Prijava
  1.    

    Sa pogledom u suton

    ... sedeo sam kraj obale Morave i plakao... odlučio sam dumrem...

    Iliti što bi naš domaćin čo'ek rek'o, puko mu kurac za sve.
    Otići na neko skriveno mesto, iza sedam gora, sedam planina i mora, tamo gde ni pastir ne taslači koze, i posmatrati beskrajnost sunčevih zraka kako lagano tone u san. Gledaš ti u Sunce, ono u tebe i šta jednom drugom da kažete... ti imaš svoju muku ono svoju... Ti ost'o bez očeve penzije a ono za par milijardi godina umire.

    U svom tom haosu, treba ti samo mir i tišina. U mislima, muzika za dušu i opuštanje... zvuci delfina, čarobne frulice, pesme sirena... Naravno, poneo si i pljosku sa đedovom rakijom. Suneš sve odjednom, istreseš glavom k'o okupano kuče, podrigneš i naslanjaš se na drvo. Nirvana se bliži.
    Sunce polako počinje da se smanjuje. Ali, vi ne prestajete da se gledate. Postali ste prijatelji. Ma, razumete se bre! Kad se tvoje srce čuje tak, njegovo se čuje tik.
    Mravi? Pauci? Škorpije? Krokodili? Ma, jok! Ni oni ti ne smetaju. Nema ničega na svetu što će ti skrenuti pogled na blještavog prijatelja.

    Poluotvorenim očima putuješ u nedođiju. Ma, ne razmišljaš ni o jebenom dedi, babi koja neće ni plac da ti prepiše, ni o ženi koja te je ostavila, ni što su naši pukli u košarci ma ništa te ne interesuje. Boli te đoka.
    Otvaraš tabakeru, vadiš pljugu koju si smot'o, pališ je, uvlačiš prvi dim duboko i izdahneš laganini. Prvim dimom se čisti duša i izbacuje sve ružno i negativno. Opet osmeh. Sunce ti namiguje i daje prijateljsku podršku za dalje.
    Cigareta lagano gori, plavi dim igra oko tebe i meša se sa vatreno-narandžastim bojama na horizontu.

    Sunce se polako pretvara u šiptarsku kapu. I sve je manje i manje...

    Došlo je vreme rastanka. Sunce mora da ide da spava. Rastanak jeste bolan ali... sutra u isto vreme.

    Definicija pisana za Pačiju školu

  2.    

    Sa pogledom u suton

    Do laktova u masti sa ključem ili britvom u jednoj, a rakijicom u drugoj ruci. Imao je crne zube koji nikad nisu smrdeli kao što zubi znaju. Valjda baš zbog te rakije.
    Oduvek je bio zajebant. Pričao je stalno, često ponavljajući priče kao kakva pokvarena ploča a ja, savršen sagovornik, satima sam slušao i upijao te lovačke priče. Deda je bio i lovac. To nisam spomenuo! A kada bih napisao svaku njegovu zgodu ili mudrost koju znam... Ionako pola mojih stvari napisanih ovde su plagijati. Plagijati njegove priče.

    Kada se i poslednji put vratio iz mrtvih, bio mu je to već peti-šesti put, baš zbog te rakije, gledao je izgubljeno u familiju oko kreveta. "Starac, znaš ko sam ja? Ko je ovo?" pitao je moj ćale pokazujući na Jovu, mog burazera. Teško, slabim glasom izgovori "Da znam, to je Filip!". Sva familija pokunji glavu u jebiga fazonu a deda pogleda u nas unuke, osmehne se i namignu. Jebeni car! Naravno da je znao sve! Vratio se poslednju foru da baci, da bude siguran da ćemo ga takvog pamtiti.

    Naredna dva meseca imao je zamišljen pogled koji se gubio u daljini, verovatno iza njive gde je zalazeće sunce poslednji put sijalo po zlatnom žitu koje je on posejao. Pričao je s ljudima pokojnim odavno, a oni su ga svakim danom, sve glasnije i jače vukli dok nije popustio i svojevoljno pristao da pođe s njima.

