
Mesto izolovano od spoljnog sveta. Kad prođes tablu koja obeležava ulazak u selo, zaboravi sva pravila i spremi se za jedan sasvim drugačiji svet u odnosu na onaj na koji si navikao i u kome si odrastao. Tamo raste bostan od čet'res' kila, krastavci od metar i po, svinja od sto kila daje dvesta kila mast, krave daju i do 60 litara mleka. Ujutru. I predveče jos 15-20. Ovo ukazuje i na geografsku izolovanost, sto će biti objasnjeno u primeru.
Meštani koji odu u drugo selo ili grad, najčesće pijačnim danom, prepoznaju se čim otvore usta. Karakterističan akcenat i izrazi koje su svojstveni samo njima nedvosmisleno ukazuju na to odakle su. I pričaju. Puno. Mnogo. Glasno. Veoma iskren narod, nemaju nikakvih tajni pred drugima. Šta ako ceo autobus čuje da je Milka Conetova ostavila muža i pobegla sa kondukterom iz susednog sela? Pa, 'ajde, živa duša...a sve je za ljude. Pa, onda priča o gazda-Stevanu, kad ga napali u seoskoj kafani da časti jer mu se sin ženi, a on stipsa, da izbegne neplanirani trošak, drekne: "- Ne jebem ništa, dok snajka ne uđe u kuću!"
Tamo nikad nije dosadno, iako selo nema više od 250 domaćinstava. Iz te malobrojnosti verovatno i dolazi njihova prisnost i otvorenost, naime svako svakog poznaje i to obično od malih nogu. Pa do groba.
Specifični su i po stilu oblačenja. Što više boja, to lepše i interesantije. Moto je da se svaka boja sa svakom slaže i uklapa.
Inteligencija je u srazmeri sa godinama i iskustvom, tako da srednjoškolci iz ovakvog mesta dobijaju nadimke poput Ovčevina, Tuta Bugarin, Vr-Vr, Belo Prase, Taksi Kanta, Sisoje i slično. Kasnije se ti nadimci menjaju u gazda-Stole, Đole Francuz, Rade Moravac, Mita Farmer, Student, Cvikeraš...
Postoji jedan grad u Srbiji, opština, koja obuhvata 12 sela. Ne bih da ga imenujem. Grad i 11 sela su na levoj obali reke, samo to jedno selo je na desnoj. Znači, izolovano od vajkada. Današnji most preko reke, sagradjen pre više od 20 godina, je napravljen za sve vrste vozila. Sa starim mostom to nije bio slučaj. Samo pešaci i putnička vozila su mogli prelaziti i to iz jednog pravca! Pa na smenu. Autobus je dolazio do jedne obale, putnici napolje, pa pešaka preko mosta po kiši, suncu, snegu...pa u drugi autobus koji čeka tamo, na suprotnoj obali. Sećam se kao da je juče bilo...baba me čvrsto drži za ruku, da se ne bih slučajno otrgnuo, jer zaštitne ograde nema...samo metalna konstrukcija, kroz koju i konj može da prođe...pecaroši sede na sred mosta, levo i desno, čekaju da udari som, vreme prekraćuju 'ladnim BIP pivima, kupljenim u obližnjoj priobalnoj kafani. Ulazimo u drugi autobus, krećemo, vidim tablu putokaz, nisam još ni slova znao, pitam babu da li smo stigli?
- Nismo, Deki, ovde jedu kifle bez 'leba, a kad stignemo, baba će tebi da napravi kifle s džem''. Prste da poližeš...
Dobro, baba, mislim u sebi i pitam se, a što jedu kifle bez 'leba? Pa, jesu li i bez "džem"?
Nakon više godina, shvatio sam suštinu. Njima stvarno treba skinuti kapu, jer da bi živeo sa njima, moras biti rođen tamo. To je jedini način da ih shvatiš. Njihov smisao za humor, veselje, uveličavanje, laganje, sve je lično njihovo, originalno i neponovljivo!
A, da! Setih se još jedne situacije s početka devedesetih, u vreme nestašice benzina...
Majka i sin krenuli kolima na pijac, u grad, preko "moste", kako oni kažu. Sin vozi. Stižu na sred (novog) mosta,trrrr, trrr, trr....stade auto. Ostali bez goriva.
- Sine, pa šta će radimo sad?
- E, sad, mamo, moš' se jebemo!
