaš o čemu ti pričam!?'' Klimnuh glavom. ''E, vidiš, ovaj opijat koji godinama pravim ide super ali ipak mu nešto fali, nije to to. Marihuana, kokica, zeleni šampinjon ali opet nešto fali. Pogledaj ove papire i reci mi u čemu je problem a ja ću ti se odužiti domaćinski.''
Gledam papire, formule, materijal, aparaturu i odjednom mi je sinula ideja. ''TREBA TI ŽALFIJA!'' Odjednom je sve stalo. Zavladao je strašan muk. '' Pa, da, da bi ovo još više radilo a da ne peče grlo trebaju ti još dve izopropil grupe na polifenolni lanac molekula. To je to. Momak, idi naberi tri-čet'ri kila, ubaci i okreni na zabavu.''
Nakon pet i po sati kuvanja i konzumacije proizvoda od strane direktora, izašao je nov opijat na domaćem tržištu i u regionu. Krajem avgusta je počeo izvoz u Australiju i Ameriku.
Svakodnevno sam odlazio na moje ''tajno mesto'' pod izgovorom da učim. Roditelji nisu ništa sumnjali. Od svake prodaje sam imao 30% što je za jednog školarca bilo sasvim dovoljno. O, ribama da i ne pričam.
Jedva čekam prvi septembar. Znanje je ipak znanje.
*- Šta je bilo pičke, a? Ćutimo?*
Definicija napisana za takmičenje ''Pačija škola'''
Ovo je bio moj prvi letnji raspust. Sad sam upisao drugi razred, mnogo sam se uželeo mojih drugara i jedva čekam da na fizičkom opet igramo između dve vatre.
Ovaj letnji raspust sam proveo najviše sa mojom bakom Radojkom. Ja nju mnogo volim i rado slušam njene priče kako je moj pradeda Veljko prešao Albaniju. Kaže da treba da budem ponosan na njega jer je preživeo i dobio orden. Meni je žao moje bake. Bolesna je već par godina, mada rekli su mi da nije ništa strašno. Valjda je pojela nekog pokvarenog raka pa on sad živi u njoj ali meni nije jasno kako. Zbog toga više ne može da mi pravi kapnerku i njen čuveni rolat od banana ali nema veze. Uveče sam joj nameštao antenu i zajedno gledali Slagalicu. Uvek je na početku pozdravljala neku ženu koja kaže ,,Dobro veče''. Dosađivala mi je da joj čitam slova jer ne vidi dobro kako bi sastavila reč i bila bolja od kompjutera. Kad se završi Slagalica postavljali smo sto za večeru i čekali tatu da dođe sa posla.
Moj tata radi u rudniku. Ne znam kad završava sa poslom ali pre večere odlazi u Kulturno umetničko društvo jer on je trener za folklor. Uvek mi je govorio da čuvam tradiciju i obraz ali ja ne znam kako to mogu da ga izgubim. Tata kaže da se to danas gubi lako ali da to čoveka čini vrednim.
Pre nego što je počeo moj letnji raspust ja sam razmenio broj mog mobilnog telefona sa drugarima ne bi li se čuli i igrali. Kad sam ih zvao uvek su bili zauzeti pravljenjem farme na fejsbuku i reakcija na Vukajliji. Pozvali su me da pravim i ja te reakcije ali nemam internet. Bio sam tužan ali me je uvek na igru pozvala ta vesela njuška. Moj pas Cicko. Uvek je voleo da mu bacam loptu ali tata kaže da je već star, pa se sad igramo najviše deset minuta jer ne može više da trči. Pošto nemamo druge sednemo jedan pored drugog, gledamo kola i razmišljam o mami. Baka mi je rekla da je morala da ode na neki put kad sam se rodio, da je sad na dobrom mestu i da je srećna. Tatu kad pitam za nju, zacrvene mu se oči i ode pa ga više i ne pitam.
Vreme je brzo prošlo i krenuli smo da nabavljamo pribor za školu. Iako se mojim drugarima baš i ne ide, ja jedva čekam da ređam svoje petice jer time obradujem tatu i baku.
Definicija je napisana za takmičenje Pačija škola
Došao je kraj školskoj godini. Svi smo veseli istrčali iz svojih klupa, teške rančeve i knjige ostavili kod babe na tavanu. Vraćamo se igri i šali. Leto je došlo u naš kraj. Počeo je odmor za sve nas. Bar sam ja tako mislio.
Kao i svake godine, protiv moje volje, odveden sam na selo kod tatinih. Tamo me je sačekala moja baka, umornog lica i mekih ruku. Deda je već bio utreskan, ja ne znam šta to znači, ali sam čuo od babe i tate da je on takav. Verovatno ga boli stomak ili tako nešto, uglavnom, znao sam da nešto nije kako valja. Pošto smo kasno doputovali, mama mi je objasnila da je razlog našeg dugog putovanja taj što je tata iz neke pripizdine i vukojebine. Ona tako govori kad tata kasno dođe sa posla, jer ga šef duže zadrži. Ja to razumem. Moj tata je degustator alkohola u nekom preduzeću. Ja sam išao jednom prilikom kod njega na posao i video da on i kolega Mile drže te flaše u ormarićima i malo-malo odlaze da provere kakvo je to piće, a kada se vrate viču "Dobro je, odlična". No, da se ja vratim na letnji raspust. Morali smo odma' da legnemo, jer ujutru treba uraniti. Čeka nas ceo dan na njivi, tj. livadi. Mora seno da se skuplja. Tata vozi traktor, a deda balira seno, a onda svi mi zajedno to seno sakupljamo i tovarimo na prikolicu.
Jutro je svanulo. Probudili su me rano, baka mi je podgrejala mleko, donela keks, a deda je i dalje bio utreskan. Baba ga je psovala i klela, proklinjala dan kad se udala za njega. Meni je dede bilo žao, po njemu se videlo da ga boli stomak, jer je kad-kad uzdisao i psovao komšiju Jovića što je stavljao šećer. Nisam najbolje to razumeo, ali nije me ni zanimalo. Tata je upalio traktor i bilo je vreme da krenemo. Kad smo stigli na njivu bilo je mnogo sena, ptice su u velikom jatu jurnule u nebo, uplašio ih je zvuk traktora. Deda tu njivu naziva "Prcalište za vukove", jer ima dosta uzbrdica i nizbrdica, pa ima nekih skrivenih mesta. Ja nisam video ni jednog vuka. Krenuli smo da radimo, ja sam na svakih tri sata trčao po vodu, noge su me strašno bolele, ali mi nije bilo teško. Na putu do kuće sam video komšiju Jovića kako radi one bezobrazne stvari sa maminom sestrom, a mojom tetkom. Pokrio sam oči i samo protrčao. Nisu me videli.
Kako je dan odmicao, a posao se bližio kraju, nas je umor stizao. U jednom trenutku iz traktora se čulo tupo krc, krc, puc, puc, proključččč. Tada je tata naglo zakočio, a iz traktora je kuljnuo taman dim. Deda je počeo da psuje dan kada ga je napravio i spominjao je neki kamen koji bi bolji napravio. Nisam znao da moj deda zna da pravi traktore i kamenje.
Volim letnji raspust, volim da odem i u selo, volim i kada deda psuje tatu, jer ume tata i mene da opsuje. Rekao sam tati da sam video tetku sa komšijom, a on me je samo potapšao po glavi i rekao kako je super što sam baš njemu to šapnuo i da sad ne mora da vrati nekih petsto evra.
Definicija je napisana za takmičenje "Pačija škola"
Letnji raspust je možda najveća radost školaraca. A i profesora još više. Kada kalendar neopaženo pređe na drugu polovinu juna, svi dignu sve četiri u vis. Nema propitivanja, domaćih, učenja, izlazaka do 2 i ostalih zabrana i granica. Sve je otvvoreno kao autoput kroz Evropsku Uniju.
Sećaću se tog letovanja i kad kao penzioner budem pušio lulicu u starom olupanom čamcu na Savi. Prvo letovanje s društvom je nezaboravno lajferisanje. I jeste bilo, ali ne baš u pozitivnom kontekstu. Pošao sam na put sa mojim društvom i još pre polaska, krilatica letovanja je smišljena. ''Idemo da pijemo, da jebemo, da se drogiramo, kupamo i žderemo''.
I gde ćemo? Zna se. Grčka, Zakintos. Idemo u pohod na luku u Jonskom moru.
Pre mora su se neki ortaci nabudžili, vredno vežbajući svoje telo. Mene je bolelo uvo, jer znao sam da neću ništa jebati i nisam se trudio da nabacim definiciju. Izgledao sam ko ofinger, kao nezreli osmak. Nisam imao ni trunke mišićne mase, samo žile.Prvi dani su najbolje prošli. Odlazili bismo na plažu oko tri, pili pivo na plaži iz ledenih kibla, večerali u različitim restoranima. Potom smo odlazili u sobe i utvrđivali budžet sa kupovinu pića. Opijali bismo se dosta kasno, oko pola jedan u sobama, pa smo odlazili u klabinge obučeni u Beneton i Zarine košulje. Doduše ne uvek, zato što smo igrali magarca u obliku skok-šuta u vodi. Onaj koji izgubi je oblačio sandale sa belim čarapama i odvratne majice sa šljokicama i kosturskim glavama u klabing. Svako veče smo startovali ribe, što je bio glavni cilj letovanja-jebati! Do polovine letovanja, samopouzdanje je raslo, da bi postepeno počelo da opada. I tih dana smo otkrili travu. Probao sam skank. Nije bilo reprezentativno iskustvo, nijednom me nije dirnulo. Nisam ga koristio posle zato što mi je bio sranje.
Povraćao nisam tokom celog letovanja ali svako veče sam bio dobrano pijan. Vodka-energetik-fanta je bio eliksir mladosti koji smo s uživanjem pili.
I tako pijan, jedno veče sam dobio batine. Zbog ribe, filmski. Primicao se dan polaska, a ja sam iza sebe imao 13 fejlova. Nijednom nisam uspeo, valjda što sam nosio naočare i izgledao ko Hari Poter u petom nastavku. Vraćao sam se u sobu sam, izmučen gužvom i nedostatkom vazduha u klubu. Grupa napaljenih Grka je pokušala da zlostavlja jednu Srpkinju na praznoj plaži dok se vraćala iz klabinga. Hteo sam da izigravam Robin Huda i heroja ulcie i pritrčao da je odbranim. Jedino što sam uspeo je bilo da opalim dobar levi kroše glavnom seljaku. Onda sam završio svoju ulogu. Dobio sam posekotinu od noža po ruci, nekoliko masnica po telu, razderotine po kolenima i laktovima, pocepana usta i krater ispod oka. Grci su zaboravili na ovu devojku dok su me savijali od batina.
Prišla je nečujno dok se more talasalo na mesečini i kao Kosovka devojka stavila mi glavu u njeno krilo. Već sam joj uprljao haljinu krvlju iz nosa. Video sam joj lice i suze. Odjednom sam se nasmejao. Bila je opako lepa, baš moj stil. Imala je kestenastu braon kosu koja je padala preko ušiju i uvlačila se u veliku pletenicu, krupne smeđe oči, tanka usta, crvenilo na obrazima, mali, prav nos. Flaša nekog viskija se stvorila pored i cugnuo sam malo. ''Zašto si tako hrabar, ludače jedan?''
Muda su mi porasla. Što od šutiranja u genitalije, što od samopouzdanja. Znao sam da ću da je smuvam, ili ona mene, znao sam to. Iako mi to nije bila primaran cilj i uopšte nisam razmišljao o tome kad sam se suprotstavio napasnicima, shvatio sam da je ovo neka kosmička pravda. Danica je bila moja.
Pocepala je deo haljine i vidala mi rane, brišući mi krv sa face. Pukle su mi naočare ali sam je nekako dobro video. Plakala je i obasipala me strasnim poljupcima u isto vreme. U sebi sam se smejao i mislio na reakciju drugara nolajfera kad se vratim u sobu. Opet su fejlovali sigurno, ništa nisu smuvali a ja ovako razbijen, jesam. Zajebavaću ih ko nikad.
Ostao sam na plaži do svitanja sa Danicom i pojavio se u rano jutro u sobi sam. Nju sam otpratio do njenog hotela a narod je usput gledao u mene kao u nakazu. Otvorio sam vrata sobe. Oni nisu spavali. Častili su se kolačima, pili vino i pivo, slavili. Kurčio sam se kako sam pretukao četu Grka i smuvao devojku koju su hteli da siliju. ''A vi ste i dalje nolajferisali u klabingu hahahaha'', vikao sam i smejao se što od bola, što od samopouzdanja.
A onda su oni pali u nesvest. Valjali su se, vrištali, kidali se od naleta smeha. ''Ti si smuvo, jadniče, a mi, miiii, JEBALI SMO!'' Pokazali su mi prazne kurtone, slike tih riba slikanih telefonom dok su se presvlačile na mom krevetu. Navatali su pijane Kragujevčanke, koje nisu imale prag tolerancije prema momcima, smuvali ih, doveli u sobu i odradili. To me je oborilo. Pao sam...
I dan danas me tovare za to, glupost što sam uleteo u tuču u nadi da ću jebati. Nije mi to bio cilj ali kako objasniti. Nisam jebo' to leto, a oni jesu. Moralno nisam posustao i vođen sistemom ''Svakoga dana, u svakom pogledu, sve više napredujem'', ulazio sam ponosno u probleme kao ono veče u Grke. Danicu sam viđao u Beogradu posle, i one batine su se isplatile i više nego što sam mogao da pretpostavim.
Definicija je napisana za takmičenje Pačija škola.
Na letnjim raspustima ja nigde nisam išao, ja mogu samo da sam išla, pa da kažem gde je to sve.
U ovom sastavu ja sam išla daleko. Do dede na selo da sam imala dedu.
To nije mnogo daleko, ali meni bi bilo daleko jer bih pisala kao mali neko.
I bez rime, mada mi se to tada sviđalo. Moj deda bi, dakle, bio živ. Baba ne sme, majka kaže da je bila veštica.
Veštice mogu da budu samo u središnjem delu priče, pa da pređem u taj deo. Osam (jeste) rečenica za uvod dosta.
I zamišljam noć dok ovo pišem, jer dedin tavan ima mraka i bratovljevih, koga nikada nisam upoznala, starih igračaka.
Stoni fudbal na rasklapanje, probušenu loptu, gumenog Paju Patka i jednu slagalicu istu moju,
samo sa drugačijim rasporedom, nisam je odmah složila.