    Definicija je napisana za takmičenje Pačija škola

  3.    

    Sa pogledom u suton

         Kaldrma je pucala pod našim nogama dok smo se vukli ka mesnom trgu. U koloni tajac dok nas naslonjeni na kapije posmatraju meštani, srećni što se nalaze sa druge strane ulice. Sa suprotnih strana stojimo, oni u svetu živih, mi već u raki, neopojani i zaboravljeni. Pohvataše nas u njivama, ambarima, livadama, šumama. Odvedoše nas iz svojih toplih kreveta, pravo u hladnu grobnicu. Povedoše nas kao stado ovaca u klanicu, ne udostojiše nas poslednjeg pozdrava i majčinog zagrljaja.
         Te je noći nebo gorelo. Desetine ljudi u crnim uniformama su trčale sa upaljenim bakljama po varoši provaljujući u svaku kuću. Kažu, traže neke bandite komunjarske. Uz njih su poput kerova trčali Nedićevci, ulizujući se novom gospodaru tukli su narod i pljuvali ih kako i sami ne bi osetili švapsku čizmu na svom licu. Isprevrtaše mi sve po kući, ali ne nađoše nikoga. A Boga ti, kao da bih ja čuvao neko mudo crveno... Otac mi je skončao negde u Prokletijama, poklekao u snegu. Životom je platio slobodu Srbinovu, što bih ja sad čuvao neku secikesu i probisveta, 'ajduka i revolucionara prokletog. Nije mi dosta što su njegovi dolazili kod mene sto puta da otmu kozu ili ovcu, sad treba i glavu zbog njega da izgubim. More, sve vas treba po kratkom postupku, uza zid. Sutradan saznadoh da je taj student, komunac, ubio dvojicu Nemaca kad su se pijani vraćali iz kafane. Kaže narod, veliko nam se zlo sprema. Švabo ne prašta, gori je od crnog Đavola. I od Turaka, i od suše i poplave. Kud prođe, seje smrt i strah. Pih, bekrije samo plaše ljude. Kad uhvate studenta, dobiće svoje. Šta ima nas da diraju, niti smo mu jataci nit saučesnici. U se i u svoje kljuse, pusti učene da vode politiku.
         Znoj me oblivao dok sam tresao poslednju šljivu. Rodila, majku joj, kao u srećna vremena. Rosa je okupala, a ona miriše i plavi se kao mastilo, lepota Božja. Da dragi Bog da sreće pa da je u miru popijemo, slaveći slobodu. Misli mi prekinu crkveno zvono. Majku mu, danas nije neki bitan svetac. Možda je neki ratnik nastradao pa mu familija drži pomen. Ma ne bi Švabo dao to. Dotrča komšijin mali i reče da idemo svi do krčme da nam kažu nešto. I dete, gde me sad prekidaš u poslu. 'Aj ako se mora. Odosmo tamo i nešto nam se drao onaj načelnik, a ja samo na šljivu mislim i ništa ne zapamtih šta reče. Samo da dođem kući, uhvatiće me mrak pa od posla nema ništa. Iz misli me probudi jak udarac u stomak. Na ulici vika, kuknjava, zapomažu ljudi dok drugi psuju i udaraju ih kundacima i čizmama. Krv i poizbijani zubi po kaldrmi pomešani sa prašinom, ljudi se sapliću dok beže a švapski meci fijuču za njima. Poteraše nas kao stoku niz čaršiju, ono što je od nas ostalo. Jedva dišem i stenjem kao žena dok u redu idem na gubilište. Da skončam kao neka lopuža i jajara, uz zid i vezan kao ker.
         Postrojiše nas pored zida izbušenog mecima, krvavog. Bol u stomaku prestade kad čuh komandu oficira. Narod ćuti i ne gleda nas, čekajući pucanj samo da odu kućama. Crveni se varošica, od krvi i Sunca koje se sakrilo iza brda, zapalilo poslednjim zracima nebo i moje lice. Opsovah majku švapsku i padoh na kaldrmu gledajući ka zapadu dok se Sunce ne ugasi. Šljive u travi leže okupane rosom.