Spot za kampanju - crno bela slika - namršteni Sergej Trifunović - muči ga to pitanje - pa nabildovani treći sin Rokvić neraspoloženi, pa Vlado Georgijev crno beli, isto nije mu ni do čega (mada njemu stvarno nije, trezni se) pa Dragan Ilić sa radija onaj majmun, guta knedle, gleda, ne veruje, Nikola Kojo se uozbiljio ne vata za dupe više od tri miunta prekrstio ruke, muči se i on, i svi kažu: kampanja, uozbilji se, i ti si govedo, ne poriči, manje tuci, više tucaj kao ja što tucam redovito – ozbiljne face, muževne face, crno belo... Pa slika pretučene Gorice Popović isto one sa radija, ne, Gorica Mojović, ne, Gorica... a u kurac kako već, pretučena Gorica uglavnom, masnica, ozbiljna lika i ona isto kaže: manje tuci oću kurac ustvari i onda na kraju Đoša ozbiljnog lica - a svi znamo koliko je njemu teško da bude ozbiljan i ne nasmeje nas - tristapet kila, drži transparent: tuci mene frajeru ako možeš a ne svoju ženu
tišina tišina tišina kuca srce:
I na kraju, statistika pretučenih žena – čita Vlada Jelić, kraj promotvinog spota, Bojana Maljević istučena se tetura, i šlag na torti, još jedna poruka:
Branislav Lečić, glumac, ispovest – ja sam Branislav Lečić i jebem mladu ženu evo već nekoliko godina i uspešno se borim s tim nije bilo uvek lako ali nekako teramo mnogo je lakše pretući je i poslati je u krevet ali nemoj ići lakšim putem jer ja sam inače glumio sudiju Risa znaš kad radim čučnjeve da impresioniram Daru Džokić – e pa jebo sam je posle a nije mi se jebalo pa ti vidi, mada kakve veze to sad ima, nebitno, a šta si ti uradio na današnji dan, tucitelju? pa pogled Bajazita i zaštitnika: ona da ti šmirgla karađorđa ti naramak drva iz šume da doneseš. Ispod piše – nađi i ti svoju Daru Džokić.
Ivan Ivanović se uozbiljio, (Ana Štajndohar oklembesila se o mikrofon, Mima Karadžić struže ušima ko svitac, Andrija i Anđelka se tuku taštom)
- E sad ozbiljno okej okej e vi koji tučete žene nije vam to neki fazon ono kao bolje ih danas izvedite na večeru ili pokažite zvezde ili odvedite ih na koncert Željka Samardžića, to je baš super, eto ja sam takav i baš sam super, budite i vi super kao ja i ne tucite žene znate vi šta žene vole a slično je kao tucite - namig smeh aplauz vragolaštvo smešano s korisnim i naravoučenijem – baba se zacenila u drugom redu - jebote baba daj smiri se.
Tucitelj žena – jebote jeste, sve su pogodili, kajem se, ženo očeš da ti kupim sabrana dela Karla Gustava Junga da te tučem njima?!
SRETAN VAM SVIMA OSMI OŽUJAK I OSMOJUŽANSKI PRAZNICI! NE TUCI!
Izraz koji se koristi kada želite da kažete kako je nešto dobro takvo kakvo je, ali mu ipak nedostaje jedna jako bitna stavka koja bi ga učinila savršenim.
Pošto većina ljudi na ovim prostorima uživa u specijalitetima sa roštilja ( čast vegetarijancima ), ne treba posebno objašnjavati da je pljeskavica dobra sama po sebi, ali da sa urnebes salatom čini savršenu kombinaciju.
- Kako je bilo sinoć na dejtu sa onom devojčicom? Izgleda da je baš fina.
- I jeste. Fina je, pametna, lepa, al' nije ona za mene...
- Jaoj, živote... Uvek tebi nešto ne odgovara! Šta je sad u pitanju?
- Suviše je, bre, stegnuta. Meni treba neka šmekerka, koja je opuštena, spontana, duhovita. Ova je, onako, k'o pljeska bez urnebesa.
- Ma, treba tebi jedna motka, jeb'o te urnebes!
- Sine, 'ajde da klopaš. Pravio tata roštilj.
- Evo, kevo, samo da se presvučem. Šta je pek'o?
- Krmenadle, ćevape, belo, ražnjiće, pljeskavice...
- Uuuuu, pljeske... Je l' ima urnebesa?
- Nema, jebi ga, otkud mi sad urnebes?
