
Omiljeno mesto za vršenje fiziološke potrebe broj dva svim radnicima iz proizvodnje.
- Šefe, stig'o ovaj novi mali, pa rek'o da ga upoznaš.
- A vidi momčinu, svaka čast. Vidim ja da ti možeš volu rep da iščupaš. Biće od tebe nešto. Nego moraš da naučiš par osnovnih stvari kojih se ovde slepo pridržavamo.
- Da šefe.
- Evo ovako idu pravila. Šef je uvek u pravu. Ko radi na brusilici ne pije rakiju, da ne odseče sam sebi ruku. Postoji samo radio Pink. Najmlađi kuva kafu. I poslednje, ali možda i najvažnije pravilo, kenjaš na spratu kod onih kancelarijskih pacova. Ovde u WC-u se samo šora. Jasno.
- Jasno.
- Odlično. Dobrodošao u fabriku alata i otpresaka.
TroloMarića Jaruga. Ćirilično napisano na tabli. Negde na Ibarskoj magistrali. Ne može da se locira preko satelita, Tesla turio zaštitu. A Stevica Marković jebo ženu Alena Delona bez zaštite. Jaruga koju je i Dante pomenuo u Paklu pa je posle volšebno nestala iz dela, izbriso valjda neki udbaš. Tu ispaštaju znalci i vonabi znalci. Sve je tu Hepi, puno čajne i nekih neveselih ljudi dovedenih da dremljivo tapšu. Za glavnim stolom viri gazda jaruge sa rogovima začešljanim u kosu, večno nasmejan, na nepoznatim drogama ali dobrim, svakako.
Ko tu uđe najebo je, izaći će ko budala. Ako izađe. Nađe se tako neki profesor ugledan, ozbiljan čovek, zna stvarno znanje, upeca se, pa dođe, valjda misli televizija daj da kažem i ja nešto, al pokaje se posle deset minuta. Gazda ga nadjača pućkajući elektronske cigarete, istroluje ga najstrašnije i ovom jadniku ostane samo da gricka od muke onu čajnu ogavnu i da se teši da bar nije završio u Ludoj kući, poslednjem krugu pakla.
Poslušaj prolazniče još! Ako li se nađeš u jaruzi ovoj, bar pravilo ovo poštuj: sa Marićem se ne nadvikuj! Uspeti nećeš, jer on ne čuje drugog, mozak njemu je kao čokolada. Suština pakla to je.
Vrhovni demon osmog kruga, druge jaruge, Marić - Profesore ajde recite nam, vi to kao znate, da li su Srbi lud narod?
Jadni profesor - Znate kako Mariću, svaki narod u periodu formiranja nacija je...
Marić - A da li je tačno da su Srbi bili u prvi redovima turske vojske?
Profa - Pa, Srbi kao plaćeni vojnici pominju se još...
Marić - A stanite prfoesore koga to uopšte u Srbiji zanima? Ljude u Srbiji zanima koliko košta hleb ili koliko koštaju starlete a nikoga ne zanima to što vi pričate!
(prolama se iskamčen aplauz, Marić se smeška udrogiran i šara pogledom po ostalim gostima kažnjenicima)
Profa - Pa da... dakle, ako govorimo o srednjem veku i o tadašnjem načinu ratovanja...
Marić - A zašto Srbi samo ratuju? Zašto Srbi ne vole mir?
Profesor (titra mu kapak) - Pa dobro ne može se baš tako reći...
(Marić odjednom okreće glavu od njega i obraća se Lazanskom i pušta profesora da skapava u neprimetnosti dok mu se na čelu ispisuje: magarac)
Marić - Lazo, ti si bio po raznim libijama, iracima, iranima, marsovima kaži nam Lazo, ko su najbolji vojnici?
Laza - Ha! Pa moram reći Mariću da su najbolji oni vojnici koji imaju najbolje oružje! Ko ima puške gafeks32 i rakete lateks23 koje su Rusi remontovali po mojim instrukcijama u našoj namenskoj industriji taj ima sve! A onda tu je i s-300 s4000 mig 79 klefeks 67 tenk b92 Gta vajs siti, rom total vor, rakete iz kremlja zemlja zemlja zemlja 89 89 34 67 24 89... (Laza trokira i gasi se, udaraju ga prutem čajne da se povrati)
(aplauz, pa se Marić okreće opet profesoru)
Marić - Ali profesore, ljudi misle da ste vi dokoni, kažu što se on bakće s tim, i vas više niko ne sluša, vas više niko ne primećuje, vi ste jednom rečju... budala! (osmehuje se i aplauz)
Profesor (vidno proređene kose, osedeo) - Moram priznati da je interesovanje za nauku zaista minimalno... Ali ja moram samo da iskoristim priliku, molim vas, i da evo kažem jedan zanimljiv podatak koji sam otkrio posle 20 godina istraživanja arhiva u Istanbulu, Veneciji i Rimu, naime, konačno sam saznao istinu o Kosovskoj bici pa će možda gledaocima biti zanimljivo da čuju. Dakle...