To je bilo tajno mesto, odrasli ne dozvoljavaju da se odlazi na prašnjava mesta jer neki pacov -
životinju koju ni do danas nikada nisam videla - može da "iskoči".
Krošnja kruške je ogromna, a trava nepokošena. Ne zamišljam dobro da je deda živ.
Ovako. Upaliću svetlost u sredini razrade. Sa čaradaka je moglo lepo da se skače, deda bi se smejao,
ne bi mu smetalo nogu da polomimo. I mnogo je dece u ovoj priči, nisam sama.
Bar još četvoro, rođaka i komšijske dece koja brzo trče.
Popela sam se na najviše drvo prva i svima dole bacila voće,
zrelo i slatko da se oseti ukus tog i ovog leta. Musavi i rumeni nećemo da se završi. Čika Mađara,
tako su ga zvali jer je bio mutav, veze sa Mađarskom nije imao, deca, među kojima nisam bila i ja,
su gađala peteljkama, on se smejao bez gornjih zuba. Tražili smo školjke u šljunku isped prodavnice,
ja sam vadila rajsnadle sa umrlica iz Lipe jer je to boli,
i nisam stala kod ukusa leta jer ne znam koliko ovo razraditi treba.
Mogla sam neko more, Saharu, ili Severni pol, Maleziju, suknje domorotkinja, mene nasmejanu a ne zabrinutu,
ali učili su me da nije lepo lagati.
I da jesu, ne sećam se, malo moram.
Dedu nisam nikada upoznala, babu nisam smela, raspuste sam provodila kod kuće.
Provodim letnji raspust kod kuće sama, u kući, na kući, molim, da je dobro i kada nije. Odličan, jedan.
A veštica živi, kao i sve veštice, u podrumu stare kuće, igra ping pong sa sećanjem,
ne može da se odluči šta da zaboravi, a šta da ulepša.
I, posle svega, odlučila je da ode na kraj zaključka, kaže: tako joj je ispalo najpametnije.
Pismeni rad za Pačiju školu, OŠ Vukajlija.com
Definicija je napisana za takmičenje "Pačija škola"
Savršeni mir i tišina, bez klinačke dreke, nastavničke histerije, gađanja kredama i sunđerima. Niko ne škraba po meni, nema igranja sa rasvetom, ubadanja šestarima po mojim zidovima, ostavljanja ljubavnih poruka markerima.
Savršen mir i tšina.
Povremeni upadi tetkica koje mi pobrišu prašinu i podove, otvore mi prozore da se malo provetrim, ili matorog domara koji se trudi da osposobi sve što su mali demoni na meni uništili? To nije strašno, čak naprotiv. Eto, ove godine su me i okrečili. Osećam se 10 godina mlađe i spreman na sve izazove koje mi donosi 1. Septembar.
S vremena na vreme natrči debeli diša, i preko stola naguzi sekretaricu koju je zaposlio, a ponekad se i nastavnik fizičkog zapije sa hemičarem, i sve je to ok, i ne traje dugo. Naročito dišina jebačina. hi-hi
I onda opet mir i tišina. Opušteno dremkam se i gledam. Tabla, čista, umirujuće zelena, ormani izglancani, ćute po ćoškovima, dupke natovareni knjgama i vežbankama, kompjuter i grafoskop prekriveni čistim čaršavima, spavaju svoj letnji san. Spavam i ja sa njima.
Savršeni mir i tišina...
A onda dođe taj jezivi 1. Septembar. Od zvona koje najavljuje otvaranje školskih vrata dobijam napad panike. U daljini čujem stampedo dečijih nožica, graja je sve glasnija i bliža, otvaraju se vrata, prva torba leti preko mene i pada pored stola, rulja uleće naglavačke i završava se moj letnji raspust.
Mali zlikovci su se vratili, počinje haos.
Definicija je napisana za takmičenje "Pačija škola''
Raspust, period kada se čovek odluči od briga, obaveza, uživa u suncu, ide na letovanje, more, bazene, kako je ko u mogućnosti. Prava idila što bi se reklo. Pa, bar jeste za većinu ljudi, makar na površini.
Sasvim neprimetno došlo je leto, mic po mic, dan po dan. Postajalo je sve toplije, dani su dužali, odeća postajala sve oskudnija. Iskreno, tada sve to nisam ni primećivao, uviđam to sada iz ove retrospektive kada odahnem na trenutak od briga, bola u duši, kolotečine koja ne ostavlja mesta samorefleksiji. Došao je i raspust za školarce, boleo me je kurac baš za to, ne idem u školu, nemam klince koji idu u školu, svakako neću da izlazim u grad, idem na more i jurim pičke pa da bi ta informacija bila relevantna za mene. Šta više mrzim taj period, to znači da je leto u jeku, temperature se penju svakog dana do trenutka kada postaju nesnosne. Noću ne može da se spava od vrućine a i od stvorenja za koje samo Bog zna zašto ih je stvario, koji je smisao njihove egzistencije ja ne znam. Ha, smisao... Koji je smisao mog jebenog života. Spavam do dvanaest sati ujutro, onda sledi "jutarnja" rutina, pišanje, pranje zuba, umivanje, doručak, potom odlazak u sobu i spremanje ispita. Ne mogu da se skoncentrišem na učenje, stoga pustam tv. Na teveu ide neka klasična romantična komedija, na kraju, kao i uvek, zaljubljeni par završava u zagrljaju i izgledaju kao da im ništa ne može poremetiti sreću koju imaju. Ovaj naizgled svakodnevni događaj izaziva u meni buru osećanja. To dvoje mladih se vole. Kako izgleda biti voljen, imati nekog pored sebe, osećati toplinu njihovog dodira, buditi se jutrima pored njih, znati da je neko uvek uz tebe, imati porodicu sa tom osobom, nastaviti sebe u njihovim licima, imati ruže u decembru...
Knedla mi zastaje u grlu, pokušavam da potisnem te misli iz svoje glave orijentišući se na druge aktivnosti, ali ne, one ne žele da odu, ja ne želim da odu. Padam u očajanje. Plačem. Plačem noću u krevetu kao malo dete, ispod pokrivača, da niko ne čuje, niko ne vidi, moju grubu i hladnu spoljašnjost koja plače, koja se rastopila, koja je ogrezla u očajanju i bolu. Koji je smisao ovakvog života, praznog, hladnog, dosadnog, jednoličnog života. Da li je kao i onom komarcu koji mi ne da sna na oči, besciljnost. Egzistiram samo razočaravajući i rastužujući svoju porodicu koja me gleda kako mi godine prolaze i kako svakog dana sve više venem. Da li vide? Možda i ne, moja hladna fasada ne otkriva ništa. I tako dani prolaze a večita zima se naselila u moju dušu, nemam elana ni volje za bilo čim. Dosta je bilo.
Kada budete čitali ovo mene više neće biti među vama. Jelena, voleo sam te, znam da ovo neće doći do tebe, ali ovo je prvi put da sam ikada negde to ispoljio, izjavio ljubav, možda je to i bio moj problem. Odoh sada na moj večni letnji raspust.
Definicija je napisana za takmičenje "Pačija škola"
Vrt, seno, drva, vrt, šljive.
Definicija nije napisana za Pačju školu jer nisam im'o kad da se prijavim.
Pogađate, brale su se šljive.
Jednoga dana, pre malo jače od dva i po' meseca, počeo je letnji raspust. Moji drugari iz razreda i ja smo zagrljeni išli putem do kuće i pevali pesmu "Ne idemo u školu", koju smo tom prilikom sami izmislili. (Ceo tekst pesme možete pronaći u primeru#1) Kasnije, istog dana, organizovali smo neki mali turnir u još manjem fudbalu.
Reklo bi se da je letnji raspust lepo počeo, međutim neki drugari su od mame i tate dobili Terminator, jer su prošli s pet, pa nas nije ostalo u velikom broju na ulici da se igramo k'o ljudi. Ja sam na svu sreću dobio neku gadnu prehladu i imao sam temperaturu duže od nedelju dana, pa su mi mama i tata kupili tetris kako bi me motivisali da ozdravim. Kada sam ozdravio, otišli smo u Beograd kod strica Đoke i neke moje babe, koja mi je poklonila beležnicu i hemijsku olovku na kojima je bio logo "Rubin Kruševac". Dok smo se mama i ja vozili u našem Jugu Koral 55 kroz glavni grad, videli smo slučajno tatu. Ušao je u neku kuću u kojoj se, kako mama kaže, gole tete jebu za pare. Mama je odmah krenula za njim i za manje od minute su oboje izašli napolje. Mama je tatu vukla za uvo i vikala na njega, a on je rekao: "Šta ti je, ženo? Ja sam ovde došao da tražim posao, a ne da se kurvam." Onda ga je mama pitala kako bi se njemu sviđalo da ona počne tu da radi. A onda apsolutni hajlajt mog letnjeg raspusta: u tom opštem haosu, ja sam primetio da iz iste kuće izlazi onaj voditelj emisije ZAM na Trećem kanalu.
- "Mama, tata, eno ga onaj voditelj!", uzviknuo sam. Oni su prekinuli sa svađom i tata je rekao:
- "Jao, vidi ga Vanja Bulić.", a mama zagrmi:
- "Ko ga jebe, i on je došao ovde da se kurva."
- "Nije, gospođo. Došao sam ovde da tražim posao." - objasni Vanja Bulić.
Tata je mamu onda nekako uspeo ubediti da je tu samo tražio posao, a i Vanja Bulić je dodavao utisak poštene, renomirane i moralno uzdignute poznate ličnosti. Taman kad smo posedali u Juga, eto ti opet Vanje Bulića kuca na prozor našeg auta. Žalio se da njegov novi Jugo Florida neće da upali i pitao nas da ga odbacimo do nekog njegovog mehaničara. Imao je čak i mobilni telefon, ali kaže da je skupo da se s njega zove i da ga koristi samo u hitnim situacijama kad nema drugog rešenja, a on je skroman dečko i šalje sve pare kevi.
Bio je to raspust koji ću dugo pamtiti. Bio sam bolestan, pa u Beogradu, pa na kirbaju gde se ujka Ranko napio i sa ringišpila piškio po sirotinji i još mnogo doživljaja. Mama i tata su počeli bolje da se slažu. Tu su blagorodne reči Vanje Bulića bile melem za rane i nada u spasenje kada je bilo najteže.
#1 Obećao sam da ću u primeru napisati tekst pesme "Ne idemo u školu", koju smo sami izmislili, pa da počnem:
*Ne idemo u školuuu,
ne idemo u školuuu,
ne idemo u školuuu,
ne idemo u školuuu...* (ponavljati dok ne stignete do svoje kuće i rastanete se sa drugarima)
KRAJ
#2
- Dobar dan.
- Seksi Gaga na telefonu, izvolite!
- Interesuje me da li radite oral bez kondoma i koliko to košta?
- A vi biste odma' da pređete na stvar, hihihi... Da. 5 maraka. Izvinite, moram da vam kažem da imate isti glas k'o onaj voditelj ZAM-a. Sladak je. hihi..
- (Tut... tut... tuuut....)
Defka napisana za takmičenije Pačija škola.
Leto. Došlo je tiho, kao i svake godine. Nenametljivo nam se privuklo dok smo pokušavali da popravimo ocene i prođemo godinu. Ljudi su krenuli na dugoočekivane odmore, deca išla kod babe i deda na selo dok su oni koji su ostajali u gradu pokušavali da se ohlade na bazenima.
Ja sam popravio pet komada kečeva zadnji dan škole i osećao se ko titan. Dobio sam kao nagradu od keve 20 evra a od ćaleta domaćinsku šljagu jer sam ga nervirao do poslednjeg dana. Doneo sam dve krucijalne odluke za to leto. Prvu da tih 20 evra potrošim da se kvalitetno userem da proslavim ko čovek i drugu da ovo leto konačno umočim. Sad il nikad.
Odmah sam se prvo veče razvalio od vinjaka. Shvatio sam da sam još šiljokuran i doneo još dve krucijalne odluke. Prvu da više nikad neću piti vinjau i drugu da ću ćaletu vratiti za onu šljagu sa početka teksta. Sutradan sam shvatio da sam bio mortus pijan i odlučio da poništim poslednje dve odluke.
Prolazili su dani. Bilo je kvalitetne bleje u kraju, na terenčetu, klupicama, u školskom i kod Šoneta jer su njegovi puni love pa su bili dva meseca na moru. Kod njega je bila ludnica, blud i razvrat, kurve i belo. Šalim se, peglali smo soni, pili pivo i ponekad duvali. Jebiga.
Bilo je i odlazaka na 11. april sa knjižicom i odlazaka na adu. Bio je i poneki fudbal ali Boga mi, najviše je bilo kauntera. Visio sam u igraonici više nego nekada na trešnji i da se narodski izrazim jebao sam kevu kako sam igrao! Čak sam dobio i batine od glavnog mandrila u kraju jer je mislio da sam šifraš. Doneo sam odluku da mu polomim šoferku na jugu ciglom. Ovu sam ispunio.
Kopkala me je ona koju nisam. Još nisam uvalio mačora a žarko sam želeo pa sam svaki slobodan trenutak koristio da drkam. Davim štrumpfa. Šetam kožuru. Gladim sablju. Bacam majmuna. Kao što se može primetiti bio sam opterećen, bio sam u pubertetu. Nešto se moralo preduzeti jer su komšije zbog veličine bicepsa mogle da pomisle da sam postao teniser pa da pukne bruka.
Smogao sam snage da po ko zna koji put tog raspusta pogledam ćaleta u oči i da ga slažem. Tražio sam mu pare da izvedem devojku. Za njega, imao sam devojku, zvala se Maja, dala mi je da joj mesim sise i bila je iz dobre kuće a majka joj je bila prava domaćica i stalno ga je pozdravljala. Sumnjao sam tada da bi ga ćale toj imaginarnoj priji sjurio ko dubinku.
Listao sam oglase i vrteo telefone naoštren da skinem mrak. Kurčina. Ćale mi je štekara jebena, nemam dovoljno ni za da mi izdrka. Neometen neuspehom bacio sam se u razmišljanje(posle drkanja na glasove kurvi koje sam zvao) i shvatio da postoji i jeftinija varijanta. Krajputašice. Još samo da kupim auto he he.
Šrafciger, parking, prvi jugo koji nije crven(nisam baš toliki slepac), pravac novosadski put, stajem, naginjem se da otvorim prozor, pitam pošto, ona kaže i jebote JA IMAM! Erupcija oduševljenja.