- E, bre, kevo... Jes' ti čula za izraz: "K'o pljeska bez urnebesa"?
- Nisam.
- E, pa, nisam ni ja pošto sam ga sad smislio i idem da definišem, a ti smućkaj časkom urnebes, mislim da imaš sve sastojke.
Stanje uma nakon saznanja čemu zaista služi WC-šolja.
-Zdravo komšija. Kako je?
-Evo komšo nije loše. Kako si ti?
-Fala Bogu... Nego, šta si to kupio, neki materijal?
-Pa da, došlo na red kupatilo, kuhinju smo sredili, dečije sobe treba još da se okreče, pa sad ovo...
-A šta ti je to belo, k'o fotelja?
-Ovo? Je l' me zajebavaš? Pa WC-šolja, kako šta je?
-A-ha... A za čega ti je to komšo?
-Kako, bre, za čega? K'o da nikad nisi vid'o WC-šolju. Pa da vršiš nuždu, valjda!?
-I-JU, CRNI KOMŠIJA, PA NEĆEŠ VALJDA DA SEREŠ U KUĆU????
NAPOMENA:
Ovo je razgovor kom sam prisustvovao pre nekoliko godina, u vreme kada je moj kum pravio kuću, a koji se odigrao između njega i njegovog suseda.
Spas od onduliranja na slavi.
-Prvo drmneš jedno dve-tri-pet-šest rakije.
-Pa onda ide predjelo. Po mogućstvu drmneš još neku posle toga.
-Čorbe, supe i ostale vode preskačeš, osim ako baš voliš.
-Rinflajš jedeš (kulturno).
-Drmneš još dve rakije.
-Sarmu krljaš. Zalivaš pivištem.
-Dolazi pečenje. Po mogućstvu tražiš parče loja na tacni.
-Prelaziš na špricer do kraja večeri!
-Torte i kolače odbijaš pod izgovorom "ne jedem slatko"
-Nastavljaš sa špricerom do beskonačnosti...
*Izuzetak (posna slava):
-Ne drmaš rakiju... Dobro, drmneš jednu-dve.
-Sabijaš belo vino (špricer) i krljaš ribu.
Izraz kojim sebi dajemo za pravo da grupu ljudi ili zajednicu okarakterišemo kao budale.
Ćale šta je bilo, što si skenjan?
Ništa sine, moramo da rušimo krov na kući.
Šta ti to pričaš?
Bili ovo iz opštine i doneli crno na belo da naš krov prelazi 9,5 cm. više od dozvoljenog kod komšija. A, žalila se komšinica jer joj navodno zaklanja svetlost na limun koji je posadila pa kod njih sunce ranije zađe. I limun joj bude kiseo usled nedostatka sunca.
Ćale, veću glupost nisam čuo. Hajde da selimo odavde, neću da živim pored sto kubika budala. Pitam se šta će biti sledeće?
Izgovor za sva sranja koje se dogode na Vimbldonu.
KIŠA OPET PREKINULA MEČ
Saopštenje organizatora: Jedan od najvećih sportskih događaja na planeti tradicionalno ne može proći bez tradicionalno najnegostoljubljivijeg posetioca zelenih terena - kiše. Vreme tokom Vimbldona je tradicionalno vrlo promenljivo, tako da može da bude sunčano jutro, uz nekoliko pljuskova dovoljnih da prekinu mečeve, ali to je još nešto što gledaocima i posetiocima, ne smeta, već su naučili da u tome uživaju. Sve je to deo boravka ovde. Ali, tradicionalno smo već navikli na pomeranje mečeva, tako da vas sutra očekuje uzbudljiviji dan nego što ste očekivali.
---
ROJ PČELA NAPAO NAVIJAČE NA VIMBLDONU
Saopštenje organizatora: Ove hitre i marvljive životinje tradicionalno nastanjuju područja u blizini Vimbldona, pa su, znajući da se održava jedan od najvećih sportskih događaja na planeti, prozujale malo terenima, čisto da bi videle najbolje tenisere današnjice i osetile ukus čuvenih jagoda sa šlagom koje se tradicionalno služe na tribinama.