Marić (ne registruje ga) - Ovo je bila Ćirilica, doviđenja!
(Gase se svetla, kreće Čađava mehana, sledeća jaruga, Đaniju se drma podvaljak, Dante i Vergilije prolaze dalje uznemireni pređašnjim prizorima a mračna silueta profesora se puši i ne pomera sa fotelje.)
U skladu sa starim pisanijima Komšije Preteče gde je cilj da: nije bitno šta i kako samo da je bolje od komšijinog!
Odma ispod pravila 1.43. Ako je komšijina kuća višlja od tvoje, skidaj krov i udri po malteru i cigLJi dok ne postigneš veću visinu makar i za brucu! Stoji pravilo o šatorskoj svadbi!
To je ona svadba kad montiraš šatorčinu od kapije pa kroz tri avlije do gumna, kroz baštenski progon do oraja međaka (koji je triput presađivan zbog spora sa komšiom oko međe)!
I kako to uvek biva, svadbe su u jesen a jesen ko jesen... kišovita!
I u pola terevenke... taman kad je šurnjaja rešila da izvuče šlajtov (buđelar) ispod pazuha, kubik vode se sruči kroz puklu ciradu na kukavne ti muzikante i pevaljku! E kad vidiš da se pevaljka trese k'o tamić na leru, znaš da je izbio svadbarski kuršlus! I dok basista, klavijaturista, gitarista i pevaljka putuju ka bolnici... bubnjar se zahvaljuje hare krišni za živu glavu! A ti kriviš kuršlus i pomrčinu jer si na svadbi od 500 ljudi opet jebo svoju ženu!
Objavljen od strane selektora fudbalske reprezentacije Srbije, predstavlja znak da svi oni koji makar malo prate fudbal, a imaju trenerske ambicije (98% muške populacije u RS) mogu da počnu da komentarišu izbor igrača. Selektoru se zamera što nije pozvao pojedine igrače (obično one starije od 30 godina (koji su pritom izjavili da neće vise da igraju za reprezentaciju, ali to većina njih koji komentarišu ne znaju, a i zašto bi, kad znaju selektoru da ospuju majku na 348 različitih načina), one koji nisu igrali zadnjih godinu dana (nego u svojim klubovima glume radijatore i greju klupe) ili su pak igrali ali nisu dali gol u zadnjih 16 utakmica)) i obavezno sto je pozvao mlade igrače (obično one iz Zvezde ili Partizana (a tu postoji pravilo da pljujes igrace onog tima za koji ne navijaš i pritom na 348 različitih načina psuješ majku menadzerima koji "guraju" te igrače, direktoru FSS i selektoru (naravno))).
Oni malo duhovitiji "selektori" pisu rečenice tipa "Hoće li mi neko reći šta radi Šćepovic u napadu? Pa on ne može da da gol ni kad je minut ćutnja!!!" ili "Gde mu je Zdravko Čolić, on zna dobro da peva Bože pravde" ili pak "Mislim da možemo da rezervišemo babe narikače za sahranu reprezentativnog fudbala".
Pa on je zvao Petrovića!!! Ta panjina bi se bolje uklopila u bukovu šumu nego u reprezentaciju.
Da l' je moguće da na spisku nema Nikole Žigića?! Pa jel video Mihajlović kakav je on gol dao Romi sa 35m? I to levom nogom!
A ШTA ЈE CA БPATOM ПAНTEЛOM? JEЛ ЗНA TAJ НEKИ MИХAJЛOВИЋ ДA JE ЗAБOPAВИO ДA ЗOВE PACНOГ ПЛOДИTEЉA БИЧAPKИ, БOГOЦA CPПCKOГ FУДБAЛA. НAЧИ AПEЛ ДACE ВPATИ БOГOTAЦ У PEПKУ METOДOM ПOЗИВA CEЛEKTOPA.
Verzija monopola, koju smo prilagodili našem društvenom sistemu.
Pravila igre:
- Prelazak starta, dobija se love po dogovoru, jer po pravilu igre je malo.
- Na parking može da se stavi pored monopol novca i pravi novac, čisto da igra bude zanimljivija.
- Razmena kartica, nema pravila. Možeš karticu da prodaš po bilo kojoj vrednosti, ili u krajnjem slučaju da je pokloniš. Dozvoljeno je da je menjaš za nešto što nije deo igre monopol (privezak, par cigareta, upaljač i td).
- Imaš pravo da praviš klanove. I na taj način brže izbaciš ostatak igrača.