Žbunje, otpozadi. Jebao sam jako mada nisam osećao ništa. Baš ništa. Rekao sam to naglas. Pitala me je jel oću u dupe, nisam stigao ni da odgovorim a ona ga je već preorijentisala. To je bilo to! Krenuo sam silovito i video da ga ona drka. Svoj, ne moj. Pa jebem mu mater, ona je on. Kasno je bilo za povlačenje a kraj je bio blizu. Šljepio sam je(lepše zvuči "je" od "ga") po bulji i svršio unutra. Svršila je i ona(opet). Doneo sam odluku da ovo nikome ne ispričam i vratio juga.
Definicija je napisana za takmičenje pačija škola.
''Proveli smo leto, zajedno smo bili, šetali kraj mora i sanjali snove, al' more k'o more, nemirno i plavo, kao kosa tvoja, kao oči tvoje...''
Bio je to dan kada sam se vraćao iz škole, poslednji, najbolji dan. Išao sam ulicom uzbuđen što ću naredna dva i po meseca provesti sa prijateljima i porodicom. Mirisalo je cveće i sve je bilo kao u raju. Gledao sam leptire kako veselo lete i zabavljaju se u poslednjem danu svog kratkog života. Pčele su letele sa cveta na cvet, baš kao moja drugarica Vera. Moj put do kuće izgledao je kao u snu, sve dok nisam došao do pešačkog prelaza. Čuo sam sirenu, ali nisam mogao ništa da učinim. Veselog dečaka udarila su kola.
Sledećeg dana probudio sam se kraj dve bake i osobe koja mi je promenila raspust. Zavijena u zavoje, izgledala je predivno, što govori o tome kakva se lepota krila iza tog belog prekrivača. Bila je to žena mog života!
Iako smo bili u bolnici, dalo se za primetiti da se rađa jedna velika ljubav. Naši pogledi sudarali su se kao ja sa kolima onoga dana. Osmesi su nam se prelamali kao moja rebra i noga onoga dana. Sve je bilo tako božanstveno!
Nije mogla da priča, nisam znao zašto. Kasnije sam čuo da nas je zadesila ista nezgoda. Bilo nam je suđeno!
Delili smo banane i sokove koje su donosili posetioci. Zezali se sa infuzijom i pravili lažne uzbune sve dok jednoga dana nije preminula bakica pored nas jer sestre nisu stigle na vreme. Baš kao u onoj priči sa drvosečom i vukom, koji ga navodno napada.
Pre mene se oporavila. Od tada nisam čuo za nju. Preselila se u inostranstvo i sada ima odnose sa prebogatim Francuzom. Pokušao sam da je zaboravim, ali malo teže je išlo... Moj raspust bio je predivan za mene, ispunjen s ljubavlju kao i prelepim trenutcima provedenim u sobi broj 37.
Proveli smo leto, zajedno smo bili, ležali u krevetima i sanjali more, al' snovi k'o snovi, nestvarni su bili, kao kosa tvoja kao oči tvoje...
Definicija je napisana za takmičenje ''Pačija škola''
Svako leto je skup međusobno isprepletanih dana mrmota, začinjenih povremenim odstupanjima od svakodnevice (kao i ostatak godine, uostalom).
Šablon letnjeg raspusta (odmora) trpi minimalne promene u različitim životnim dobima. Sve se svodi na ubijanje vremena ili prikupljanje novca koji ćemo utrošiti na isto.
Branje malina. Kupanje na Adi. Rad na građevini. Pikanje Menadžera. Konobarisanje. Put na Zakintos. Spremanje ispita. Varenje u parku. Spremanje popravnog. Muvanje riba. Odlazak međ' familiju po harač. Skakanje u prašini Bir festa.
Raskalašna rodbinska svadba nije baš aktivnost koja će vam obeležiti leto i biti stvar po kojoj ćete pamtiti godinu, ali to nije ni maraton treševa ili filmova sa Van Damom. Ono prvo se, ipak, ne dešava na nedeljnom nivou.
Nekoliko sati vožnje izakanim Opelom je dobar predznak za torturu koja sledi pod okriljem ceremonije venčanja i bahanalijama koje slede. Ritualno pozdravljanje sa mnogobrojnim članovima šire porodice ume da pojede još nekih sat ili dva.
Onda sledi crkva, cika dece i vika brkatih žena po dvorištu iste, i još sijaset neprocenjivih trenutaka vrednih mesta u albumu sa slikama, dok konačno ne dođe momenat kada će mladi par prihvatiti uslove korišćenja.
Mali skok unapred i nalazimo se u velelepnoj sali obližnjeg hotela.
Dok sam sedeo, ispijao rakiju i bockao kupus, posmatrao sam mlade devojke sa mladine strane koje su energično đipale unaokolo. Pogledom sam preletao prostor, pitajući se da li su ovo stvarno moji koreni. Na stolici pored mene primetio sam daire na kojima je pisalo ''jebeš zemlju koja Guče nema!''.
''Uvek deli ženama komplimente'', prenu me iz razmišljanja jedan od deda-stričeva svojom mudrošću, ''ništa ne košta, a ne znaš kada će da valja''. Završio je svoje kratko izlaganje slistivši ko zna koji dupli viski i tutkajući mi crvenu u džep košulje.
Ugledao sam jednu, naizgled poremećenu (nadam se da je to politički korektan izraz) ženu, kako ustaje. Pratio sam njene pokušaje da shvati složenu mehaniku kola dok sam se borio da zadržim silne đakonije i rakiju unutra kiselom vodom.
Nebrojeno rakija, numera o ženidbi sina i evara koji su leteli na sve strane kasnije, opet sledi transportovanje pijanih guzica (istim, tragičnim, Opelom), ovaj put kući.
Već sutra sledi novi dan mrmota i krckanje preostalog vremena označenog kao letnji raspust.
Definicija je pisana za takmičenje ''Pačija škola".
Mrak pred očima, bol u rebrima, ukočenost u nogama. Padam na bok. Leb ti jebem šta ovo 'vol'ko boli? Napipavam kvaku, otvaram vrata. Bela svetlost svuda oko mene, osećam se kao vampir dok rukama pokrivam oči. Napustio sam svoju jazbinu, i sada pred sobom vidim siluetu. Otvaram oči vidim poznato mi nešto. Hej, pa to je keva.
Ni umio se nisam, pravac kuhinja. Na stolu me čeka spremljen obrok, kajgana i šolja toplog mleka. Dok ispijam mleko, gledam datum na novinama. Raspust čoveče, jun mesec. Haos, pičke, ludilo, mojoj sreći nema kraja.
Uprkos planovima ceo dan sam proveo u krevetu, umoran k'o pseto. Neko zvoni, keva trči da otvori vrata.
Mile, Marko, Jovana, Jeca, ma pola razreda mi visi na gajbi sa sve nekim čokolada i sokovima. Ništa mi nije bilo jasno al' kultura je kultura. Sa svima sam se pozdravio i pokazao im da sednu. Svi me pitaju kako sam, da li me nešto boli. Pa kad ih već zanima rebra me povremeno zabole, a umoran sam ceo dan, oči ne mogu da otvorim. Kaže mi Mile da sam prekosinoć uzvik ,,Haos, pičke, ludilo" uleteo u lokalni kafić, i krenuo da muvam neke dve prepičke. Prvo su mi one lupile po šamar, pa su me njihovi momci izgazili, a još me ona gorila iz obezbeđenja ispendrečila. Redaljka brate, HAOS je bio. Nisam se ničega sećao, ali su mi dva naprsla rebra i masnice na oba oka bili dovoljna uspomena. Tokom raspusta PIČKE video nisam, ali sam po pički dobio. Jedino LUDILO ovog leta bilo je kod komšije Pera kome su navukli košulju i poslali ga u Lazu.
Nakon što su mi se rebra zalečila, pomag'o sam ćaletu na njivi. Što kaže stari moj : ,,Traktor da voziš, kockice da bacaš, drva bre da cepaš, pa neće da te ugaze ko pičku!" I tako bejaše. Drva za zimu su već spremna, sena i deteline ima za narednih par meseci, a i ja sam malo ojač'o. Na more nisam iš'o, jebiga nije se imalo para.
Septembar je mesec, raspust je proleteo, sve što je ostalo od njega su lekarski nalazi, par preldžijskih saveta od strane oca i nada da ću u ponovnom deulu sa profesorima proći što je bolje moguće.
"Definicija je napisana za takmičenje "Pačija škola."
Svi mi koji fala bogu nismo pičke studentske smo se proveli lepo za letnji raspust, pa tako i ja.
Počeo je skroz super. Dok su svi u razredu platili po 10 eura učiteljici za piće i grickalice, za proslavu povodom raspusta, moj najbolji drugar na svetu Azim i ja smo se talili za džidžu a i ostalo nam je para za po kebab i paklu cigara. Posle smo otišli na Dunav da gađamo labudove kamenjem. Neću da lažem, prilikom pozdravljanja, Azim je pustio koju suzicu, ali mislim da je bilo zbog one šamarčine koju mu je samo par minuta ranije opalio komšija Žovhar zbog neslaganja sa istim da je Čečenija nezavisna republika. Onda sam otišo kući i najeo se kao svinja. Onda je mama rekla da se spakujemo jer idemo kod bake na selo. Onda sam se spakovao. Onda sam otišao kod bake na selo. Tamo je bilo super. Video sam kozu i ovcu i tele i koku, a baka je zaklala petla koji me je jurio i opet sam se najeo ko svinja. Da, video sam i svinju. Onda je deda stavio kravama nešto oko vrata i zakačio prikolicu pa smo otišli u drva. Tu sam mu ukrao paklu cigara i on je posle razbio babu ko pičku jer je mislio da mu ona krade. Onda me je deda to veče pipkao. Nije mi se svidelo. Onda smo u nedelju otišli u crkvu i ništa nisam razumeo šta je pop pevao. Onda me je posle crkve pop pipkao. Sa dedom. Onda sam otišao u plastenik i video da sade konoplju. Nisam puno okolišao i par sati kasnije je došao predsednik Dačić sa policijom i uhapsio dedu. I tu smo se slikali. Onda sam sutradan gledao kako baba kolje jagnje i smejao sam se jer me je njegovo dečje vrištanje podsetilo na Srebrenicu. Onda je došao tata i prebio me je kao pičku jer sam izdao dedu.
Eto tako sam ja proveo letnji raspust i bio sam tužan što moram da se vratim, ali obećao sam babi da ću se vratiti krajem oktobra da idemo da čekamo Šešelja u Surčinu.
Definicija je napisana za takmičenje Pačija Škola
Evo jubilarni deseti put pišem ovo sranje. Kako deseti ? Pa lepo, u prvom osnovne ne znaju svi da pišu pa učiteljica ne zadaje ove gluposti, drugi sam preskočio jer su me upisali direkt u treći, a na početku četvrtog zaglavim bolnice sedam dana, pa me to sladunjavo govno - o mirisu mora i borovine, ukusu sladoleda i prvog poljupca, te prelepim pejsažima nekako mimoišlo. Hvala Bogu. Bljak !
Oduvek sam mrzeo ta prenemaganja i zato sam svih devet puta udarao u istu žicu, onu patriotsku, pišući o poseti srpskom vojničkom groblju u Solunu, Zejtinliku. I uvek je upalilo. Ovaj put znam da neće, jer internet patriote nisu nastavnici srpskog. Štaviše, neki nisu ni išli u školu. Stoga prelazim na plan kodnog imena O'PRO (Ozbiljno proseravanje).
Ja volim leto. Ali ni leta nisu više što su nekad bila. Vruće, bre, jaje na čelu d’ispečeš. Sve poslove van kuće da si obavio do deset ujutro, pola jedanaest plafon. Donesi ’leba i uz ’leba, a piva kupi za nedelju dana. Zašto ? E, čuš zašto ... Pa mini market prekoputa ne drži alkoholna pića zbog blizine škole, a do „Rode“ imam dva dana jahanja. Škole ? Kakve škole kad je raspust ? E jebiga, zakonodavac nije spominjao raspust. Nema piva – kraj priče !
I tako, smrdiš danima između četiri zida od deset ujutro do šest naveče, vrtiš internet stranice turističke ponude destinacija na koje nikad nećeš otići, teško uzdahneš, napozdravljaš se familije kompletnoj „under construction“ vladi i okreneš se najbližem „inostranstvu“.
Crna Gora ? Si, senjor Dačo ...
Šušanj ... Od ponude ti već šušti u ušima ... Šest eura krevet ... Znaš da je ponuda šit, i tačno znaš šta možeš dobiti za taj šit, al’ ideš, ko ga jebe ... Po povratku ćeš ionako, kao pravi Srbin, prijateljima reći da si bio na Ibici, ali su ti, k'o kad si rođeni baksuz, i fotoaparat i mobilni telefon upali u more. Bed lak.
Povratak u zonu rijalitija je brutalan. Nova školska godina kuca na vrata, deca ’oće sveske, knjige, rančeve, krpice, žena krpice i ondulaciju, auto ’oće registraciju, ide ti slava ... Pa - slava mi, ako dočekam sledeće leto.
Pisano za Pačija škola.
Leto ko leto. Poneki sunčan dan između naleta grada i snegova. Pradeda odavno umesto „dobro jutro“ govori „jebem ti ozonski omotač“. Tata kaže da su vanzemaljci izbušili ozonski omotač da bi mogli da dođu na Zemlju, a mama tvrdi da je to od dezodoransa koji smrde na sprej za muve. Ne volim vanzemaljce. Izvukao sam se jedva da ne padnem na popravni iz Vanzemaljologije. Učiteljica je tvrdila da sam izgubljen slučaj, dok jednog dana pradeda nije otišao u školu. Od tada me gleda sažaljivo i ponavlja da sam dobro ispao kako sam mogao.
Moj letnji raspust je prošao na Sifggtseaeaji, tu je kažu, nekad bila Sirija. Nakon što se pročulo da se jedan čovek pretvorio u leptira od posledica supstanci koje se tamo nalaze, sav smeštaj je džaba. Mom tati se to sviđa. Mama kaže da bi on pare dao samo na kurve. Ja ne znam šta je to, ali je verovatno nešto ukusno, pošto je tata debeo. Zamolio sam ih da povedem mog najboljeg druga. Dopustili su mi. To je Borko. Tata ga zove Metalno sranje. Meni se to ime ne sviđa, pa ga zovem i dalje Borko. On je robotić. Lepo se slažemo. Sin tatinog kuma kaže da je Borko glup k'o čovek, ali ja se ne slažem.