---
TENISERKA DISKVALIFIKOVANA ZBOG NEDOVOLJNO BELE OPREME
Saopštenje organizatora: Postoji mnogo toga što dopinosi imenu Vimbldona, a jedna od najznačajnijih stvari je činjenica da se igra u beloj opremui. Profesionalni igrači, čak i krajem 19. veka nosili su belu opremu. Tako je počelo, i eto, održalo se kao tradicija i pravilo sve do danas. I upravo smo zbog tradicije bili prinuđeni da diskvalifikujemo jednu od teniserku, pošto nije nosila dovoljno belu haljinu. Neka ovo bude upozorenje i pouka i ostalim igračicama - da vaše belo bude dovoljno belo koristite novi "arijel kompakt" sa ultra zelenim zrncima koji prodiru duboko u tkaninu omogućujući da vaša haljina dobije tradicionalno blistavo belu boju.
Ono piće koje nikada nemate u kući a razmaženi gosti će baš to tražiti da popiju, što automatski znači da najmlađi član porodice mora do prodavnice.
Ćale: E kume, šta ćeš da popijes?
Kum: Šta ima u ponudi kume hehe?
Ćale: Imam šljivu, lozu, kajsiju, dunju, viski, pelinkovac, vinjak, konjak, belo vino, crno vino, pivo....
Kum: e, a je l' imaš slučajno kupinovo vino?
Ćale: (odakle mi kupinovo vino gde ga nadje).Normalno da imam kume nego sam zaboravio, sad ću ja...
Ćale: Sine, dodji do kuhinje trebaš mi nešto.....evo ti pare idu kupi kupinovo vino, jebalo ih ono, al požuri majke ti..
Sin: Šta će ti novo vino ćale imas ovde ceo karton?
Ćale: Ma ne novo vino idiote nego kupinovo vino, vino od kupine!
Sin: Kume, u usta ti se userem razmažena.
U svetu postoji jedno carstvooo,
u njemu caruje drugarstvooo...
Da. Balavište. Tu gde smo i ja, i ti, i svi koje poznaješ, poslednji put ostavili svoju nevinost i bezbrigu na čuvanje jednoj brkatoj dvojnici Vere Matović i drugoj znatno manje maljavoj ali zato na mleko mirišljavoj...:usrkava baricu koja je pošla na usta, nastavlja:...vaspitačici u dečijem dnevnom boravku, imena nekog palog borca za vreme NOB-a. E, barem smo se tada Švabama tako dobrano najebali milosne majčice da su za vjek vjekova zapamtili kakve je tvrdoće srBska gargija, OPAAA!!! Ili ruska, hehe...
Al' nisam slagao sam' za to, rođače, da ti budem sasvim iskren. Nisam ti ja iš'o ni u to tvoje balavo zabavište, jebiga, nisam, a hteo sam, nije da nisam, nego - eto. Za taj luksuz, naime, moji nikad nisu imali para...al' su zato imali babu. I to onu praaavu, oriđinale zajebanu i zavetno-komunističku, koja je umela i dispeče i dumesi a, bogami, i distuče ako bi joj se previsoko popeo na kurac (pokojni deda ju je zvao "ministarka", a i on baš nije bio decxko, ako me razumeš).
I tako, dok su druge decxake i dewojcxice njihovi roditelji svako jutro vodili u zabavište, moja mlađa sestra i ja bismo ostajali zbabom u ZBABAVIŠTU, našem ličnom dnevnom boravku sa pitaj kurac koliko obroka (to se kod babe nikad nije znalo lololo) i gomilom sitnih, malih "zadataka" između igre koje smo oboje sa takvom vojničkom predanošću ispunjavali da me trnci prođu kad se setim. Dodaj nož, donesi luka iz špajza, pospider malo brašna po tepsiji, umuti jaje...više smo mi tu štete no koristi pravili ali eeej, bre, bakuta nam dala zadatak, nema zezanja, op, cup, nalevo krug pa trk na izvršenje! E, tako je to bilo u vrtiću kod "Moje Babe", bratac, kapiram da me je to na neki način i oblikovalo na čoveka kakvim sam danas a nisam neka beograđanska vancaga, popijem tu i tamo vikendom, belo isključivo kacam pod velik stres.
Zato - eto vam vaša balavišta i vaše sisate vaspitačice, vaše spavanje posle ručka i vaše vaške, ja za to vreme bio zdrav, jeo uštipke svako malo i pravio ordenje od krompira za moju babu. I jopet bi, da mogu...
Baba: Ej, vas dvoje zvrndova! 'De se, bre, smucate sada kada vašoj babi treba pomoć, aaa?? :stavila ruke na kukove i gleda strogo a la Milena Dravić Gagu Nikolića u onoj reklami:
Ja: :stavio sestri plastelin u nos i posmatra reakciju: Igramo se, baba, pusti nas sad...