- Pravilo jačeg, oduvek je postojalo, tako da se nije ni u monopolu zanemarilo.
- Možeš da daš kraticu igraču kom fali ta da počne da gradi kućice i da mu staviš klauzu da ne sme da ti nikad naplati kad staneš na to polje.
- Kredit u banci je dozvoljen (postoje i nepovratni, ako si dobar sa bankarom).
- Pranje novca je svakako dozvoljeno pravilo, samo ne sme da te vidi ostatak igrača.
- Siva ekonomija je dozvoljena (ako uspeš da prevariš bankara i ne platiš mu određenu potrebnu sumu novca. Ili ako si jednostavno u dogovoru sa njim).
- Igrač ima pravo da stavi status 'negrađevinsko zamljište' na karticu za koju nije mogao da prikupi ostatak kartica i na taj način zabrani izgradnju hotela na to zemljište. Žargonski se kaže ''Ova kartica ide pod krevet'' i baca se iza sebe.
- Ako imaš dovoljno love, možeš da preskočiš izgradnju kućica i omah staviš hotele.
- Ako ti se ne izlazi iz zatvora možeš da ostaneš koliko hoćeš, jer i a kad zatvoru dobijaš novac i možeš voditi posao iz njega.
Fraza kojom se sagovorniku stavlja do znanja da je počelo da preljeva. Kako kažu, što je dosta - dosta je. Dodatno nasrtanje će samo pogoršati ionako škakljivu situaciju.
Upotrebljava se u najrazličitijim scenarijima, od pokušaja da vazda pijanom prijatelju istrgnemo flajku iz gramzivih prstiju (pušći, seronjo, cirkao si i previše!) pa do ubeđivanja nepopravljive nimfomanke da nam presahlog Stojka bar na kratko ostavi na miru (ali ljubavi, unutra sam i previše! Okle ti snage?).
Prepun stadion, kiša, zaustavno vreme. Potpuno neočekivano i suprotno uvreženom mišljenju, pada gol u 93. minutu. A sa njim i nade za prolazak dalje.
Četiri prijatelja snuždeno komentarišu:
- I opet mi puče tiket.
- Pih bre majmunčino, nećeš da bankrotiraš zbog jedne stotke, ako si i toliko uplatio.
- 'Nate kako, momci, imam jedno zlatno pravilo - nikad se ne kladi na svoj tim. Neego, 'oćemo svraćati u Stepin vajat? Stomak mi se zalepio za creva...
- Ajmo, dosta je razoračaranja za večeras, videli smo i previše...
Penal,posle treće korne na malom fudbalu,odnosno pitanje koje postavljamo onome koji meri sedam koraka od gol linije do mesta sa kog se šutira penal.
U fudbalu na rukometne golove važi pravilo tri kornera penal.Kad jedna ekipa konačno napravi treći,pristupa se izvođenju najstrože kazne.
Na travnatim terenima nema jasno obeleženog mesta za pucanje penala,pa se ono određuje koračanjem.
Napadač 1:--Treći korner!Penal!
Golman:-Nije treći.drugi je.
Napadač 1:-Treći,ne seri,treći je!
Napadač 2:-Jeste treći,penal.
Golman:-Može penal,al da ja merim sedam koraka.
Napadač 1:-Ajde meri.
Krakati golman kreće koracima od sedam milja....
Napadač 2:-Alo,Gulivere,jel tako ideš u Wc,ajde smanji malo....
1. Upoznati se sa rasporedom prostorija u firmi.
2. Upoznati se sa kolegama.
3. Proveriti ko je sa kim blizak.
4. Proveriti koja od koleginica je slobodna,a koja nije.
5. Ako vam se neka od koleginica dopadne, saznati ako je udata, koliki joj je muž.
6. Saznati ko je blizak šefu.
7. Upoznati ko je kako rangiran u firmi.
8. Saznati kakvu kafu šef voli, i koje novine čita.
9. Upoznati sve kadrove koji posluju van firme.
10. Dobro zapamtiti gde se nalazi izlaz iz firme.
1. Upoznati raspored firme iz razloga što kad vas potera u WC, morate znati da li je neka od kancelarija blizu istog, ili deli zid sa istom, jer posle jučerašnjeg kupusa, teško da će vas gledati baš sa zadovoljstvom ona mala plava iz personalnog.
2. Nije potrebno objašnjavati.
3. Ako ne proverite ko je sa kim u šemi može vam se desiti razne stvari. Npr. stroj na kojem radite odjedanput može da se pokvari i da vas opali struja.
4. Ponekad one što nisu slobodne budu bolja šema od ovih slobodnih.
5. Veličinu supruga morate znati zbog vremena koje će proteći kad vas bude tukao, ako je jači, klepiće vas samo jednom, a ako je slabiji, patiće se sa vama duže vreme. Slabiće ne spominjem, to je logično.