    Definicija je napisana za takmičenje "Pačija škola".

  4.    

    Sa pogledom u suton

    Kako je život samo lep. Pun svetlosti, šarenila jarkih boja, topline, topline ljubavi, Sunca, dečijeg razdraganog smeha. Nedeljno jutarnje sunce nas mazi svojim zracima dok ležimo na našim piknik kariranim prostirkama u parku. Trava je tako neobično zelena i živa, kao bujni, nežni tepih po kome se Anđela i Jovan valjaju i igraju. Gledam njihova nasmejana lica, osećam glavu svoje drage na grudima i čujem šum visokim krošnja milovanih blagim povetarcem. Prava idila. Kako bih voleo da se ovaj trenutak nikada ne završi.

    Prasak! Tlo podrhtava i prašina pada sa zatresle tavanice. Plač i vrištanje Anđele i Jovana. Ovo je bio brz povratak u stvarnost. Ovog puta su rano počeli, još uvek je mrkli mrak. Ništa se ne vidi, samo mogu da dodirom osetim osobe oko sebe. Sve ih okupljam oko sebe i snažno grlim, ne znam kako da pružim drugačije blagi osećaj sigurnosti u ovim nesigurnim vremenima. Osećam suze i hladni dodir na rukama. Tlo podrhtava od tučenja artiljerije i bombardera, svakog dana sve snažnije i snažnije. Približavaju se. Nikakve nade više nema, ne trudim se ni da u svojim mislima situaciju učinim boljom, osim jedne stvari. Samo ta jedna misao me održava, želja da još jednom ugledam lica svojih najmilijih svake zore, taj prizor mi je sada sve. I svakog sutona ta igra svetlosti počinje, drži me u neizvesnosti svojom predstavom a sporošću me drži na ivici nerava. Hajde još jednom, svani! Gospode! I odjenom, kao super nova, na horizontu se pojavljuju prve odrazi. Dobro je, dočekana je još jedna zora. Unutra je još uvek mrak ali napolju se vide obrisi predmeta. Hm, Pobednikova glava sada je pored ulaza u naše skrovište. Dim, ruševine svuda okolo. To sivilo kao da prestaje da postoji projavom sunca na ušću dveju voljenih reka. Svanulo je, vreme je da se vratim unutra i provedem još jedan dan sa onima koji mi život znače.

    I tako, sa svakom zorom rađa se nada a svakim sutonom ona umire i prepušta mesta zebnji i nekom nestvarnom svetu u kojem vlada blaženstvo. I evo ga, polako nestaje, jenjava, odpočinje novi ciklus. Gledam ga dok poslednji zraci napuštaju prostoriju i tama preuzima njegovo mesto. Ponekad poželim da se ne probudimo iz one iluzije, bar onda ćemo zauvek sigurno biti zajedno.

    Definicija napisana za takmičnje "Pačija škola"

  5.    

    Sa pogledom u suton

    Tekst i melodija su pisani za takmičenje "Pačija škola". Ne morate da čitate, ali obavezno oslušnite melodiju.

    Slutim, skoro će mrak. Kako se bliži, u meni raste nemir. Jutros o njemu nisam razmišljao. U podne ga se nisam plašio iako sam se do tada već susretao s njim.

    Bogu hvala, gazim devedesetu. Ah, guram nekako, malo me muči reuma, sevne u krstima pred neki kijamet, ali srce se još nije umorilo. I glava me sluša. Ni promaje se ne bojim. Vid me izdaje i o tome htedoh da vam pričam.

    Prođoh kroz dva rata, kroz onaj veliki i aktivno. Ovaj najnoviji me je dotukao. Ubiše mi sina, dušmani! Milosrdni! Na onom prokletom mostu!
    Tad sam prvi put video mrak. Još me prati i plaši.