Baba: Dobro, dobro...a ja mislila da vam dam jedan zadatčić dobavite, ništa onda...
Mi: ZADAAAATAK, JEEEEE!! :mig!: RECI BABA ŠTA TREBA, RECI, MOOOLIM TEEEE!!!
Baba: E pa dobro, dečice, kad ste tako zapeli, hehehe...Ti mi, unuko, donesi dva velika luka iz ostave a ti možeš pažljivo disečeš ovaj krastavac na kolutove. Dogovoreno?
Mi: DOGOVORENO, BABA, JEEEEEEE NA ZADAAAATAK!!!
Krastavac: :u sebi: E, jebiga...
Plastelin: Vadite me odavde više, šta čekate!?!?
Definicija je napisana za takmičenje Tvoja definicija zvuči poznato.
Dar sa neba.
Otelotvorenje svih Vaših želja spakovano u vitko telo anđeoskog lica, crne kose i plavih očiju.
Ona je još uvek nevina, kao cvet na proplanku, sa svojih dvadeset godina, neukaljana uticajima surove realnosti današnjice. Buduća doktorka.
Kod nje nema laži, nema prevare, vama iznosi sve crno na belo. Nikada nije dovela zeta narkomana u kuću. Njeni momci su svi bili sinovi prestižnih i uticajnih ljudi iz prestonice, (su)vlasnici preskupog auta, roditeljske firme, veštačkog osmeha, lažnih obećanja, i ambicija koje se svode na nasledstvo koje će dobiti jednog dana.
Ali ona i dalje čeka na svog princa na belom konju. Prethodni momci nisu bili dovoljno dobri u Vašim očima, i ako su bili uticajni i flafičasti, takoreći po vašoj meri. Ipak ona zaslužuje više, i Vi to znate. Ne želite da Vaša mezimica prolazi kroz muke i patnje današnje okoline.
Toliko insistirate na tome, da niste ni svesni da Vaša mezimica nije anđeo, da je to samo obična maska, i da se ispod te maske krije đavo, koji ne pije kiselu vodu, kao što ima običaj da to radi u Vašem društvu, već konzumira sve moguće vrste (isključivo) alkohonog pića. Ne ostaje kod drugarice da uči čitavu noć, kao što Vi mislite, ne.
Ona je zapravo kao kuče pušteno s lanca kada nije u Vašem prisustvu. Voli sve što vole mladi.
Vremenom postajete svesni tog problema, ali ga potiskujete. Nadate se u bolje sutra, koje ne postoji za nju, nakon nekoliko ispiranja u bolnici i abortusa za koji su zaslužne lokalne propalice.
U Vašim očima, ona je i dalje nevina, buduća doktorka, koja čeka svog princa na belom konju, i ipak dozvoljavate joj sve, uprkos prethodnim greškama, jer neke stvari vredi čekati.
I dalje potiskujete surovu istinu.
Mitsko biće (Femina con la barba lat.) koje je preživelo do današnjih dana zahvaljujući sigurnoj kući zvanoj cirkus. Pretpostavlja se da je prva žena sa bradom nastanjivala područje oko Tuzle u današnjoj Bosni, ali se mogu pronaći ostaci izdvojenih jedinki svuda po svetu. Zanimljivo je da i pored toga što su svi pripadnici ove vrste ženskog pola, oni prkose Božijoj volji i uspevaju vekovima da šire svoje seme i da pežive ratove i raznorazne bolesti, od kuge i kolere pa do tupih žileta i kancerogene serije Nivea Shaving gelova.
Žena sa bradom je preživela do danas zahvaljujući simbiozi sa kepecima, grbavcima i ostalim karakondžulama za koje je narod davao silne pare kako bi preplašio nestašnu dečurliju, zašta je danas dovoljno da uključe omalenu svetleću kutiju. Danas je njihov broj prava nepoznanica jer su se u međuvremenu doškolovale i promenile radno mesto, te se ne vodi evidencija o njihovom prirodnom priraštaju, migracijama, gustini naseljenosti, starosnoj strukturi itd.