6. Takve osobe je poželjnije imati za prijatelje, nego neprijatelje.
7. Ako ne saznate ko je kako rangiran, može vam se desiti da nekome lanete nešto ili opsujete direktora, a on stoji pored vas ( meni se desilo jednom).
8. Ovo pravilo pomaže samo u slučaju da neko već ne obavlja funkciju dežurnog uvlakača kod šefa.
9. Interesantno, ali veoma je moguće da negde van firme sretnete nekoga ko radi za vašu firmu, a vi posle par piva počnete litanije kako ste šefu odbrusili, kako ste rekli da vas zabole kurac za firmu i može onaj VD direktora da vam popuši jer nizašta drugo nije školovan, i da sumnjate da bi i taj posao odradio kako treba.
10. Zadnje ali najvažnije pravilo. Niko nije srećniji kad izađe iz firme i ode sa onom ekipom sa posla na po jednu, onako sa nogu. Jer u većini slučajeva, izlaz iz firme je najčešće mesto dogovora u koju kafanu se ide.
U svetu je ova kategorija ljudi poznatija kao fudbaleri. Opravdano.
Kod nas individue koje se mnogo bolje snalaze sa silikonskim loptama po splavovima nego sa najkovim na terenu.
Ljudi koji ne zaslužuju da prime platu već penziju.
Ovim nebaždarenim majstorima se sa prvim zalaskom Sunca budi sveto fudbalsko pravilo - pravilo treće noge. Ono funkcioniše ovako:
Umesto nogu, jedinog atributa kojim se mogu pohvaliti (čast izuzecima) na scenu prevashodno stupaju gornji ekstrimiteti ovih paraolimpijaca - ruke. Te ruke su poput magneta za zarđalu beogradsku plastikaneriju pridošlu iz Ritopeka čiji je životni san obući neku od kreacije supertopudavače Marijane Mateus - žene koja bi radije klesala kamen na Golom otoku nego što bi se odrekla prezimena.
Te ruke, uz kilo ulja na kosi naravno sjaje tako da ih ove gumene petice i sedmice same popune. Tu je i nezaobilazni prijatelji svih udarača lopti - Moet koji dočarava romantičnu separeovsku atmosferu i sa ostalim saigračima pravi manevar za posteljinu.
I tako s obzirom na ogromnu nepopunjenu rupu u glavama raznih raća i koromanića ni ne čudi tolika povezanost između silikonsko - fudbalske branše čijoj deci neka je Bog u pomoći.
Na ovaj način nastaju raznorazne samoproklamovane dive koje direktno sa štajgarske železničke stanice posle dobre berbe malina svoje kofere vuku na Senjak, a nama dragi gledaoci ostaje bar da pošteno izviždimo za tu kartu koju smo platili da bi videli stojketa i pižone kojima i nije nešto do fudbala na velike golove.
Iz teksta se izopštava svemogući bogotac i jedini vrsno rasni slobodni umetnik Brat Pantela, koji je začetnik navedenog ritma života na ovim prostorima
Iznervirati i onog sa čeličnim živcima, pogoditi u nerv.
-I ja njoj tu kažem kako joj ne stoji lepo ta haljina, da mi je lepša bez nje, kad ona skoči, jedva sam preživeo koliko se derala...
-Ta haljina? Pa platila je boga oca, trebao si da kažeš da je lepa, bla, bla.. Bocnuo si je u živac. Prvo pravilo - odeću devojkama nikad ne diraj. Au, decxko , još puno ti imaš da učiš, ovako nećeš jebati.
-Ali, ja kontam da sam joj dao kompliment ..
-Pogrešno kontaš.
Jutarnji zaključak mamurnog čoveka koji je svestan da je sinoć iz kafane došao veoma pijan iako za taj projekat nije imao zatvorenu finansijsku konstrukciju.
8 piva, 7 špricera, kilo-kilo, 3 rakije, jedna sisa, dupli vinjak, dve čaše i vodokotlić.
-Dobro, verujem da sam polomio ove čaše i i vodokotlić, ali kakva je ovo sisa 'leb joj jebem?!
-Ubedio si konobaricu da ti pokaže levu sisu za 200 dinara, a pošto nisi imao ni piće da platiš, ona i to dodala u crtu!
-E, moj Njori. Kakve si ti, da prostiš, kurvetine zaposlio ovde...
-Kakva klijentela takvo i osoblje, to ti je zlatno pravilo kafane! Nego je naivna i obaška glupa, kad ti je ovoliko povukla. Nego, ka'š platiti?
-Čekaj Raifaizenu, id' u pičku materinu. Vi'š da sam napravio rez k'o da ti je Jandrino jato slavilo rodjenje pevačevog sina ovde. Polako, do plate!