Išli smo teleportom. Tamo smo bili mi i još par porodica. Upoznao sam jednog Dina, on tvrdi da ima škrge. Ne znam šta je to, ali mu verujem. On meni veruje da je Borko pametan.
Na Sifggtseaeaji nije bilo dosadno, išli smo i na pecanje. Upecao sam malu sirenu. Bila je mnogo ružna, pa sam je vratio nazad.
Kući smo se vratili pred sam kraj raspusta. Prvi dan škole je na moj šesti rođendan. Mama mi je za polazak kupila novu tablet-torbu i paket virtuelnih cigara. Njih sva deca vole. Mada im jedva izgovorim ime. Nekada se u prvi razred tek kretalo mnogo kasnije. Kažu da su se tad deca međusobno bolje družila. Na stepeništu su se dve seke tapkale solarnim punjačima. Meni je ostalo još samo tri, pa ne bih i njih da izgubim.
Još jedna školska godina počinje. Čuo sam da se ovakvi sastavi završavaju sa jedva čekam sledeće leto.
U Crnogradu, 2198. godine
Definicija je napisana za takmičenje **„Pačija škola“**.
Kao i svakog jutra i tog prvog Gospodnjeg dana leta 2013. sam otišao da popijem kaficu u lokalnom kafiću. Gledavši u dekoltee ženski iz kraja i praćenja rezultata Finske lige na fonu, shvatio sam... Došlo je leto.
Ja, Vule i Boža... stara ekipica iz kraja... I ovo leto smo provodili ispred poslastičarnice kod Ace pljačke. Nije nam trebalo više od toga. Zajedno smo pili i duvanili. Čak smo i popili svu manastirku koju je Vuletov ćale čuvao za ispraćaj najstarijeg sina u vojsku. Al što ga jebem, i onako neće ni da ode. Bilo nam je lepo. Nismo imali para za letovanje u egzotičnim predelima, a bogami ni za jeftinu i pristupačnu Vrnjačku banju. Nismo mrdnuli iz kraja 3 meseca. Dan za danom je prolazio, mi smo blejali na starom i dobro poznatom mestu. Usput se i radilo nešto. Brali smo višnje na plantaži kako bi skupili kojeg somića za pljuge i alkohol. Zebavali smo klince iz kraja, ocenjivali dekoltee pičoka koje su prolazile. Al jednog dana nije bilo više toga. Klinci su prestali da prolaze tuda... Dobre ženske kao da su u zemlju propale... Više nismo imali šta da ocenjujemo. Vuleta je startovala policija pa su ga 2 meseca razrađivali u zatvoru, a Božu je ćale zaposlio u nekoj automehaničarskoj radnji. Ja sam se okrenuo PES-u. Krenuo sam da igram “Bikom a ledžend”. Na početku karijere dobio sam ponudu velikog Holandskog giganta Den Boša. Svakim danom sam sve više i više napredovao. Pozvan sam u reprezentaciju. Dobio sam ponude Barselone, Reala, Intera... Sve sam odbio! Očekivao sam ponudu Hadersfilda. Hadersfild je jedini klub u mom srcu. Ali moji roditelji… oni nisu gledali na mene ponosno. Ćale kaže da sam kreten i budala, a keva da sam ništarija. Nisam ih razumeo. Nastavio sam da napredujem... Nisam ni primećivao da je raspust brzo prolazio. Keva mi je govorila da se opametim i izađem iz kuće ili će me ona izbaciti. Nisam je slušao! Svakim danom sam se sve više nadao da ću dobiti ponudu slavnog Hadersfilda. Ali nada je polako umirala... Moj san da ću zaigrati u Čempionšipu je izgledao sve mutniji, a kraj raspusta se približavao. Pametni ljudi ustaju kad sunce izađe a spavaju kad sunce zađe, ali ne i ja. Ustajao sam kad sunce zalazi a spavao kad sunce izlazi. Nekad nisam ni spavao jer nisam mogao da pobedim... Mislio sam da ću porazima biti dalji od ostvarenja mog sna…
Ali ni to nije vredelo… Raspust se završio. Klinci su opet počeli da prolaze pored poslastičarnice Ace pljačke, dobre ženske su opet prolazile kroz kraj, a ja sam i dalje čekao ponudu Hadersfilda...
Definicija je napisana za takmičenje "Pačija škola".
Eh, ta nostalgija...
Moj poslednji raspust beše pre 4-5 godina. Tinejdžerski dani ludila, najboljeg provoda, cuge, devojaka, zezanja, svega... Ni na šta se nije mislilo, osim na kvalitetno bacanje vremena uz gore pomenuto.
Tog leta sam se po prvi put odistinski zaljubio, posvađao se sa najboljim ortakom iz detinjstva, probudio se na nepoznatoj lokaciji (srećom, to je bio stan ortakove cice, tako da nije bilo neprijatnosti), upisao faks, našao šljaku, da zaradim neku kintu za letovanje, sve je nekako išlo nekim pozitivnim tokom. Idila.
Sve dok jednog julskog jutra, oko 5, neko nije pozvonio na vrata. Zvono nas je sve probudilo, ustali smo, i u nekoj blagoj ,takoreći, panici, otvorili vrata, i imali šta da vidimo. Dva mlađa policajca, u skoro punoj opremi, stajali su ispred vrata, govorivši mojim roditeljima moje ime i prezime, pokazujući na neki papir sa nekakvim sudskim pečatom i kojekakvim potpisom.
To je bio nalog za pretres stana. Po onome što je pisalo u nalogu, bio sam osumnjičen za proizvodnju i prodaju opijata, takoreći lakih droga.
Majčine oči, pune suza, gledale su u prazno, sa velikom nevericom i strepnjom šta će mi se desiti.
Mirno sam dopustio policajcima da pretresu sve što su hteli, i bez mnogo buke i ne znam ti ja čega, ispružio ruke i rekao im: "Momci, ajmo mi odavde, stavite mi lisice, predpostavljam da treba da me odvedete u stanicu, mislim da je najbolje da tamo završimo šta imamo, pošto ste završili pretres, da ne opterećujemo moje ovim glupostima", zatim se okrenuo ka majci i rekao joj: "Nemoj da se brineš, nisam kriv, sve će biti u redu, zamisli da sam otišao da služim vojni rok", kiselo se nasmejao, namignuo i krenuo polako.
Povijene glave, bradom nabijenom u grudi, vezanih ruku, silazio sam niz stepenice zgrade i prisećao se svih momenata gde sam mogao da budem umešan u tako nešto za šta me optužuju.
Sudija mi je odredio pritvor na neodređeno, dok je istraga u toku.
Proces se odužio, kako to već ide u nas Srba, sve natenane i polako, tako da sam naredna tri meseca proveo u sobičku u istražnom zatvoru, sa još par prestupnika zakona, koji su bili nedužni i nevini kao i svi koji se nalaze tamo.
Posle ta tri meseca pritvora, suđenje je potrajalo još par meseci, uz dosta sreće i dobrog advokata dokazao sam da nisam kriv, i da nemam veze sa tom organizovanom grupom.
Ukratko, poslednji letnji raspust sam proveo iza rešetaka, tako da mi je policija u saradnji sa državom usrala čitavo leto i nadu u dalje školovanje.
U međuvremenu, devojka me je ostavila, smanjio se krug društva, nije bilo više onog dobrog zajebavanja, ali sada su tu samo moji ljudi, od poverenja sa kojima ne mogu da upadnem u neko sranje poput toga.
I dan danas se stresem i prođu me žmarci kad mi priđu uniformisana lica da me legitimišu...
"Bilo, ne ponovilo se" što bi rekle naše babe.
Jebala vas dva prsta, neću dodmačinjem ništa!
Ovako, ovog leta 2004. godine bilo je vruće, kako napolju tako i unutra, ako me razumete. Prvih mesec dana bilo je super, ali onda su svi otišli na moreta, ili u selo, ostali smo samo Sandra i ja. Sandra je moja prva komšinica, ima isto godina kol'ko i ja, družimo se svaki dan i igramo se svakakvih igara, od lego kockica, do žmurki. Heh, sad, imali smo mi i naše posebne žmurke, sve je počelo potpuno nevino.
Jednog dana, još pre leta, rekao sam da moram da idem da piškim, a kako sam ušao u vece, tako se Sandra ušunjala iza mene i pitala me je l' može da mi pridrži pišu, ja sam joj je dao i osetio njenu prenežnu kožu na mojoj piši, bilo je sjajno. Odjednom, povukla mi je kožicu na piši ka dole i mene je to zabolelo, pošto se nije još potpuno odvojila, rekao sam joj da prestane jer ne može to kod mene, a ona mi je odgovorila da njen brat to može odavno, ja rek'o normalno kad je stariji tri godine od mene pička ti materina, o jebem ti žensko. Šalim se, nisam baš to rekao, jer sam želeo da nastavi da mi pipa pišu. Posle toga, smišljali smo razne igre, kao što su: Muž se vraća s posla, Sekretarica, Baka na pijaci (ona je bila baka), i tako dalje. Ređali smo stolice jednu preko druge u dvorištu i pokrivali smo se ćebićima i ređali smo palete ispred podruma tako da možemo da napravimo kuću u kojoj ćemo da igramo naše igre svaki dan, tamo mi je prvi put pokazala svoju ribicu i rekla mi da je ljubim u nju, što sam ja i učinio. Posle toga mi je pokazala svoje sike i rekla mi da joj je mama rekla da je vrlo razvijena za svoje godine (Sandra, ne njena mama). Počeo sam da ih sisam i zamišljao sam da je u jednoj mleko a u drugoj milkšejk. Onda smo pokrenuli priču kako jedva čekamo da meni poraste piša a njoj sike, pa da se tucamo svaki dan. Ali nismo sačekali da nam porastu, nego smo odma počeli, izvadio sam svoju pišu i pokušao da je gurnem u njenu ribicu otpozadi, ali pogodio sam samo guzu, onda se ona okrenula, legla na krevet na leđa i rekla mi da probam sad. Ušao sam unutra, mojoj piši nikada pre nije bilo tako vruće, Sandra je izgledala kao da je nešto boli, pitao sam je da li da izvadim pišu, rekla je da ne radim to, jer joj je mama kazala da se to dešava stalno, ja sam počeo da izbacujem i ubacujem pišu u njenu ribicu, jer nisam znao šta drugo da radim, prijalo mi je i to mi je jedino bilo bitno iako je Sandra plakala, svatio sam da joj je mama i za to rekla da se dešava, čim mi Sandra ništa ne govori i nastavio. Posle nekoliko minuta, osetio sam kako mi se piša grči i kako me prolaze neki žmarci kroz nju, drugar mi je rekao da je to svršavanje, ali ja nigde nisam video penu koja treba da izađe, kako mi je on isto rekao.
Meni je bilo lepo iako nije bilo te pene koja treba da izađe, nisam bio tužan zbog toga, ja i Sandra smo ovo radili svaki dan ovog leta i meni i njoj je bilo super.
Definicija pisana za turnir Pačija škola.
///// Ove godine sam proveo letnji raspust mnogo lepše nego prošle. Baba Stana iz Nemačke nam je kupila Soni.
///// Baba Stana je tatina tetka. Žena tamne farbane kose, braon očiju i kupila nam je Soni. Dobili smo dva džojstika i nekoliko igrica. Ja i moj brat Zoran smo igrali non stop. Jedan dan Zoran je hteo da igra Drajvera a ja sam hteo Teken. Nismo mogli da se dogovorimo, onda sam ga grunuo nogom u stomak kao Jošimicu kad uradi kombo i izbio mu vazduh. On je počeo da plače i onda me je tata tukao. Zoran je mali, ionako kad igra samo priteže dugmiće jako, dere se i ne zna šta radi. Sutradan smo se pomirili i dogovorili da igramo Kreša, pustio sam njega da bude beli medved, a ja sam birao tigrića. Ovo leto je bilo još po nečemu posebno, Milica me je poljubila u obraz. Milica je devojčica smedje kose, krupnih crnih očiju, i to je bila moja simpatija. Dosad me nikad nije primećivala kad se igramo u parku, ali ovog leta jeste. Pitala me je ispred zgrade može li da odigra jednu šemu Sonik Hirouza. Ja sam rekao da može ali da me poljubi, i to se i desilo. Tih dana tata je puštao Mileta Ignjatovića na kasetofonu po ceo dan, a i ja sam voleo da ga slušam dok igram Mortal Kombat. Najviše sam voleo kad pusti Na putu za ludilo, a ja uzmem Liu Kanga i deljem sve redom bar dok ne stignem do princa Goroa, on mi je bio težak baš. Posle smo otišli u selo. Deda Jovo, tatin tata, je pao sa traktora i slomio šest rebara pa je trebalo da se pomogne u selu. Mama kaže da je bio pijan ko letva, a baba da ako prekostane da će da ga ubije vilama. Deda je bio čovek sede kose, i crnih očiju, malo punije gradje uvek me je likom podsećao na Heihačija iz Tekena. U selo nisam poneo Soni, bilo je dosadno tih deset dana, često naveče sam zamišljao kako prelazim level u Fajnal Fantaziju. Posle sam došao kući i počela je škola.
///// Leto sam proveo lepo i nadam se da nam sledeće godine baka Stana doneti jedan džojstik jer nam je jedan crkao, a ne one Ekšn menove ko lane.
Definicija pisana za takmičenje Pačija škola
Letnji? Raspust? To me neko zajebava?
- Leto jeste najlepše godišnje doba jako podobno za raspust, gde možeš na livadi da tučeš loptu od nula nula do dvaesčetiri i da piješ vodu iz potoka od koje ćeš kasnije da dobiješ alergiju, pošto je Milomir klao neku svinju i bacio creva i kožu u vodu ali ako si rođen na selu popušio si kurac veličine crn.