Nepisano pravilo kaže da gotovo svaka pripadnica ove vrste radi u uslužnom sektoru, bilo da se radi o šalteru neke državne ustanove bilo da je u pitanju lokalna piljarnica. A opet, najčešće ih možemo videti u objektima u kojima nam mogu naneti trajne poremećeaje u ishrani, kao što su pljeskavdžinice, palačinkarnice, sendvičare... Kao za inat, uvek će prilikom stavljanja senfa u vašu pljeju da se pogladi po bradi diskretno kao seoski šarov koga je napao stampedo buva krvopija. Vama preostaje samo da se nadate da će oni padobrančići koji se polako lelujaju kroz vazduh promašiti vašu pljeskavicu i upasti u ortakovo punjeno belo.
Da ne ispadne da je ova pojava tamo negde i da nas ne dotiče, svako od nas ima neku dalju babu, tetku, strinu ili ujnu, uglavnom sa sela, koja pripada datoj nevladinoj organizaciji. A kada ih sretnemo, proklnjemo i opanak i žarko sunce i onoga ko je izmislio da se ljubimo tri puta.
A da znate samo kakav rolat sa mesom i Rafaelo kuglice pravi moja strina sa sela, prste da poližete.
Izraz koji se koristi za neko mesto, bila to ulica, kraj, grad ili neka država, koja daje veliku količinu talenata u nekoj oblasti i u kojoj se određene veštine neguju, tako da uz fizičke predispozicije koje talenti moraju da poseduju, postoji i određena kultura njihovog uzgajanja.
U principu to je jako dobra stvar, samo što ponekad talenat može da se koristi i u potpuno suprotnom kontekstu.
- Jesi vid'o ovog špica što smo doveli?
- Onog Sozinja iz Brazila?
- Da, taj. Al' ćemo da karamo ove sezone sa njim.
- Nemam pojma, meni nešto tanko deluje. K'o da nema kap krvi u sebi.
- Ma ne lupaj bre, on je iz Belo Horizontea. To mesto je rasadnik talenata.
-------------------------------------------------------------------------------------------------
- Kizo, doveo sam ti još dve devojke na probu.
- Jesu opet neke gankeci tebra? Rek'o sam ti da ih imam dosta, a ona reklama sa sedam godina sreće sve manje i manje pali.
- Ma jok bre. Moldavke. Sveže.
- E to već može. Moldavija je rasadnik talenata.
Najdegutantniji video klipovi koji se mogu naći na Youtube-u/društvenim mrežama. Prosek godina autora istih je 15 godina. Možemo klasifikovati ove talentovane autore na više podvrsta. Prikaza je njihov doživljaj samih sebe, a u stvarnosti je suprotno.
Ja-znam-smisao-života reper
On će u svoju pesmu ubaciti par jadnih aluzija na to kako su pare sve na ovom svetu. Iako zna da će kao reper završiti u nekoj od gajbi koje je video na MTVu, nije se zapitao kako doći do tih para. Od svoje muzike se sigurno neće leba najesti.
Ja-sam-napušteni-neshvaćeni-zaljubljeni tinejdžer reper
Ovaj je u stvari najmanje opasan od svih repera. On je nesrećno zaljubljen, i koristi svoj Tube nalog da posvećuje pesme devojkama koje su ga tokom godina šutnule i koje će ga šutnuti. Osnovne rime su mu (niko sa ovog)sveta - (te neće voletiovoliko, jer naša je)planeta.
Ja-sam-najgangster-najebo-si-ako-se-kačiš-sa-mnom reper
On je naj krimos u BG (živi u Sopotu/Belom Potoku/Rušnju/Aranđelovcu), kara sve ribe, one mu se same zavlače u krevet. Kada repetira štoljpi, kafić se automatski prazni. Šmrče belo, pije pivo, i slika se sa svojim voznim parkom i arsenalom za fejs.
Adut koji se koristi u razgovoru, kojim sagovorniku stavljamo do znanja da posedujemo zavidan nivo obrazovanja.
- Znači mala vodim te na jahting, klabing, belo, žuto, cirke, svirke, ovo ono...
- Da Bane, ali ko da završi moju doktorsku disertaciju?
- Pusti to, carpe diem maco...
____________________________________________________________
-Poštovani gledaoci čast mi je da vam predstavim našu zvezdu u usponu Marka Pantića Pantu i njegov debi album Panta Rei.
Reci nam Panto koju poruku nam šalješ nazivom svog albuma?
- Znači šaljem svima poruku da je Panta Kralj i da sa Pantom nema zezanja .jasno?!
-Znači ništa sve teče...