Povod za totalni saobraćajni kolaps i haos u Beogradu. Takodje se vrlo često koristi ka izgovor za kašnjenje na posao.
Šone, fizički radnik iz Žarkova koji radi na gradilištu u Kumodražu budi se u 7:30h, a radi od 8:00h
Šone: U bem ti vinjak i ko mi ga stavi u ruke, opet kasnim na posoooo, gde mi mob.
Alo šefe, kasnim jedno pola sata...
Šef: Pa Šone kolko puta da ti tolerišem više... Zaebi više taj vinjak sa Mićkom njegova jetra ko sundjer Bob, nije to za tebe sine...
Šone: Ma nisam šefe pio nego pravilo 3 kapi vinjaka ovaj kiše, povod za apokalipsu gradu
MRK!!!
U malo starija vremena, u zlatno doba zanatlija i šegrta, remek je bio nešto kao poslednji ispit na kome je učenik morao da zadivi učitelja svojim radom na nekom posebnom djelu (odakle i potiče naziv remek djelo). Posle toga se smatralo da je šegrt sposoban da se samostalno bavi datom djelatnošću.
A: Sine, danas ti je sretan dan. Ideš sa ocem na vutrenje. Ali pazi dobro, ti motaš.
B: Ne seri da me zoveš u odabrane.
A: Aham. Večeras ti se sprema remek. Bolje ti je da se isprsiš valjano. Sad ako zasereš nikad u veliku ligu nećeš ući. I zapamti, pravilo kuće je: "Ko vipra taj lipa".
B: Duboko zahvaljujem, Hamato Joši. Ima da pripremim onu čuvenu specijalku, sa savršeno tempiranim skrivenosjemenicama, biće ko kineski vatromet.
Vremenski uslovi koji vladaju na našoj planeti u svojoj raznolikosti nepresušan su izvor inspiracije generacijama homo erektusa. Nonšalantno plasirana opaska o vremenu može da pokrene razgovor s mrtve tačke, popuni rupe koje zjape u njemu, a po mnogim svedočanstvima, neki su se tako i smuvali. O vremenu može da se priča čak i kad je savršeno, prostom opaskom o prijatnosti istog uz smešak bika Ferdinanda u cvećari, međutim, mnogo je inspirativnije pomenuti ga ako mu parametri odstupaju od normale, a što su ta odstupanja veća to je razgovor žustriji i strastveniji. Nema tog predanog vozača kakvog šlepera koji neće sočno opsovati januarske mećave, niti građevinskog radnika koji neće prokleti avgustovske vrućine kada se hladi metodom mis mokre majice dok mu sugrađani uživaju po bazenima.
Naravno, i ovo pravilo ima svoj izuzetak jer i vašim gradom sigurno šeta poneki meteorološki relativista. On o vremenu nema šta da kaže iz prostog razolga što u nejmu ne vidi ništa neobično, ako baš bude primoran reći će kako ove naše vrućine prema afričkim nisu ništa ili kako metar snega na aljasci ne bi prepao ni severnoameričko bodljikavo prase visoko međedu do kolena. Meteorološki relativista je građanin sveta i vidi širu sliku. Meteorološki relativista je, drugim rečima, jedna belosvetska budala koja će najverovatnije da umre od sunčanice a decu imati neće jer, kako kažu naši stari, nema kajgane od smrznutih jaja.
Da ti ja, sinovče ispričam kad sam onomad živeo u Jordanu. Bilo je to za stare Juge, ono kad smo dobro živeli s braćom nesvrstanim arapima, dobra raja jebeš mi sve, jedino što rakiju ni da liznu. Elem dobri ljudi a i lepa zemlja, a što im je tek klima da ti pričam, ceo svet sam proputovao, samo u Sarajevu nisam bio ali to čudo vidio nisam. Tamo ti je tries stepeni vrh toplotnog talasa kad kokoške zalegaju po ulici a tebi ništa, suv vazduh pa ni ne osećaš, ma milina jedna. A tek zima, ispod deset stepeni tamo ti se one nji'ove ptice u letu smrzavaju a meni smešno kad se setim kako je bilo na bušotinama u Sibiru ono kad smo bili.