    Onomad, malo posle te nesreće, varih ogradu s komšijom Milojem. Svetlucaju iskre kroz masku. Prelepa slika. Samo se kod mene zadržala malo duže. Legao sam i budio se s njom. Doktor kaže - ablacija retine. Ništa strašno, malo će to da prihefta. Laserom! Postoperativna procena: na levom oku je vid sačuvan do 20%, na desnom manje od 15. Popraviće se, kaže, malo naočarima, malo čuvanjem od napora, pa neću u nišandžije.
    E, moj doktore, izgubio sam ja sve ratove, još se malo koprcam u ovom psihološkom. Sa životom!

    I stvarno, ne prođe malo, počeh da razanajem oblike, slike kao loše sklopljen mozaik. Nosim naočare i sve bolje vidim, kao da će mi značiti!

    Al' čovek ti je čudna zverka, sinko, tvrđa od najtvrđeg paščeta. Izvedoh na put unučiće, divna deca. Danas su već svoji ljudi. U njim nađoh utehu i tračak svetlosti.

    Unuk mi često čita novine, ja se brzo zamorim. Kaže kako živimo u mraku. U tamnom vilajetu, u medijskom mraku...

    A ne zna da je to tek suton, dok god ima zraka svetlosti, priroda je lepa, u suton su senke najduže, najživlje. I mašta je najrazigranija. Dobro, i izjutra, ali davno beše, jedva se sećam. A naredna jutra su za nove ljude.

    -Sine, pročitaj nešto veselo, pa da mrem!
    -Nemoj tako, deda, u normalnom svetu ljudi rade da bi uživali kad odu u penziju. O tome sam razmišljao kad sam čuo da je pogled u suton najlepši.
    -Akobogda, sine, za tebe, tvoje sinove, unuke... Ja sam svoje svetlo potrošio.
    Gasi!
    -Deda! Dedaaa!

  6.    

    Sa pogledom u suton...

    -PRIČA PRVA-

    Džon Mančskins, pedesetšestogodišnji berzanski analitičar u Hačer&Hačer-u, stajao je na ivici 82-og, ujedno i poslednjeg sprata zgrade na uglu 12. i 48. Ulice i plakao. Od ponora nad rekom automobila i ljudi, koji su sa te visine više ličili na jedno čudovišno zmijoliko telo nego li na zasebne jedinke, delila ga je još samo čelična ograda visine od oko jednog metra i za ono što je nameravao da uradi g-din Mančskins je morao i nju da pređe. Taj singularni korak, međutim, ispostavilo se da je g-dinu Mančskinsu oduzimao dvostruko više vremena od celokupnog lanca događaja koji su ga taj dan doveli na krov i on je bio vrlo svestan te činjenice.

    Naime, od trenutka kada ga je Dejvid Hačer otpustio u svojoj kancelariji na 41-om spratu, g-din Mančskins nije baš znao gde se nalazi, ali je od tog istog trenutka nedvosmisleno znao da ne želi više da živi. Nekako se oteturao hodnikom do lifta, pritisnuo najviše dugme na komandnoj tabli i čak uspeo da kroz vrata začuđenom Meniju Eskotu promrmlja danas neću stići na partiju skvoša. Sada je, pak, i sâma pomisao na taj sport u g-dinu Menčskinsu izazivala najjeziviju od svih mučnina – najverovatnije u vezi sa krajnjom posledicom njegove trenutne namere. 'Trenutne, ali definitivno i neopozive! – čuo je krik misli u sopstvenoj glavi. Ne, to se jednostavno moralo učiniti. Čitav svoj radni vek proveo je - protraćio je - u Hačer&Hačer-u, probijao se od najnižih pozicija u firmi, trpeo sve i svašta od svojih nazovi kolega, nije prisustvovao rođenju oba svoja deteta, izgubio pola kose, dva braka, sâm Bog zna koliko sati sna...i sada, kada ga od zaslužene penzije deli još najviše pet-šest godina, oni ga otpuštaju kao restl – njega, Džona Mančskinsa, a zaradio im je toliko para!