- Šta teče?! Ma teče bre ludilo u venama, nemoj da ti sve bre ovde polupam bre matora bre
-Odjava
Pravac u savremenoj umetnosti koji je izveden po principu prskanja, polivanja ili nekog drugog načina "nabacivanja" boje na platno kako bi se dobila apstraktna slika čiji koreni su u dinamičkom procesu samostvaranja.
Poznata dela ovog pravca su ona koja je naslikao Džekson Polok, za druge autore imate i gugl.
- Alo bre, šta je ovo po školskim toaletima?
- Ne znam na šta mislite direktore?
- Pa na ova sranja po zidovima! K'o da nisam direktor Gimnazije!
- A, akciono slikarstvo.
- Kakvo bre slikarstvo?
- Pa evo, u ove prve četiri kabine, ovo braon, to je od srede kad je kuvarica nešto eksperimentisala sa ćevapima pa u trećem be pokvarili stomake. Ovo u ženskom toaletu na podu je ona mala iz prvog a, ko bi rekao da je tek sad prvi put dobila...
- A ovo žućkasto-belo u nastavničkom?
- E sad, znate kad je došla ona nova bibliotekarka na probni rad? Pa, neke kolege su se malo zanele...
Kada se svetli primeri vukajlijaškog slenga nađu u ustima ljudi koji žele da ispadnu frajeri/ribe. Ili još gore, dece koja žele da odrastu ranije. Priča se svodi na prljanje sopstvenih usta, i ušiju ljudi koji to slušaju.
Deca gledaju slike druge dece...
KAĆAA: Pogledaj sliku ove koze sto bocka Milana, te cipele nikako ne idu sa dugačkim trepavicama! Mrš na demotivaciju kurvo!
MYLICA :*** Tako je KAĆO ribo, kobjašnjavaš!!
Ćale: Al si uklopio boje sine, crno i belo samo, još se nagaravio oko očiju, baš si pandan!
Sin: Šta sam?!
Ćale: Pa pandan, isti panda!
Sin: Ćale, nemoj više da visiš na vukajliji kad ja nisam kod kuće, lupićeš nešto pred kevom pa će opet da ide na nagradno odsustvo kod svojih par meseci, ko će bre onda da nam kuva??!
Kratko i jasno objašnjenje zašto ne treba štedeti na materijalu i praviti falš robu.
Planiranje proizvodnje rakije na veliko:
-Da je pakujemo u plastične flaše, jeftinije su.
-Može, možemo i da stavimo zatvarače kao za Rosu, tu ide manje plastike.
-A etikete ćemo da odštampamo crno-belo na tanjem papiru, masan je skup.
-Odlična ideja.
-A šljive da kupujemo direktno od seljaka, da ne dajemo procenat preprodavcima.
-Da uzmemo manje šljiva a da dodamo šećer.
-Kakav bre šećer? Pravićemo prirodnu rakiju, ne može šećer.
-Ma može rakija i od šećera i arome da se pravi, ne trebaju nam tolike šljive.
-Pa i od govna može da se pravi burek, al' niko neće da ga jede, il' radimo ljudski, il' ne radimo uopšte.
Oblik tihog, nenametljivog, samouverenog, ponekad zluradog ubeđivanja-kad je ubeđivač siguran da se njegova priča ostvariti mora...najčešće se izgovara kroz zube...
Revnosni doktor(RD): Majkl, probaj malo Vanish,...možda ti se bliži onaj čas, a Vanish prob’o nisi.
Majkl(M): Doco, koji ti đavo ovih dana...sve sam probao i što si ti hteo i što sam ja hteo...i za crno i za belo...i za kožu, i za plastiku,...i za dole, i za gore...i napred i za nazad...O’ladi...Neću....
RD: Ma probaj, isto k’o one pečurke kad se nisi dizao tri dana...
M: Neeećuuuuuu...
RD: ’Oćeš, ’oćeš...
I ode M u nepoznatom pravcu, a sve ka nebu...i ne reče da li je od roda Džeksonovih...oli Džordžovih...
U savremenim krimi romanima-doktori su ubice...a i u životu sve češće...
Osoba koja sluša muziku za koju niko nikad nije čuo.Obično svira neki instrument,ali nestandardan - sedmožičanu gitaru ili petožičani bas...čisto da se razlikuje.Kada je sa društvom,uvek se uklopi,samo mu treba malo vremena da se privikne na činjenicu da je on jedini normalno obučen tamo.Pije pivo,živi metalskim načinom života,ide na svirke,ali obično da bi se divio zajebanosti nekog muzičara i posle prepričavao kako je gitarista svirao solo od 26 minuta.Poznaje muzičku teoriju bolje od Baha ,ali se ne služi mnogo njome - čisto da bi ispao zajeban.Za njega ne postoje zmajevi,hodajuće crkotine i Sotona - za njega je muzika sve što postoji.