Ete, šetam ti ja jedne zime s decom, i njih sam poveo, moglo se tada, a ono pada sneg. A tamo ti sneg pada dva dana u godini, padne ga čisto da kažeš da ga je bilo, zabeli ga pa se otopi do jutarnje molitve, a ja ženu i decu pod ruku i u šetnju, želja me neka spopala. Šetamo ti mi tako, lepo veče a svi se zavukli u kuće od nepogode, nigde nikoga, prostran grad, široke ulice al jedino što su trotoari po' metra visoki, svi vozaju neke džipove pa da se ne penju valjda. Nije to loše nego što pred svaki semafor silaziš ko s perona, dojadi ti kolica da nosaš pa šta ćeš nosiš decu u onom bože svašta ko kakav kengur, tegliš ih ko magare. I šetamo ti mi tako, uživamo, ono propada lagano pokoja pahulja, kad ti staje jedan džip pored, unutra vozač i suvozač a obojica se umotali oči im ne vidiš. E sad, razumeš, meni ne bi svejedno, jeste Jordan lepa i sređena država al opet ima manijaka svuda, izvuče bombu i bum, a ja s decom pa i nije zgodno, znaš. Ovaj iznutra mi nazva selam, ja šta ću, decu iza sebe pa mu otpozdravim, selam selam kobasica mortadela i tako to, a ovaj će "Gospodine, sigurno ste ostali zavejani negde uz put pa ako vam treba prevoz ili da vas otšlepam samo recite".
Kažem ti ja, mnogo fin narod.
Fudbal našeg detinjstva. Dok su deca iz grada igrala fudbal po parkovima i na pravim terenima, deca sa sela su to najčešće radila u dvorištu nekog od igrača ili čak na nekoj livadi, čiji vlasnik ne živi blizu, a i ako bi slučajno navratio loptu bi uzeo onaj najbliži njoj, pa beži kuda te noge nose. Pravila su bila jednostavna, zabiti gol, iliti šutnuti loptu izmedju dva kamena, panja ili nečeg drugog što je trebalo da predstavlja dve stative. Kada bi se umorili tražili bi pauzu - tajm aut, iako ga u pravom fudbalu nije bilo, ovde ga ima. Ofsajda, kao ni auta, takodje nema, kartone i da ne pominjem, važilo je jedino ono pravilo za - tri kornera - penal. Nakon podele igrača, u slučaju da ostane jedan, tehnološki višak, glumio bi ulogu sudije, koji nema apsolutno nikakav uticaj na igru, i kada bi nešto pokušao da dosudi, igrači bi se svadjali i na kraju bi ostalo onako kako najjači kaže. Pored najjačeg najveći uticaj je imao domaćin, njemu bi se posebno popuštalo. Posle njega onaj čija je lopta, ako bi ga neko udario malo jače ili mu ne bi dao da izvede faul, pokupio bi se, uzeo loptu, i namrgodjen i ljut otišao kući. Ostali igrači su uglavnom bili ravnopravni. Za napucavanje se naravno, dobijao se faul, a za jači udarac ili guranje, (bez obzira na kom delu terena se nalazili) penal. Utakmice bi se retko kad završavale bez svadja ili odlaska nekog od igrača.
Glavni junoša međ djecom. I naravno stariji je od njih.
Okuplja oko sebe povodljive i dobre ljude, kojima je neprijatno da ga odjebu, i one koji mu povlađuju samo da ga skinu s falusa. Njegov optimalni vrhunac je da bude vođa tinejdžerske grupe na ekskurziji ili utakmici razred protiv razreda, i da se prosipajući neumjesne šale ismijava na račun slabijih od sebe (sjajan dečko), te da se krevelji svojim gromkim ali neprijatnim glasom koji izaziva nelagodu kod pitomih ljudi.
Kad legne da spava na pamet mu padne neka fora koju će da servira sutra, te od dragosti ne može ni da zaspi već samozadovoljno protrlja ruke, iskezi svoje očnjake i od dragosti mu se otme grcaj: arghhhhgg!
Da se rodio kojih stotinjak godina ranije radio bi u cirkusu, bljuvao vatru i vrtio konopce. U prugastim hlačama sa tregerima, bez majice i sa velikim stomakom, nasmijavao bi i plašio djecu koja bi bježala od njega.
Nekako je postao svjestan da mu je to vrhunac egzistencije dok je tužno ispraćao generacije, prvo svoju, pa i one poslije - na njemu nedostižne planinske vrhove i odlučio je da će zauvijek ostati takav, šaljivdžija do koske sa pečatom seljačke duše i kočijaške bezobraznosti.
Nikad nije kasno.
To je kada pokusas da ubedis dete od pet godina,koje je zapelo da mu kupis najskuplju igracku u radnji,da ima dovoljno igracaka i da mu bas ta nije potrebna.
Takva situacija se uvek zavrsi sa dranjem , vristanjem i plakanjem vaseg "andjela",sve dok na kraju ne dobije batine.Vasi zivci su kolateralna steta.
Moja zena zastupa stav da decu ne treba tuci i to je stav sa kojim se donekle slazem,sve dok "andjeo " ne pretera.Kada idemo u kupovine,meni odmah skoci pritisak na 200,zato sto znam kako ce se ta kupovina zavrsiti.Zato sam uveo jedno pravilo,a ono je da na prvi znak histerije ,mom dragom andjelu odmah zasijem jedan samar,cisto preventivno,zato sto znam da ce u suprotnom da mi pojede dzigericu!