- Zadnji dan škole, graja u svakoj učionici zahvaljujući morima i raznim Vrnjačkim Banjama samo se tebi ne živi i vidiš da niko ne može da te shvati. Znaš da čim stigneš kući uvaliće ti traktor da pokosiš iks hektara pod lucerkom da bi dvocifren broj krava imao šta da jede na zimu. Ne znači ti ništa da poraniš ujutru jer već u šest sati ima tries pet speteni jebenih i samo možeš da napraviš da ti se spava ceo dan i da ti kosačica zbog pada koncentracije poseče noge. Ako imaš sreću da je pokošeno setiš se da mora i da se dotera kući kad se osuši i to po najvećoj žegi, kad peče zvezda. Stvar može da ti olakša kad iz glave ne ispustaš informaciju da negde dole na jugu Srbije postoje deca u nekim vukojebinama koja sve to rade ručno na mnogo teži način. Mada slaba uteha, boli te kurac za tu decu kad se ti raspadaš od posla. Nekako pregrmiš ali bukvalno malj za vrat dobijaš tek kad vidiš da počinje kiša od koje će trava da buja pa skupljanju sena neće biti kraja. Ako opet nema kiše, nema ni sena pa ćeš morati da ga kupuješ na zimu što automatski znači da nećeš imati para za nove cipele koje ne propuštaju vodu kad kreneš u školu. Jebem ti život seljaka koji se svodi na gledanje u nebesa šta će kad da pada. Ko da si golubar. Pitanje vremena je kad će da zazvoni telefon da te baka i deka sa kevine strane pozovu da svojim prisustvom uveličaš njihovo slavlje. To tek ne dolazi u obzir pošto su jebeni bolesnici zapatili pedeset krava pa je samim tim i posao procentualno veći za toliko. Mada nikad ne treba isključiti tu opciju, oni se sažale što ne živiš sa njima pa neće da dozvole da ti patike budu bušne na palcu iako si debil koji glumi Zidana i šutira kamenje po ulici. Okreni, obrni dupe ti je od pozadi i izlaza nemaš, nisi mogao da biraš gde ćeš da se rodiš. Tek kad malo porasteš shvatiš koliko si u prednosti što si rođen na selu a ne u 4 betonska zida puna memle i što kad uhvatiš da jebeš to možeš satima pošto si ceo život disao čist vazduh, ali to je tema nekog drugog takmičenja, nećemo sada o tome.
- Došao je i prvi septembar, idem u školu da se odmorim, zbogom raspuste na kurac te nabijem.
Definicija je napisana za tamičenje Pačija škola.
Leto mi je tu negde skoro najomiljenije doba. Skoro jer mi je nekako najomiljeniji onaj prelaz proleće/leto. Znaš ono maj/jun. Pa ne znam dal' da se odlučim za proleće ili leto. Završava se škola, svi ludi, nasmejani. Čak i ona klinka što je sigurno pala godinu je nasmejana, pijana, cepa svoje knjige jer zna da joj neće trebati kao što joj nisu trebale ni u ovoj sezoni. I penzioneri su srećni što vide sve to. Sunce, lepo vreme, nema snega, nema leda, sve procvetalo, zelenilo... Šta, khm khm, Zelenilo?
Prvi put sam je video mnogo pre toga, ali ovog puta sam je pod nerazjašnjenim okolnostima prvi put i probao. Samo sam se probudio sutra oko 19h, znao sam da sam je dimio sinoć ali ničega se ne sećam, pričali su mi drugari posle šta i kako ali ono čega se ne sećam nije si ni desilo sa sigurnošću. Pa pod tim okolnostima znao sam da je moram opet uzeti.
Bila je matura taj dan, i dok su se ti klinci vrzmali oko mene po naselju kao muve bez glave tražeći nešto što je do tada i meni bilo super, alkohol. Ja ih nisam lepo video, neki su mi se javljali na ulici, ja odpozdravljao, iako te male bezglave muve nikako nisam mogao prepoznati. U tom trenutku sam shvatio da oni stariji dosta od mene, pa onda i oni malo stariji od mene nisu ludi od gasova koje ispušta fabrika Galenika pored našeg naselja kako sam tad i mislio nego su ludi od nekih drugih "gasova". Vidim da su ove muve bezglave, osmaci i osmakinje, i dalje normalni.
Šone : "Brate kako misliš da uđeš na maturu tako u šorcu i papučama?"
Džoni : "Idiote mi smo završili osnovnu pre dve-tri godine."
Šone : "U jbote, znam nego mogli bi smo je ponovo upisati?"
Džoni : "Važi burazeru, u septembru krećemo."
Šone : "Gde krećemo?"
....
Letnji raspust? Pa ovo je samo jedan dan letnjeg raspusta, i to izgleda prvi dan? E pa takav mi je bio svaki dan. Toliko glupih izjava koje nisu smešne, ali zbog količine gluposti postaju smešne. Na moru, na Lidu, u naselju, u kafani, na žurci, sa devojkom, sa drugarima, sa kevom... Svuda zelenilo. "Ima neko pare za tal?" i "Brate aj se vidimo." su bile najčešće rečenice koje sam čuo. Eh kako je svaki dan bio isti makar bio i hiljadu kilometara dalje od mog naselja. Glup, ali toliko glup da je smešno. I ja sam postao glup toliko da je to smešno, i ova definicija je glupa toliko da je smešno. Ali štaš, koktel zelenila i letnjeg raspusta i tako je ispalo. Što si gluplji za sve te je manje briga, i neka glupost može biti smešna. Eto šta mi uradi ta škola, pusti me na raspust i ja postadoh gluplji nego da sam dvaestri godine išao u školu.
Definicija je napisana za takmičenje Pačija škola
Tužno. Depresivno. Sjebano. Na granici samoubistva. Nikako, jedva, grozno, užasno, stravično usamljeno – eto kako sam ga proveo.
I to ne samo ovaj raspust. Svaki mi je takav. Užas koga se plašim unapred. Horor koji neumitno dolazi. Zimski raspust, letnji, vikendi, neradni dani... Svejedno. Prazna škola je scena postavljena za moju patnju. Pusto školsko dvorište je prizor koje moje oči tera u plač, a grlo u jecaj. Nigde razigrane dečice, nigde, nigde...
Stanujem blizu škole. Direktno preko puta zadnjeg ulaza u školu, uz samo školsko dvorište, na prvom spratu široke stambene zgrade. Tako blizu učenika koji se tu igraju kada škola konačno počne a moje srce se napuni radošću.
Kada nema škole, najviše mi nedostaju devojčice. Poludim bez njih. Nikako ne razumem one koji se pale na nastavnice. Prestare su brate. Nemaju tu lepotu i nevinost koju imaju školarke. Kao da uporediš još neubranu voćkicu sa davno otresenom, izgrizenom jabukom, maskiranom kilom šminke i ružnim kompletima. Fuj. Mislim na nastavnice. Njam! Njam vama devojčice u lepim kariranim suknjicama, sa šarenim dokolenicama.
Probao sam i da se isčupam iz očaja, bazao po gradu, sa samo jednom željom - videti neko dete, poigrati se sa njim. Ali slaba vajde, svi su ili na moru, ili kod bake na selu ili sa mamom i tatom u kupovini. A ja nemam mamu i tatu...
Jedino što me obradovalo tokom ovog pretužnog letnjeg raspusta je njegov sam kraj. Sa jedne strane toliko obradovan što se bliži prvo septembarsko zvono, da sam već sladostrasno počeo da spremam igračke za razne igre sa decom, a sa druge paralisan strahom od nadolazećeg zimskog raspusta, toliko uplašen da mi se više nije ni igralo - došao sam na spasonosnu ideju.
Prijavio sam se da budem volonter u organizaciji Prijatelji dece. Imaju divne programe sa decom preko vikenda i raspusta.
I što je najvažnije, ne proveravaju da li je neko osuđivan kao pedofil. Hehe.
Od sada ću se i ja radovati svakom raspustu!
Definicija je napisana za takmičenje "Pačija škola"
Eto, nakon devet i po meseci sedenja u oronulim učionicama, svakodnevnom viđanju istih osoba koje te svakim danom sve više i više nerviraju, nakon predavanja istih profesora koji su u stanju da ti jednim predavanjem ubiju želju za životom, nakon splačina koje nam serviraju u školskoj kuhinji pod nazivom hrana, došao je i taj dan.
Tog toplog junskog dana sam po poslednji put morao da se suočavam sa svim tim, i jedva sam čekao poslednji zvuk zvona kako bih bacio u vazduh sve te knjige koje su predstavljale simbol mog zatočeništva i da živim! To je verovatno bilo najiščekivanijih par meseci od kad znam za sebe.
Na samom početku raspusta, dok je miris olovke broj dva još strujao mojim telom, trebalo je da idem na more sa porodicom, po prvi put još od bogzna kad, kod naše braće Grka. Sve je bilo spremno, keva je pripremala sendviče za dug i naporan put, ja sam birao najboljih par majci koje ću nositi tamo, ali avaj! Baš to veče pred polazak je bio ogroman pljusak u mom zavičaju, a krov na kući u selu nedaleko od nas se urušio. Moj ćale je morao da ide kod njegove majke, starica je bila sama a nije bilo nikog da joj pomogne. Bio je tamo da postavi nov krov, a to je trajalo pitaj boga koliko. Put je bio otkazan.
Dobro, ja ionako ne volim more toliko, pa mi i nije bilo tol'ko krivo. Uostalom, bližio se vašar u mojoj varoši, a to je uvek centralni događaj leta. Idealna prilika za sve cigane iz okruga da zarade pare na nama prodavajući nam neke poluprodukte sa fensi etiketom, zavaravajući nas da je to original. Mene to i nije doticalo, ja sam ionako išao zbog ringišpila i autića na gurkanje, ali i za to je potrebno malo kinte. A ja je nisam imao. Sav moj džeparac je preusmeren u popravku već pomenutog krova, tako da sam samo mogao da idem i gledam kako se druga deca provode, a to bi me samo još više deprimiralo. I ovog puta sam izvisio. Jebiga.
Ali početkom avgusta, konačno stigoše srećne vesti. Kum nas je zvao da odemo kod njega u Italiju, u Peruđu da budem precizan, a popravka krova se bližila kraju, tako da sam ipak mogao malo da se provedem za ovaj raspust. Trebalo je da odemo tamo pred sam kraj raspusta i da poslednje dane istog provedemo u inostranstvu. Bio sam u ekstazi, znao sam da nema šanse da ponovo izvisim, mislio sam to je to, napokon ću izaći iz moje sumorne i male varoši i okusiti sve čari života u Italiji, hehe malo morgen. Moj kum je inače vozač kamiona, i u tom periodu kada je trebalo da svratimo, on je dobio informaciju da treba da prevozi neki kurac u Rusiju, a setili su se da ga obaveste kada smo mi već sredili sve papire i spakovali sve kofere, samo je trebalo da odemo na aerodrom i da krenemo. Au brate, i treća velika ispala ovog leta, ali sada nisam imao vremena da odem negde na brzaka, škola počinje za koji dan bato! Moram da čekam još devet i po meseci za popravni, a znam da od ovoga gore ne može.
Šteta, a tako je malo falilo.
Definicija je pisana za takmičenje "Pačija škola".
Počeo je raspust i vreme prolazi tako sporo. Zatvorio sam se u sobu i narednih nedelju dana nadoknađivao igranje raznih igara. Jedem, spavam, igram je bio moj moto tih dana.
Ćaća bi povremeno upadao u sobu krsteći se, prozivajući majku da je odgojila debila i nazivajući mene propalim slučajem.
Reših da izađem vani. Majka se zahvaljivala svetoj Petki, otac mi tutnu crvenu u ruke "za da se nađe" namigivajući mi šmekerski. Razmišljao sam, gde bi najpametnije bilo iskoristiti novac. Setih se da su me likovi iz kraja izbegavali jer sam im izgledao kao čudak, pa reših da se ubacim u njihovo društvo. Gledali su me ćudno kad sam došao do njih, mali Kizo me pozdravi i počela je neka opuštena priča.
Rekoh da imam Vajferta, pa da kako pametno iskoristimo taj novac. Budući da smo bili zagorela klinčadija, rešismo da platimo debelu Miru i izređamo se na njoj pošteno. Bili su to najsrećnijih dva minuta u mom životu. Počelo je intenzivnije druženje, prestali smo da idemo kod Mire jer smo ukapirali da je to bilo bacanje para, te smo po prvi put završili travu od lokalno dilera Lemija botaničara. Udaralo je u glavu, smejali smo se kao nezdravi, Lemi je čak i častio polutanera za nove mušterije, ne sećam se kako sam ujutru došao kući. Malo po malo, počelo je svakodnevno varenje po kraju. Svet je bio naš.
I od jedno se ruši svet. Ćale mi je našao paklu cigareta. Punu trave. Majka plače, otac vojnički kaiš vadi. Pitaše me da nisam upao u neku sektu pre nego što mi se gubi svest od siline udaraca. Budim se. Oko mene sve mirno, ležim u čistoj sobi, totalna harmonija, zen mod. Upadaju roditelji u sobu, pitaju da li je sve u redu, kao da se nije ništa desilo. Kasnije sam ukapirao da nisam bio kući tri dana i da je sve bio samo trip. Pao je i naš lerdi Lemi. Bio je kraj zabave a ujedno i raspusta. Pošao sam u peti razred.
Definicija je napisana za takmičenje Pačija škola.
Velika vrućina, ima 40 stepeni sigurno, a tek je 8 ujutru. A još leto nije ni počelo! Kako to? Lepo, poslednji dan škole. Kad će leto, svi se pitaju? Još malo pa sad će. Svi već batalili školu i čekaju raspust.
Čekao sam ga i ja početkom tog juna i nadao se da će biti ekstra.... al ovaj raspust mi možda do sad bio i najgori. Može se reći ni da nije ni bio. Više se umorih nego što se odmorih na njemu.
Počeo veoma veselo. Učenje za prijemni. Nisam imao tremu, znao sam da ću da ga pokidam. Srpski posebno. I tako u tom učenju prošlo već mesec dana raspusta. Opaa, već prijemni sutra i prekosutra, razmišljam u sebi. Dolazim. Radim srpski. OPAAA 18 bodova, svaka mi čast! Sutra matematika... Malo sutra matematika! Dolazimo i direktorka kaže da su odložili jer su neki krali testove. Sutra ponovo. A za divno čudo meni bio rođendan. Sve lepše od lepšeg. Pa zar na rođendan da radim prijemni... i to iz matematike. Da mi daju 10 nagradnih bodova zbog toga! OBRADOVIĆ DURADI NEŠTO! Dobro ajde, uradim ja nekako i tu matematiku i imam tu malernih 13 bodova, a koliko sam vežbao dobro je i to. I završi se taj prijemni kako je morao. Sad one liste želja.
Kad to beše, 20 i neki jun? Sam kraj juna, već upeklo, svi idu na more, a ja blejim kući i popunjavam one liste želja k’o da pišem Deda Mrazu pismo. Beži bre, šta je sa mnom kad usred leta pominjem Deda Mraza? Ispunim ja to nekako i sad moraš čekati da vidiš gde si upao. A to nema do pola jula. I onda oni očekuju da se mi odmorimo na raspustu. Tako ti ja se smaram na netu, jer sam i na vukajliji bio banovan i ono ukucam tamo šifru na sajtu ministarstva kad vidim da sam up’o u ekonomsku.Konačno nešto dobro! Biće pički samo tako! A malo pre toga su javili i da se prijemni neće važiti. Konačno nešto dobro da se desi. Konačno počinje pravi raspust.