-Ej,je l' si čuo da Nevermore (ili bilo koji drugi prog bend) izdaje novi album?
-Ne...Ko su pa ti?
........................
-(Sa bendom na probi) Pazi sad - ...(svira neki uvrnuti solo) A onda sviraš razbijeni G7 akord,pa raskomadanu devetku,onda izopačenu trideset dvojku,pa završiš osakaćenom jedanaesticom sa oporavljenim trozvukom!
-(ostatak benda ga gleda belo)
............................................
(Na nekoj svirci nekog black metal benda)
-Ej,je l' si video kako je pevač probušio sebi stomak? Cooool...
-Ma zajebi me s tim,'si ti video kako je basista isfilovao onu treću četvrtinu outro-a zadnje pesme? TO je cooool...
-'Ajmo na pivo,čoveče...Ionako su završili...
-'Ae...
Strah i horor ulaze na mala vrata, mada to nije čist strah to je više jedno začuđenije, jedan znak na putu za tamnu ogromnu šumu na kome su nalepljene te crno bele fotografije bolesnih ljudi: traže se, poslednji put viđeni u udžbeniku za bilogiju, osmi razred. Koja je svrha njihova bila: da razore dotad jasno podeljen svet da ubace crva sumnje u dečiji um, pa kao što će na jednoj strani poprečni presek na kome se slučajno naziru i pubične dlake otkriti svu sladost utrobe iz koje su skoro izašli i u koju će se uskoro vratiti tako ih na sledećoj strani već, žlezdanoj, čeka hladno crno belo otrežnjenje i više od toga: jezovita hladnoća slika fotografisanih kao u ambulanti pri radnom logoru slovenskog imena otuđenog nemačkim natpisom: Smertzovitze: buljava žena, kratke kose, izbezumljenih očiju, koje kao da nikad nisu trenule, koje gledaju iz srca te sive zamagljene opne loše kopirane slike i pored nje, do pojasa goli čovek uvećanih nesrazmerno delova tela, ogar, golem, jeti, iskopan iz sibira na mesto gde je udario meteor: slika a 1 slika a2: osobe obolele od Bazedovljeve bolesti, čak su i na ime naučnika mislili jebeni Bazedov, Karl Adolf fon: kamera koja zumira ovu pločicu se odaljava i mi ga vidimo celog, sa naočarima crnog okvira, kako sedi, bez mogućnosti osmeha, oko njega psi u kavezima u podrumu crnog svetla, on, smiren ledenog lica provodi eksperimente dalje: zamagljeno, u durgom planu, dva poveća kaveza u kojima se naziiru lica čoveka i žene. Bazedov drži medicinu u malom prstu s tim što je na početku igrice kada se biralo opredeljenje on birao neutral evil: na kraju sasvim hladnokrvno dok topovi sve jače gruvaju, ubrizgaće sebi otrov, bez trunke straha, prepoznaće simpotme i crći – to je tako logično i smisleno da on skoro uživa u tome mada je i uživanje samo jedno obično lučenje sokova - beda dakle materijalna i to je poslednja misao pred ništa.
A može i ovako, ja u školu idem i dobar sam đak slažem travke mirišljavke tri od četri ostalo sam uzeo od brata cepam knjigu na kraju godine uvežbavam psovke s Rogozne kušam gorku matorost izvlačenjem zrelog šlajma: zalepi se dobro u čopor ko balegom kad šljiskaš kolibu dok listići pocepane knjige odoše u junski topao vazduh a na jednom delu iscepanom i te dve slike ulepšane brkovima i bradom osobe obol.. pa na krov pa u oluk pa kroz oluk julskom kišom na ulicu pa dole u još jednu pa sve dole do potoka košutnjaka cigana smetlišta i do kraja sveta, van.
Kad je pre nekoliko dana osvanuo naslov u dnevnim novinama „Željko Mitrović: Trovali su me“, na samoproklamovanom rečniku slenga vukajlija.com odgovorili su mu bez mnogo pijeteta: „Pa dobro, i ti si nas, i još to radiš“.
Ekonom:east Magazin · 03. Februar 2011.