Istina,iskustvo mi je pokazalo da histerija zbog igracaka naglo nestaje kada sina vodim u kupovinu bez moje zene u blizini,ali posto ona ,kao i svaka zena obozava da ide u kupovine,to se retko desava ...na moju zalost!
Emisija u koju svaki put dolaze skoro isti gosti
- mlada pevaljka(sa neverovatnim imunitetom jer je oskudno odevena i na -20)
- mladi pevac(po mogucstvu nova zvezda Granda, tu je samo da bi okupio klinke u publici)
- dokazana umetnica i estradna zvezda (pevaljka od 40 godina)
- mnogo mator pevac cije su hitove slusali Zivojin Misic i druzina u Kolubarskoj bitki(u daljem tekstu Milan Babic)
- baba intelektualac (tu je da ispravlja druge takmicare i da se ruga nepismenosti istih)
Nepisano pravilo je da Milan Babic uvek sedne pored mlade pevaljke. Znatizeljna voditeljka prvo sa njim zapocinje konverzaciju u zelji da ga sto pre odjebe
- Recite nam, Milane, kako ste zapoceli svoju karijeru?
- Pa ja sam 1910. odlucio...
- Hvala Vam, kako dirljiva prica.
Milan Babic je zadovoljan jer ga tupava voditeljka vise nece zamarati pa do kraja emisije moze da gleda kardio-respirativne organe mlade pevaljke.
Sledece pitanje je za mladog pevaca:
- Kako provodis slobodno vreme?
- Evo bas sinoc sam kratio neke kamence
Baba intelektualac: Ne smes tako govoriti o zenskom rodu. I zene su ziva bica i imaju svoja osecanja. Ako vec hoces da se tako izrazavas mogao si da kazes:"Sinoc sam opstio sa damama sumnjivog morala".
U publici muk. Mladi pevac nije razumeo sta mu je ova rekla pa izgovara onu cuvenu:"Ajde baba, iskuliraj". Erupcija odusevljenja medju napaljenim klinkama u publici. Tad jedna drugoj govore:"Joj kako je samo sladak i pametan. A vidi mu okice, k'o u jazavca." Iskusna voditeljka prekida tu neprijatnu tisinu i trazi od mlade pevaljke da otpeva svoj najnoviji hit "Skinula sam gace i nije mi zao, ceo puk vojske pred mene je stao". Do kraja emisije zavadjene strane se misteriozno gledaju i dok baba misli:"Kako ga samo nije sramota?" mladi pevac je u depresiji jer je shvatio da je obukao zute cipele uz ruzicasti kais.
U nastavku emisije voditeljka i dve pevaljke vode dubokoumnu debatu o tome da li je penis Ere Ojdanica dovoljno debeo da zadovolji seksualne fantazije Marte Savic.
On je stvoren da prkosi prirodi i proizvodnoj infrastrukturi, kao i svemu postojećem.
Može da pada kiša, ali njemu će biti otvoren prozor da "vuče" dim cigarete, može da bude mraz, ali njemu ne lede kederi, jer mu je kum doneo glicerin da podmaže kedere. Putevi mogu biti katastrofalni, ali on će i dalje terati službeni auto 80 km/h preko rupa, jer je to "njemačko" auto.
Prvo i osnovno pravilo za njega je, žensko nije za volan!On je naučen da retrovizore ne koristi u pravu svrhu, jer retrovizori su stvoreni samo da ženskadiju ocenjuješ otpozadi.
On ne voli pešake, jer da su normalni, ne bi išli pešice.Signalizacija na putu i saobraćajni znakovi ne koriste kurcu, jer to je napravljeno samo da bi neki direktor preduzeća koje proizvodi ili uvozi aluminijum oprao pare.
On se razume u automobile, žene i kladionicu, tzv. trijumvirat.Sirena služi samo i isključivo samo da bi onog ispred sebe opomenuo da krene na žuto, jer ne isplati se svaki put vaditi dizalicu iz kola kad neki ludak stoji na žutom.
Vozači motora i biciklisti nisu učesnici u saobraćaju, jer da su normalni, ne bi pustili da ih duva vetruština.On je najveća zbirka narodnih umotvorina, tj. psovki koje mogu da se izgovore u vremenskom intervalu od jednog minuta.
On u svakom momentu zna zašto dizel vozila dime pozadi, ako su starija od 10 godina.Pomaže u nevolji, samo i isključivo samo dobro stojećim ženama i devojkama 18-25 leta!
*On ima jednog jedinog prirodnog neprijatelja, a to je saobraćajni policajac.
...gužva...semafor...polako treperi zeleno, op, žuto, pljas, crveno...