Bilo dobro tih mesec dana od pola jula do pola avgusta. Svakodnevna fudbalica u parkiću, bleja, zezanje Romulanaca i ostale stvari, čisto da malo odmorimo dušu od dosadne škole. Najjače bilo kad smo hasali ljute papričice. Odemo u radnju i uzmemo po par komada ljutih. Samo ljute, ništa više. Ni hleb ni ništa. I jedemo mi to, a ono vatra izlazi iz nas. Ko da smo zmajevi! Posle pili vodu pola sata ne bi li nam bilo malo bolje. A bilo dobro i kad smo gledali treninge odbojkašica. Čuj bilo dobro, bilo odlično! Popnemo se mi na salu, ono već pao mrak, 10 uveče, a one se trte tamo, vežbaju čekić u onim šorcićima. A ovaj ortak, što ga zovemo Šef, retard krenuo da davi štrumfa. Taj je pijan! - sigurno sad zaključujete, ali ne. On uveče uvek poludi. Da l’ je to zbog Meseca, položaja zvezda ili nečeg trećeg, stvarno ne znam. Nego što je najcrnje, primetila ga jedna odbojkašica i rekla treneru. A mi skači sa sale i šturaj bre! Ne znam ni da l’ je stigao Felainija da vrati gaće mentol.
To već beše sam kraj raspusta. Već 20 i neki i polako smo već razmišljali kakva će banda biti u srednjoj. Pikao se tih poslednjih dana malo fudbal, malo basket. Bilo par golova sa pola, golova glavom, svađa i svega ostalog što krasi fudbal ali uvek bi se pomirili i nastavljali. I tako došao zadnji dan ovog raspusta...
Uveče, 11 sati. Sedimo na zidiću i odmaramo od fudbala. Pričamo kako je brzo proš’o raspust i da hoćemo da ga produže. Al ne mere, moj Omere. Razmišlljamo kakva će da bude nova ekipa u srednjoj. Klinci igraju Jugio karte u pozadini, Šefa udario Mesec pa igra Cocomix, ovi pričaju šta su upisali, a JA EKONOMIŠEM!
Definicija napisana za Pačiju školu
Letnji raspust je bio nešto čemu sam se radovao. Kao dobrom učeniku, koji je svoju egzistenciju osigurao na vreme, on je počinjao još početkom juna. To je možda bio i najbolji deo. Dve - tri nedelje bezbrižnog zajebavanja u školi, bez ikakvih obaveza, osim sprdanja sa drugarima i naslađivanja nad hordom krvopija koji pokušavaju da poprave ocene.
Kad se školska godina i zvanično završila, svo to zezanje se samo prenelo na ulicu. Kao pripadnik ganeracija, kojim kompjuteri još nisu uzeli danak u detinjstvu i prave kičme, kuća je služila samo za spavanje i punjenje stomaka.
Igrale su se razne igre, ali ulični fudbal je bio naj popularniji. Svaka ulica je imala svoj tim, svoj teren, vodonoše, debelog golmana i kapitena. Naš kapiten Ciki nije bio baš tehnički nadaren, čak se može reći da je imao dve desne noge, bio je levak, ali je bio i najjači u ekipi i njegova je bila lopta. Bio je kapiten sve dok nam se nije pridružio Kimi, koji mu je skinuo traku.
Po završetku osmog razreda, uspešno sam upisao srednju školu. Moji su me častili prvim odlaskom na more, ali džeparac sam morao da zaradim sam. Matori mi sredio šljaku sa majstorima. Prvi put sam osetio leptiriće u stomaku kad mi je šef izbrojao 50 € na kraju nedelje. Lep osećaj...
To je postala praksa svakog leta i svaki put bi kupio sebi nešto korisno a bilo je dovoljno i za izlazak, garderobu i poroke. Nastavilo se tako i u studentskim danima, samo što letnji raspust na fakultetima fiktivno ne postoji. Danju radiš da bi imao da platiš stan i račune a noću učiš i spremaš ispite koje nisi uspeo da položiš zbog premale količine krvi u alkoholu tokom cele godine.
Za zadnja tri leta i nema se šta puno reći. Dobro je ćale govorio leta 2010-te, da će mi to biti poslednje bezbrižno leto u životu. U dobrom delu sve se to i obistinilo, ali vremenom sam uspeo da položim predmet pod nazivom Bol u kurcu i ne stresiram se previše oko obaveza, što je možda i ključ uspeha. Svakim danom u svakom pogledu sve više napredujem. Valjda je to normalan tok života...
Definicija je napisana za takmičenje "Pačja škola"
Jun beše bio početak odmaranja školaraca. Roditelji na posao, deca ustaju, doručukuju zauzimaju svoje pozicije kraj računara i tako ceo dan, osim što, ako ti ćale ne uplati internet, pa ni sam ne znaš šta ćeš od dosade.
Ulice postaju sve vrelije, dan duži nema žive duše napolju, deca se ne bi setila da se odvije od kompa. I tako sve dok ne krenu godišnji odmori, pa idem na letovanje! Došao je i taj dan, da spakujemo kofere i pravac na more ''JUHU''..! Kad ono KURAC, ćaletu se pokvarila kola, sve brže i brže prolazi godišnji odmor. Ćale hiljadu problema, svakih sat vremena kod mehaničara nada se da je neki sitan kvar, a ono crko JEBENI MENJAČ... Traži na Internetu i oglasima razne informacije i cene. Najjeftiniji 450 evra (za te pare si mogo da platiš smeštaj za četiri osobe)... I dok je ćale našo menjač ostalo još 9 dana godišnjeg, pa je bilo pitanje da li ćemo na more ili ne. Međutim, ipak smo svi želeli da pobegnemo iz grada i uživamo na plaži, tako da smo na kraju otišli, iako smo bili samo 7 dana (2 smo izgubili na putu). Kad smo stigli do Jadrana, naravno bilo je predobro. Brzo smo našli fin smeštaj, pravi odmor. Ustajemo oko 9 pola 10 doručkujemo i na plažu do podneva, istuširamo se, ručamo, malo odspavamo, pa onda od jedno 17 do 19 opet tuširanje i od 21 do 23 u šetnju i tako svaki dan. Kad smo se vratili u Zemun ostalo je još jedno Mesec dana do početka nove školske godine. Polako se spremaju za Avgust (učenici koji su pali iz jednog ili dva predmeta). Deca polako izlaze napolje (samo posle podne i uveče) igra se fudbal i basket, ide na kej i pokuša da se što bolje iskoristi letnji raspust. Tako sve do nedelju dana pre škole. Neki su se uželeli društva i velikog odmora, neki knjiga i školskih klupa, a neki nove škole i novog odeljenja. Svi su uzbuđeni i uznemireni.
Došao je i taj dan! Dan kada treba da počne nova školska godina. Svi su jedva čekali da se vide posle tri meseca, da prepisuju domaće i kontrolne međusobno, da dobijaju petice, pa i jedinice, da jedu pljeskavice, ali posle Prvog časa hemije, fizike i pogotovo matematike, već jedva čekaju sledeći zimski, a i letnji školski raspust.
Definicija je napisana za takmičenje ''Pačija škola''.
Još su poslednji dani školske 2012-13 nagoveštavali skroman i letargičan raspust. Većina je nevoljno i pogruženo jurila ocene, proklinjala prosvetu i razgovore započinjala melanholičnim frazama poput ''Ako se ikada završi...'' i ''Jedva čekam kraj!''. U takvoj atmosferi dočekasmo poslednji dan škole koji je označio još jednu godinu znanja i slatkih patnji u našem džepu i još jednu godinu manje do dana kada će naše školovanje biti zamenjeno svakodnevnim problemima i nostalgijom za gimnazijskim prijateljima, devojkama i srećnim i tragičnim događajima koji su taj životni period obeležili.
Najposle, kada i poslednje zvono zabruji hodnicima, dobismo priliku i mi, šuti i obespravljeni bikovi, da pohrlimo u stado razjarenih, jedrih i rogatih, stado koje već beše okupiralo lokalne kafane, košarkaške terene i parkove ili se, pak, razbežalo po svakojakim selima, sizerenima crnogorske i grčke obale. Vrata abatona našeg ličnog hrama privatnosti sada behu otvorena pripadnicama lepšeg pola. Tako su barem naše muške glave (one manje) razmišljale i svojevrsni Dictum Factum delovao je neoborivo i neporecivo. No, kako to obično biva sa latinskim izrekama, njihova praktična neupotrebljivost pokazala se jednako jakom i čvrstom koliko i njihova večnost.
Začudo, među pripadnicima moje generacije kojoj je ovo bio poslednji raspust pred onaj veliki nakon kojeg slede studije i, barem u našim očima, novi život, nije bilo mnogo onih koji su se zanosili visokim ciljevima koje valja ispuniti do septembra. Još začuđujuće, već krajem juna čežnja za žurkama, ludovanjima i opijanjem svela se na mršave dogovore oko zajedničkog letovanja, dogovore koji u startu behu osuđeni na zaborav. Početak jula svakako je prošao u znaku mog 18. rođendana koji sam, u svom stilu i protivno novoj modi, proveo sa najbližim drugarima i drugaricama nemilosrdno, svirepo i skoro sadistički satirući jetru rakiještinom i pivom i smejući se neartikulisanim zvucima koje ispuštahu drage mi osobe. Vredi istaći da mi je lična karta, tj. ulaznica za Mocart, otvorila širom vrata sveta kocke i drugih poroka o kojima ne bih. Svima poznat period kada se gotovo svi poznanici rabeže po morima i selima ja sam iskoristio da i sam provedem koji dan na selu kod mojih. U društvu dve godine starijeg rođaka obišao sam manje-više sve kafane Zapadne Srbije i turneju krunisao posve neinteligentim valjanjem u jami kraj puta koje se i daleko iskusnijim seljanima činilo kao preterivanje i koje je tek povremeno imalo antropomorfističke odlike.
Avgust sam, nije daleko od istine, ceo prespavao. Bdenje nad računarom do osam ujutru i ustajanje u kasnim popodnevnim satima moji drugari su okarakterisali kao suludo i besmisleno, no sve je kristalno jasno kada ukažem na svojevrstan apsrud – nisam se mogao sresti sa drugom jer tokom dana nije bilo minuta kada smo obojica istovremeno bili budni. Tek tada čovek postane svestan relativnosti vremena. Pred sam kraj raspusta konačno sam ušao u formu i navio biološki sat. Poslednje avgustovske, kao i prve septembarske dane, proveo sam čitajući lektiru od 2500 stranica, tako da pišem pod jakim utiskom iste (još uvek nepročitane).
Sve u svemu, izvesnom se pokazala bolna činjenica da život teče brzo i da će teći još brže. Vreme prolazi i tu smo nemoćni da išta učinimo. Da ne bude da je to glavni i jedini utisak, nestrpljivo iščekujem matursku ekskurziju i čari koje donosi (uzeše nam 420 evra za novembar!).
"Definicija je napisana za takmičenje "Pačija škola."
Kad monotona žuto-plavo-zelena kombinacija počne da popušta pred milionima boja koje ni najsavremeniji digitalni zapis ne može verno da prikaže, kad se umorimo od odmaranja, kad dosada dostigne svoj maksimum i više ne znamo šta bismo uradili sa sobom, po pravilu nas iznenadi prvi septembar, dan D. Ove godine je to bilo drugog.
Početak svake školske godine je vreme kada se sumiraju utisci stečeni tokom dugog, toplog leta.
Mi, a to će u ovom zadatku podrazumevati mene sa najvažnijim višestrukostima, smo ovaj raspust proveli na isti način, ali smo ga različito doživeli.
Tek konsolidovani učenik srednje stručne škole, malo spletom slučajnih okolnosti, više zahvaljujući godinama sticanoj zavisnosti direktorovog Opel Senatora, počasnog člana voznog parka iz doba Juge, od ćaletove precizne (i teške, ali nije važno za ovaj deo priče) ruke, tokom raspusta nisam morao ni da pomislim na školu, za razliku od prošle godine, kada je pomenuta ćaletova ruka pokazala svoju tamnu stranu.
Dva i po meseca nadanja i
očekivanja!
Čekalo se poslednje zvono da se popakujemo u kombi i zaputimo u neku divljinu na crnogorskom primorju koju smo pronašli metodom kartu čitaj, seljaka pitaj, doduše, samo drugim delom jer ove vukojebine nema ni na topografskim kartama. I seljaci su nas malo zajebavali, ali smo se nekako dokopali avetinjskog zdanja na dva kilometra od obale. Tamo je vreme stalo pre formulisanja Specijalne teorije relativnosti i jedan je od najjačih argumenata u njenu korist. Vlasnik zdanja je ćaletov drug iz vojske. I pobratim, jašta!
Otac je uvek sve posmatrao kroz dinar. Valjda je od tih silnih pogleda i dinar postao tako tanak, providan. Zato mu je kombi i radni i paradni auto, a letovanje nas je koštalo samo mali procenat od onoga što smo pojeli i popili, ostatak je nadoknadio domaćin, čika Momo. Čak su i pokloni koje smo poneli poreklom iz dedine bašte, kazana i svinjca.
Deset dana rastvaranja pod dejatvom slane vode i ultraljubičastih zraka i nije neko letovanje po meri gotovo sedamnaestogodišnjaka. Taman da se brzo zaboravi, da se osmog dana nije pojavila Milijana, čika Momova ćerka. Završio se ispitni rok pa je došla da malo napuni baterije. I moja jaja, naravno!
Kako su je napravili, oprostio bih im izbor imena! Zbog nje sam dva dana u tuđini prolivao telesne tečnosti. Bale, znoj i semenu tečnost, zaključno sa krvlju jer sam ga gulio dok ga nisam ogulio!
Milijana studira neku molekularnu biologiju, ili nešto tako zajebano. U Beogradu, a đe bi?!
Predložio sam matorcima da našim domaćinima uzvratimo tako što ćemo Milijanu pozvati da od oktobra boravi kod nas, nauštrb mog komfora, a pod parolom kad čeljad nisu besna...
Ćale je prozreo moj plan i samo je rekao: "E, moj sine, još si ti zelen!"
Vratili smo se, a to je iz mog tela iscedilo i petu tečnost, suze. *Niko nije video*. Jedino sam se pri rastanku toliko zacrveneo, da mi obrazi još bride. Vadio sam se na preteranu izloženost UV zracima, alergiju... Kasnije sam to svoje stanje iskoristio kao adut za neodlazak u selo na tradicionalno skupljanje i pripremanje za zimu svega jestivog, a da zbog toga ne budem na prinudnoj dijeti. Ostatak raspusta sam proveo prikovan za računar, bez volje da bilo šta preduzimam. Poslao sam Milijani zahtev, čekam da se vrati u civilizaciju pa da mi odgovori. U nedelju su me špaklicom odvojili od fotelje. Za ovu godinu imam ozbiljne planove, malo sam sujeveran pa ih ne bih otkrivao. Počeo sam da se interesujem za neke egzotične nauke.
Raspust bi se mogao posmatrati iz još nekih uglova, bližih ostalim mojim ličnostima, ali moja racionalna strana mi kaže da nije mudro konkurisati ruskim klasicima, naročito ako se to radi za ocenu.
Definicija je pisana za takmičenje "Pačija škola". Još da je definicija...
Definicija napisana za takmičenje "Pačija škola"!
Poslednji trzaj škole se osećao u vazduhu, a onda, kao oblak pustinjske oluje pred očima su mi otvorili novi vidici. Osećao sam slobodu na svojoj koži. Raspust je napokon došao.
Raspust vam je ono kad ne morate da marite kada ćete sledećeg dana ustati, već se laganini opustite i ne razmišljate o tome. Raspust vam je ono kada zadnji put napišeš rečenicu pre tri meseca, a onda na početku škole već zaboraviš neka slova. Raspust je ono kad možeš da izađeš dokle hoćeš, raspust je ono kada imaš vremena na pretek. Raspust je ono kada te boli briga o svemu. Nego da ne dužim. Elem, od svih događaja ovog raspusta, kao što su odlazak na more i buđenje u drugom gradu, tronoćno pecanje uz eks-ju pesme i gomilu izlazaka moram izdvojiti nešto posebno za mene. To je događaj koji je ustaljen u mojoj porodici, tj. događaj preko kojeg se kod nas u familiji postaje pravi muškarac. Muškarčina, pardon.
Početak avgusta, budi me ćale i kaže da se budim jer je izazov preda mnom. Na to sam se fizički i psihički pripremao mesecima. Svinjokolj. Spakovali smo naše gumene kecelje koje ćemo da okembesimo na naše pocepane i stare majice, jer znate, ne valja da vam krv od krmače od 120 kila ostane na vašoj novoj beloj Najk majici. Avgustovski dani su simboli naše familije, tad se okupljamo kod dede, koljemo svinju, pečemo rakiju, i opijamo uz pečenje i alkohol sve dok nas kučići ne nađu kod Šapca. Jutro, sveže i vedro, ali prijatno. Deda me obučava kako i šta. Objasnio mi je da prvo moram da minimum pet čašica prošlogodišnje šljive oderem pre nego što se dočepam sekire. Dobro to je već bilo savladno odavno kod mene tako da nije bilo problema. Sunuo sam i krenuo u lov. Deda mi je dao njegovu sekiru a ja sam onako odlučan, velikog stasa i samouveren uzeo i osećao sam se kao panišer. To je bio trenutak kada odlučuješ da li si dovoljno zreo ili previše detinjast. Deda je pustio krmaču iz tova, tata je sa leve strane, deda sa desne, brat, stric, tetka i ostali na kraju a ja, ja sam stajao sa njom oči u oči. Prišla je ka meni a deda mi uzviknu: "Sad je udri!". To sam i uradio. Svu snagu sam usmerio ka tom četvoronožnom ukusnom čudovištu! Zveknuo sam toliko jako da je svinji otpala glava! Da ponovim, OTPALA GLAVA! A što je i najgore a i najbolje, svinja je još skvičila! Da, dobro ste čuli, skvičila iako joj je glava otpala! Posle su je moji obrili i servirali, a ja kao najmlađi član koji je ikada cepao svinju u vugla i otkinuo je, dobio sam orden. Kad sam se zapitao šta je nagrada, deda mi je servirao jezik i mozak na tanjir. E to je bio trenutak muškosti! Lav, ili jesi ili nisi! Zgrabio sam rukama i kidao zubima! Sve sam to nalio rakijom i kiselom. Tek kasnije sam shvatio šta sam ja to upravo pojeo. Brat se slučajno odao i rekao da su to bile mošnice. O da, mošnice.
Ovaj letnji raspust sam proveo mnogo lepo, prvi put da sam se osećao kao ubica a da mi je bilo lepo. E sad, škola, mora da se uči.. Život je to.
P.S. Moram priznati da je bilo ukusno šta god da je bilo!
Odličan (2) M.J.
Eh, letnji raspust. Kalendarska jebena dva meseca traju k'o sudijska nadoknada u hokeju. Vreme leti pred očima, i imam utisak da trčim iz dana u dan, trčim u sledeću nedelju, sve više se približavajući mračnoj učionici sa gomilom ulizica, šlihtara, dupeuvlaka i kurvinih sinova, a sve pod rukovodstvom odrtih profesora koji za minut kenjanja na času budu plaćeni više nego terorista u Americi. Ali, zašto, zašto svaki letnji raspust mora imati kraj? Zašto kad mnoge stvari nemaju kraj, na primer uzastopni niz poraza reprezentacije San Marina.
Letnji raspust nisam proveo na nekoj luksuznoj destinaciji, tipa Grčke, a ni na jeftinoj tipa Zlatibora, a ni na siromašno-jeftino-priuštivoj tipa Sokobanje. Letnji raspust sam proveo berući višnje na plantaži kako bih skrpio kojeg soma za nove gilje, jer su stare dotrajale od preteranog vucaranja po svim kafančugama i prostorijama po kojima ide svet kao ja. A usput se i jebalo. Jebali su me u zdrav mozak, k'o kauboj konja. I ja sam jebao. Jebao sam majku i Miloševiću, i Koštunici, i svima. I nedužnima, i dužnima. Letnji raspust? Kita lastina. Niđe veze. I dobih par 'iljada, al ne ode za gilje, već ćaletu za šećer, jer pravi rakiju. Brdo šećera i gomila novca samo za šećer. A rakija, jedva prešla 19 gradi. Voda, voda. Ne mo'š se ni opiti k'o čovek. I šta mi ostaje? Malo zidaj, malo stolariši, malo rintaj, čisto da preživiš. A, bogme i po onoj vrućinetini trebaš se snaći. Jeb'o leto, ma jeb'o i život. Kad god otvorim novčanik, samo lična karta, a i nju bih prod'o kad bi neko hteo da kupi, al koji će mu kurac i moja ična karta? Koji će i meni? Koji će mi kurac i novčanik, kad sam poslednji put pare stavio u njega onda kad sam ih stavio i prvi put. I to ono što je ošlo za šećer, za radžu. Bližio se kraj avgusta, a ja još uvek drk'o. Ne mo'š ništa ni jebati, sve ošle na more. Ostala mi samo seoska jebulja Biljana, ali ona mi više nije privlačna. Videla je više kurčeva nego regrutna komisija. Mada kontam da treba i da joj platim, al odakle mi. Pa kad će kraj jebenog avgusta, hoću u školu. Tamo mogu da jebem, ali legalno, i da budem plaćen, k'o najbolji jebač u školi. Jebem ti i vrućinu, i komarce i sve u kurac, i ove muve mrtve što mi stalno idu na kurac...i na ruke. Jeb'o leto.
Jesam ja to na početku želeo da leto večno traje? Ma mrš u kurac i leto i sve, i raspust. Škola je zakon. I školske fufe. I njihove sise. 'Oću školu. Jebote.
-Vid' smrdljivog profesora što smara o sociologiji, jebala ga sociologija, ni da mu je iz oka izašla. Šta sad, treba da znam ko je Ogist Kont?. On kao zna ko sam ja. Zna kurac. Jeb'o te i on i socijalna fizika da te jeb'la i sve. Ma puši ga. Kad će letnji raspuuuuust???
Defka pisana za *Pačiju školu*.
Ljeto.
Ljeto je super.
Ljeto je višak pamuka i sintetike.
Ljeto je simpatična tromjesečna divizija.
Ljeto.
Raspust.
Bilo je to davno. Bio je to sunčan dan. U mom gradu je uvijek sunčano. Kada ne pada kiša. Ili snijeg.
U mom gradu su obično oblačne teksture kada nije ljubičasto. Ljudi su crni ili bijeli. Bilo je dosadno. Ljeto je dosadno.
Ljeto je super.
Ja volim ljeto zbog mora. Ovo ljeto sam bio na moru, sa mamom. Bilo je to divno iskustvo, nebo je bilo ljubičasto, sunce mi se smijalo.
Igrao sam se se u pjesku sa drugom djecom. Dani su letili prepuni zabave, smijao sam se, bio sam veseo. Mama me je vodila da kupimo mnogo stvari. Margarin, hljeb, dušek, kupovali smo neke namaze bijele. Bili su ukusni, imali su ljubičasto u sebi.
Jednog dana, puno mi se kupalo u moru i otišao sam da se kupam. Kupao sam se više puta, u medjvremenu dok se nisam kupao, pravio sam zamak. Pečurke. Mislio sam da se oženim princezom koja je živila u tom zamku. Volio bih da budem astronaut. Ali, ljeto je.
Drugar kojeg sam upoznao, i sa kojim sa se kupao je vidio neku životinju u moru i otišao da se kupa sa životinjom. Životinja je mnogo ličila na delfina kojeg sam gledao na televiziji. Ipak bila je to ajkula, igrali smo se i shvatio sam da more postane crveno kada se stvari krv u more. Ljeto je dosadno, ostao sam bez pola desne ruke.
Ljeto je super, mnogo iskustava. Napokon sam se vratio, oko mene su i dalje srećni i nasmijani ljudi, obukao sam bijelu košulju i čekam ga. To ljeto sam prvi put probao neku cigaretu, sa mamom.
Ljeto, 69.
Definicija je napisana za takmičenje "Pačija škola".
Letnji raspust, period u kome se učenici odmaraju od škole, druže i pripremaju za novu školsku godinu, spremni za nove životne pobede i ostvarenje što većeg uspeha. Đoku.
Ja sam letnji raspust proveo uglavnom se oduzimajući sa društvom po kafanama, a posle smo kod se kod Ćomija na gajbi boli travom u venu. Redovno, ako ne svaki, onda svaki drugi dan. Letnje radosti poput letovanja na egzotičnim destinacijama su precenjene, a bogami i preskupe. Tako da nisam mrdnuo iz kraja 3 meseca. Od jutra do mraka smo klošarili po parkovima a onda uveče išli da se napijemo. Policija nas je startovala par puta, svaki put smo uspešno utekli, osim Ćomija koji je pao pa su mu bulju razrađivali raznorazni ološi u zatvoru, cela dva meseca. Jedini susret sa plivanjem je bio kada smo pijani poskakali u 'ladnu Moravu pa nas je đed Milorad izvlačio. Jadniku je, ispostavilo se, stalo srce od hladne vode. Pošto, kao i sav normalan svet, nemamo klima uređaj, hladili smo se lepezama što je uvezao Kiki iz Tajpeha, prva ruka. Obilazili smo i zoološki vrt, par puta, upadali u kaveze sa kamilama i sa maskama snimali pretnje Obami zbog kojih je i izbilo ovo sranje u Siriji. Unesenog alkohola nikad više, moram se prijaviti da čekam transplataciju jetre, dok je broj moždanih ćelija uništenih usled unošenja psihoaktivnih supstanci beskonačan, i regenerisaće se nikad.
Iako je raspust bio neverovatno zabavan, jedva čekam da počne škola i da upišem sedmi razred.
Definicija je napisana za takmičenje "*Pačija škola*.
Definicija je napisana za takmičenje "Pačija škola".
Pisaću o jednom danu. Taj dan mi je bio bitan, ona mi je bila bitna. Sad mi je bitan raspust, al je prošao. K'o i ona.
Preplitanje mi uvek daje taj neki osećaj sigurnosti i ubija mi rastrojstvo.
Razuzdano sunce, jun pred jenjavanjem i dedina pečenica na starom oronulom kuhinjskom stolu davale su tom jutru neku čudesnu melanholiju.
Nas troje sedeli smo na kauču u već starim iscepanim prnjama.
Bili smo siroti. Ja u mozak.
On je voleo pecanje, fudbal, veranje po drvetu, ja sam voleo samo nju.
Sedela je izmedju nas. Sad kada se setim,uvek je ona bila izmedju.
Na tv-u su puštali neki stari partizanski film, moj drugar je tiho puštao u gaće a ja jednostano nisam mogao da pustim njenu ručicu.
Ustala je najednom i uzela onu flašu s' rakijom. Prišla mi je.
Na sred čela imao sam bubuljčugu. Ogromnu. Već par dana.
Ona je već nekoliko puta pokušala da je iscedi ali nije uspevalo. Ovaj put je upotrebila i bakinu iglu koja je bila na komodi do tv-a.
Pukla je konačno. Velika bubuljčuga na čelu je popustila. Prozračna tečnost polako je isticala iz nje. Nigde krvi nigde gnoja. Mislim na bubuljicu.
Hm čudno zar ne?
Velika stara krpa koja je u kući, ili nama služila kao gaza, bila je tu da zaustavi tu tečnost. Kasnije i krv.
Umili povetarac koji je dopirao od napolje, mnogo se razlikovao od onog koji se duboko krio u mom drugaru. ,,Pasulj je kriv'' pravdao se on.
Morali smo da napustimo prostoriju.
Stari izrandjali lanac koji je koji je tandrkao i od koga je odzvanjala cela ulica, nagoveštavao je dedin dolazak iz pekare jasno mi je davao do zananja ako se što pre ne izgubim iz dvorišta moraću da ostanem na ručku.
Nas troje kao tri musketara šepali smo po Vojvodjanskoj kaldrmi.
Ulica puna prašine i vihor koji je tu prašinu vrteo u krug dižući je u nebo, polako je, kao pratilje mladoj venčanicu pred oltarom, tu prašinu spuštao na zemlju.
Levo sa vidljivim povezom oko glave i nevidljivim oko očiju išao sam ja ,ona,vihor božiji izmedju i on prdež mali skroz levo.
,, Jebene vihore si u stanju da napraviš '' buncao sam ja kroz smeh dok su se oni pogledima mazili.
Kasnije , tog popodneva izletelo je još par bubuljica na telu.