-Pu, jebem li ti seme, pa da li je ovo moguće???... truuuuuuuub...truuuuuuub! 'ajde, magareeee! Vidi ovog, 'leba ti. Pa, 'de ćeš sa tim italijanom, jeb'o te on u dupe koščato?? Truuuuuuuuub...vidi ovo....truuuuuuuuuub. Uuu, majku vam svima, pa 'de ste vi polagali, 'ajde bre, prijatelju, truuuuuuuuuubbbbb... 'ajde steram ti ga sestri....truuuuuuuub. Žuto bre, pa za koji moj stojiš, 'ajde breeeee, truuuuuuuuubbbbb.. 'oćeš li krenuti, truuuuuuubbbb... žensko za volanom, oooooo majko mila... aaaaa, ne.... čupavi muškarac!!! Pu, majku ti... 'al bi tebe ošišali kod mene u padobranskoj... jaoooo, što smo mi voleli takve... mrš, u'vati me crveno!
Paz' sad. Idemo mi preko šina...
-Jaooo, tata, nemoj, molim te!
-Šta? Pazi ti, tvoj tata je Lauda. Ništa se ti ne sekiraj. Op, idemo treća...
...zviz...
-Pu, pa da l' je moguće?
-Dobar dan, Vašu vozačku i saobraćajnu, molim!
Uzdizanje čoveka u epu o Gilgamešu je opisano scenom gde Moldavka neukom divljaku imena Enkidu uz komad hleba tutka hladno vopi. Nije to zabadava tako napisano. Još od mitske planine Olimp, najveće birtije i jebarnika antičkog sveta, gde se Zevs sa ekipom bogovski unezverivao kraj vesele mašine za destilaciju nektara, preko hrišćanskih apostola koji su se bogougodno malo-malo pričešćivali rujnim vinom, modernih literarnih divova Džojsa i Hemingveja koji su voleli i popit', a i zagalamit', pa do veličina moderne poezije dvadesetprvog veka – gospode Žareta i Gocija. Kroz milenijume, tendencija ka dobroj kapljici i prkosnom hedonizmu se prepliće kroz životne priče velikana svog vremena...
Kad obrneš krug i skapiraš neke stvari, prateći neko nepisano pravilo, izmigolji se neki poriv koji pojačava želju za cugom i celivanjem ženske čeljadi, kvalitet u oba slučaja nije prioritet. Nije to autodestruktivna rabota nikad bila, i pored toga što su horde reumatičnih baba i bezmudih sivih ziceraša vazda tvrdile – to je samo inat, seljačka šamarčina po faci, ionako apsurdnog, života. Poslednji slobodan potez koji možeš da uradiš da bi skončao život dostojanstveno. Posle par čaša žestine dok zakopščavaš dugmad košulje i ljubazno se zahvaljuješ nepoznatoj devojci, lepog lica obasjanog crvenom lampom, shvataš – u sobi dva sa dva te radnom javne kuće, u random čaršiji gde su te bačene kockice života odvele, krije se maltene sva istina koju bi trebalo da ikad da spoznaš o životu. Madam sa ulaza, koja te odmerila od glave do pete kad si smušen dolazio da obaviš pos'o, zna verovatno više od životu od bilo kod živog, akademski uokvirenog mislioca.
Jebaji ga, na kraju i početku, svi se mi rodimo upišani i usrani, progmižemo crnicom sve vreme bojeći se neminovnosti koju niko nije izbegao: smrti. Jednom i nezbežno dođe, mandrknemo. Neretko upišani i usrani. Posmatrano sa neba, između groba doktora nauka i turskog kamiondžije nema neke razlike: mrlja jedan, mrlja drugi. Jedinu razliku čini samo jedna istina: da li si živeo i umro kao uplašeni glodar, ili si se nasmejao smrti u lice. Probuditi se mamuran u krevetu nepoznate punačke sredovečne konobarice – neuporedivo dostojanstvenija opcija nego štekati kintu sebi za spomenika na kome će pisati “Dr.dipl.ing. Isidor Hadži-Komazec”... Biti prevaren pićem i nije tako loše.
Osim velikih istorijskih i nacionalnih zabluda, podložni smo i onim „sitnijim”, ali koje nam određuju svakodnevicu. „Ne valja da se sedi na kućnom pragu, posebno kad grmi”, „Hleb od 500 grama je opšteprihvaćen pod nazivom kilo hleba”, „Ne valja da se zviždi u kući, to privlači miševe”, „Ne valja da se otvara kišobran u kući”, „Žvakanje žvaka može da deformiše vilicu”, „Ma koliko vruće i zagušljivo bilo, ne otvarati prozor, ubiće promaja”, navode na popularnom internet portalu „Vukajlija” niz sujeverja i zabluda našeg naroda.
Politika · 31. Januar 2011.