Odveli su me doktoru.
Pokazao sam mu tu na čelu, jednu tu na stomaku i jednu na guzici,tu mu nisam pokazivao.
Dobro je što me nije više cedila.
,, Ne smeš dirati boginje i moraš mirovati najmanje četiri nedelje'' ubedjivao me je seoski lekar.
Pa dobro i nije tako loše, ostao mi je jedan vidljiv ožiljak na čelu i jedan manje vidljiv.
Ne na duši, iscedio sam krišom onu bubuljicu na turu a da vam to nisam rekao.
Letnji raspust sam proveo kod babe i dede, koji žive na planini. Tamo imam puno drugova i ceo raspust smo se igrali. Jedva čekam da opet bude letnji raspust.
Na raspustu mi je bilo baš lepo. Ustajao sam ujutru, i baba bi mi spremala doručak. Onda bih otišao da se igram sa mojim drugovima. Stalno smo se igrali nindža kornjača, i ja sam uvek bio Mikelanđelo jer mi je on omiljeni lik. Napravio sam sebi nučake od dva drveta i konopca, i imao sam narandžastu maramu preko očiju. Hteli smo da se igramo i moćnih rendžera, ali svi smo hteli da budemo beli rendžer, pa smo se potukli i onda mi je deda zabranio da se igram moćnih rendžera. Posle svakog ručka bih jeo kinder jaja i sklapao igračkice. Do kraja raspusta sam sakupio puno igračkica, i sve sam ih sačuvao. Svaki dan sam vozili bicikl i trkao se sa drugovima. Puno smo lovili skakavce na livadi, i onda smo njima plašili devojčice. Uveče bih gledao nindža kornjače i moćne rendžere na tv-u, a onda bih otišao na spavanje.
Letnji raspust je moje omiljeno godišnje doba, i jedva čekam da ga ponovo dočekam.
Definicija je napisana za takmičenje "Pačija škola".
Nači letnji raspust mi e bio kul skroz. Ono, fazon, prvo smo većina moi ortaci i ja prošli drugu dinu srednje ono...zadovoljni, hehe, i onda raspust došo konačno jebemtisve.
Moji me smarali tu okolo, u fazonu, šta raiš s životom, de ideš i te fore, al za nekog ko je odraso na ulicu ko ja nije problem nikad da ne sluša šta mu matorci kenjaju. Onda me odvuču na selo, jebote, pa ko još u dvaesprvi vek ide u selo, a tamo sve neke babe sparušene, smorio sam se ko susam na kiflice, hehe. I još ova moja keva debil, ponela pola stan u selo i mnogo odeću, ko da sam nedajbože jedan od onih pederčina. I konačno se vratim nazad u ovu rupu šapana i seljačina koju zovu Zaječar, nači ovde se ništa bukvalno ne dešava, stvarno neznam šta je to s državu bemimsve, pa to sve lopovi neradnički koji kradu samo pare.
Ondak je bila ona bre...kako se zvaše, Rokerijada, nešto, sve neke čupave nakaze napunile moj grad, sve bi ja to poklao. Što ne organizuju neki rep il tehno događaj ada nije Pena parti, pa da lepo nadenem trešu, obujem maksice i budem u svom elementu. Al zato odem ja u Belu il Pedeščetvorku i u neki od ta dva kluba, ne mogsesetim baš sad, vidim jednu ribu, nači vrh, ono sve u fulu. Stoj tu ispred nju neki pičkasti tip, vidi se da ne mož ni dvaes skleka da uradi, priđem ja tu, on kenja neka romantična govna, oteram ja sve to u pičku materinu, pripetim mu da ću dizvadim utoku, on lik samo što se nije usrao, lolololo. Enivej, smuvam ja tu malu, i posle se ispostavi da je likuša moje godište ej, jasam utripovao da je 99. Ekstra mi ispala ta šema, al ona mi mnogo štreber, ono neda mi da gađam golubovi kad idemo negde i ide u gimnaziju. Ipak, s obzirom na obzir, hehe, da mi je ovo prvi put da sam smuvao neku takvu što ide u četvorogodišnju, mislim da je to uspeh.
Ispao mi smor kad je moja nova riba, koja inače ima mnogo dobro dupe, odlučila da oće da idem s nju na Parni valjak, bemihudupe, celu noć slušam one gej pesme, i ko da pola Zajčar došlo na koncert, kolko li bi tek bilo na rep događaju ne mogu ni da zamislim.
Jes da me moja devojka s odlično dupe smorila ko ništa kad je bila ta Rokerijada, ona sluša i te neke sto imaju akjustiku i ta govna, znaš, al ono, mislim da sam baš počeo da se zaljubljujem u nju. Dolazio sam kod nju da gledamo filmovi. I gledali smo filmovi. Jedan je bio crno-beli jebemtisve, pa nismo u hiljadu osamsto pedesetu, što bi reko moj idol Pujo jebemtiženomaiku!!! Al ipak, ona je mnogo dobra riba, kakvo dupe ima jeboteee, al i ovako je dobra i pametna, kaže nezna šta će posle gimnaziju, al dobro, šta ima veze, će odluči valjda. Zaljubio sam se u nju, a to je bilo pre nego što mi rekla da ću budem ćale njenom detetu. Zabole me, nek nosi kopilana kad je muralna i neće da se abortira.
Ovo je bila moja priča kako je jedna devojka promenila moj život za relativno kratak period koji je poznat kao letnji raspust, kapiraš.
PERN D PLATAPUS 9.9.2013.
Definicija je napisana za takmičenje "Pačija škola
Dakle leto. Najlepše godišnje doba svakog prvaka i svakog učenika. I zima isto, jel tad možemo da se sankamo napolju i grudvamo i pravimo sneško belića. Leto volim jer tad ne idemo u školu i ne moram da učim da pišem i čitam i da sabiram brojeve.
Obično preko leta odemo u selo kod mojih babe i dede. Deda je star čovek i ima štap kojim maklja mačke. On ujutru ode da rani svinje, pa ga i ne viđam tad. Baba ne zna da sprema ništa sem kačamaka i uvek me tera da sve pojedem. U selu sam ove godine video kako džeki jaše mačku a kad sam pito tatu što to rade rekao mi je da se igraju ali sam ja uzo dedin štap i bio džekija jer je on teži pa je bolje da mačka bude gore ako će da se igraju. Tog dana smo lovili žabe sa bratom i ja sam jednu pogodijo kamenom i on je reko da će majka da umre onom ko ubije žabu. Posle sam ja bijo tu oko majke i tata mi je reko da sam plačipička i da joj se zavlačim pod suknju a ona je rekla da on nije umeo. Kad smo se vratili kući išao sam na brdašce sa Mikijem i Stefanom i jednom smo pravili bunker ceo dan i praćke i kad je pao mrak mi smo tek onda stigli kući pa mi je majka rekla da odem i uberem prut. Neću da vam pričam šta je tad bilo jer mi se celo društvo smejalo. I Jana moja simpatija se isto smejala i tad sam plakao. Kad tata gleda dnevnik a mama sprema kiseo kupus za ručak onda ja izađem sa drugovima napolje i tu je Stefanu njegov tata kupijo telefon i onda slušamo elitne odrede. Oni su mnogo dobri pevači kao i gazdapaja. Jana sluša gazdapaju pa sam počo i ja da ga volim. Tata kaže da je on p... Onda sam bijo na moretu i tamo smo videli kuče (nije džeki) kako uskače u vodu. Jeo sam i krofne na plaži.
Od ove godine učimo ono glupo hrvatsko (mama kaže da ne smem da psujem i da je "ustaško" ružna reč a tata je pustijo neku pesmu ,,sine moj,,) pismo, i meni je mnogo žao što leto nije duže da možemo da igramo žmurke i jurke po ulici. Brat mi je pričo kako su se oni igrali žmurki pre 15 (petnest) godina kad je bijo skroz mrak kao u šumu i ja bih voleo da i mi možemo tako. Uglavnom ja mnogo volim leto i moji drugari i jedva čekam da opet dođe.
Definicija je napisana za takmičenje Pačija škola.
Pola na baušteli, pola na njivi.
Mogu vam reći da sam pocrnio više od komše koji je bio na moru !
Bilo je lepo, trajalo je kratko. Matematiku u avgustu položio sam lako.
Definicija napisana za takmičenje Pačija škola.
Eh, taj letnji raspust... Seti se samo... Osnovna škola, kraj školske godine, bezbrižni u svom svetu, ne razmišljamo ni o čemu drugom nego kako ćemo da igramo fudbal po celi dan i da li ćemo ići negde na more.
Pa onda srednja škola, izlasci do 6 ujutro, pa opet jurcanja za loptama, ali ne samo samo za fudbalskim i košarkaškim. :))))
I onda dođe faks... Više ni raspust nije raspust. Završiš julski rok, a već razmišljaš o septembru. Planiraš da se odmoriš nedelju-dve pa da počneš da učiš. Naravno, planirani odmor se oduži do septembra. I tako opet godinama dok jednom ne diplomiraš i dođe kraj tvog studiranja.
Kraj studiranja... Dobijaš neko parče papira koji ti kaže da je tvom produženom pubertetu konačno odzvonio poslednji čas. Krećeš u u borbu za preživljavanje. Nema više spavanja preko dana, izležavanja u krevetu satima. Sad te čekaju: biro, konkursi, traženje posla u struci naravno jer kao mladi intelektualac smatraš da svi samo na tebe čekaju... A onda se i zaposliš. Umoran si i pre nego što kreneš na posao. Gledaš danima klince kako uživaju u letnjem raspustu i psuješ u sebi što nisi više onaj balavac kome je samo jurcanje za loptom smisao života. Ubija te pomisao da za tebe više raspusta nema. Pubertetlija u tebi ne prihvata tu činjenicu.
Dolaziš na posao kao da dolaziš na mučenje... Sve te brine, plaši, uznemirava, hvata te panika za svaku sitnicu. A onda posle nekog vremena shvatiš da te ne zamara posao toliko koliko ljudi sa kojima radiš. Shvataš da ti je potreban odmor, ali ne od posla već od ljudi. Potreban ti je godišnji odmor.
Godišnji odmor? Nema ništa od toga. Shvati više da za tebe odmor ne postoji, ne postoji raspust. Nema odmora dok traje obnova. Ako radiš negde, gazde i šefovi ti love svaku grešku, začas mogu da ti skrešu platu ili da popiješ otkaz. A ako si i gazda, tuđa ruka svrab ne češa. Prvi moraš da dođeš, poslednji da odeš. Radiš i čekaš vikend da bi se malo odmorio. Eh, a ne tako davno za tebe su subota i nedelja preko leta bili dani kao i svi drugi.
I taj vikend... Taj čuveni vikend. Petak ili subota uveče. Izduvni ventil svih. Vreme opuštanja za zaposlene, lek protiv dosade za nezaposlene. Vreme kada svi biraju svoju najbolju garderobu, ali i sve svoje najbolje grimase koje će pokazati pred svetom. I svi su ili namršteni, ili neprirodno nasmejani. I svi su kao opušteni, a ustvari potpuno stegnuti. I svi su posebni, i svi su važni sami sebi, i svi su lepši od drugih. Prolaziš tako kroz gomilu ljudi sa unapred pripremljenim grimasama i izveštačenim osmesima. I svi se kao lepo provode, uživaju u vrelini leta... Ma koji provod?! Koje uživanje u letu? Svaki vikend ista mesta, isti ljudi, nema veze da li je zima ili leto, nije to provod. Samo želiš negde da pobegneš.
A možda i možeš da pobegneš makar na nedelju dana negde. Skrpilo se nešto para, moglo bi da padne neko letovanje u Grčkoj. Uzećeš godišnji odmor, po zakonu ti to sleduje, na posletku i ti imaš dušu. A sa kime da ideš, nesrećniče? Zoveš jednog, drugog, trećeg ortaka... Jedan mora da uči, juri uslov; drugi nema para; treći ne može sa tobom zbog posla... Onog četvrtog i ne zoveš, oženjen čovek - ide sa ženom na more, od njegove svadbe jedva da ste se par puta i videli za godinu dana... Devojka? Ne govori ništa, znam sve. Ako ti je neka uteha bar nećeš morati nekome da plaćaš letovanje.
I onda se tešiš da nije bitno letovanje nego društvo sa kojim provodiš slobodno vreme. Trudiš se da što više budeš van kuće, jurcaš negde kao muva bez glave. Zoveš nekog tamo petog, šestog, sedmog ortaka da malo izblejite po gradu uveče. Leto je, lepo vreme. Mogli biste da muvate nešto. Jedan ortak ti se oženio, još jedan ima ozbiljnu vezu, a ti si odavno deo čopora onih koji pate od hronične nejebice. Da, opet ćeš kad te kriza uhvati da potražiš neku kurvu da se po'vataš s njom i da umočiš, čisto da malo pothraniš svoj ego. Nalaziš kurve kod kojih ideš da bi otišao što pre, bez pozdrava i bez kajanja. I onda nastavljaš da provodiš još jedno leto maštajući o onim devojkama kojima nisi ni na kraj pameti.
Vraćaš se kući, poražen realnošću koja te okružuje, sedaš za kompjuter u nadi da ćeš u virtuelnom svetu biti pobednik makar u nečemu. Gledaš naizmenično Fejs i Vukajliju, vidiš već viđene statuse, jedne te iste pesme, jedne te iste rečenice i fore koje se ponavljaju po 835784764. put i opet bivaš poražen na isti način, od istih ljudi, na iste fore. Da, ti si možda genije za neke stvari koje se mogu naučiti iz knjiga, ali opet ponavljaš isti razred životne škole. Opet padaš iz istih predmeta. Glup si, matori, mnogo glup. Najbolji si, ali u proseravanju. Valjda ti je to izduvni ventil kao i mnogima sličnim tebi. Teši se, nisi jedini.
Odlaziš i sa Fejsa, i sa Vukajlije, gledaš kroz prozor kako noć grli kraj u kome živiš i shvataš da te je više nije briga ni za šta... Bar ti je glava na ramenima, možda će sledeće leto biti mnogo bolje od ovog i opet se nadaš da još uvek možeš nešto da popraviš u tom svom životu bez života, tom tvom životu bez tebe… Uzimaš gitaru, uključuješ pojačalo i krećeš da sviraš neki narodnjak... Gledaš negde u daljinu i misliš kako je ipak divna ova noć u smiraj leta…
Eh, taj letnji raspust... Seti se samo... Onaj pravi letnji rasput kad si bio klinac... Beše nekad...