    Ohrabren naletom ljutine koji ga je zatalasao iznutra, g-din Mančskins poskoči, prebaci jednu pa drugu nogu preko čelične ograde i zakorači na linoleumom prevučeni obod zgrade na uglu 12. i 48. Ulice. Prethodno se već bio pobrinuo da ga niko ne ometa u njegovom naumu, zabarikadiravši žardinjerom čelična vrata od krovne panorame na koju je ponekad dolazio da zapali a sada je trebala da mu posluži za nešto daleko smrtonosnije. G-din Mančinks obrisa ostatak suza sa bledih obraza, dramatično uzdahnu i, u trenutku kada je već trebalo da skoči, na nebu iznad sebe ugleda nešto čarobno i ukoči se u mestu. Iako je njegovom umu bio potreban samo jedan delić sekunde da bi pojmio šta je pitanju, Džon Mančskins je i pre toga znao da je to što je video bio nedvosmislen znak da ne treba da skoči. Da ne treba sebi da oduzme život. Hteo je da zaurla od sreće ali se bojao da ne promukne. Umesto toga, digao je ruke visoko iznad sebe i poklonio se u znak zahvalnosti...

    Vatrogasci su ga dugo skupljali.

    -PRIČA DRUGA-

    Odvratni, ljigavi čovek-mutant ispuza iz svoje pećine i poče se istezati, čineći pritom duge, neprirodne pokrete svojim krivim i sasušenim vratom. Najednom prestade, uspravi se i poče palacati jezikom. Još nekoliko trenutaka je ostao nepomičan, a onda proturi glavu iz senke stene i Sunce obasja njegovo ogavno, upalo, lice. On otvori oči.

    U tom trenutku kao da izraz neopisive radosti ispuni njegovu bezizražajnu i jadnu teles i on načini dubok udisaj. Stvorenje udahnu još jednom, i još jednom, a onda se ukoči, raspadnu i pade mrtvo na travu. Tada tu prođoše dve bubašvabe:

    - Čini mi se – reče prva – da je smrtnost jedina vrlina koju svaki čovek odistinski poseduje...
    - Bože, – odgovori druga, zagledana negde u brda – kako možeš tako nešto tvrditi...

    Definicija je napisana za takmičenje Pačija Škola.

  7.    

    Sa pogledom u suton

    Smiraj dana.

    Sunce lagano, kontinuirano i neminovno gasne, nestaje, odašiljući purpurne legije svojih umirućih zraka da poje moje zadivljene oči.

    Sada sam miran,spokojan,srećan i blažen,hermetički zatvoren u svoj svet. Svet srušenih zidova, razbijenih prozora, probijenih ograda, ubijenih Bogova; svet nepoznavanja greha i morala, svet potpune bezgraničnosti, iskrenosti i nagote. Ovde nemam šta da krijem, ovde dižem piramidu u čast svog bekstva! Ovo je vrhunac mog dana!

    Posle toga čekaju me ogavni, gnusni, dementni psi iz mog podruma, čiji promukli laveži mrznu moje misli; čeka me melanholija, rezignacija i ispraznost mog malograđanskog , prozaičnog načina bitisanja i banalne životne umešnosti. Ali sada to nije važno, jer osećam ekstazu, beskraj, atman, nerazrušivu harmoniju između sebe i prirode i sve to kreira čeličnu obojnicu mog duha, koju demoni nemira ne mogu probiti, koju stepski vuci ne mogu razbiti.

    Sa pogledom u suton iščekujem smrt ovog božanstvenog trenutka, smrt ovoga što osećam, dok se zvezda života gubi iza dalekog horizonta.

    Koliko god klonulo, slabašno i nemoćno sada ona izgledala, opet će izroniti iz mraka i dostići svoje veliko podne. Zbog toga sam toliko blizak i srodan sa njom,jer koliko god se osećao pasivno, malokrvno i bezvoljno, dostići ću svoj zenit.

    Oh, trpezo večnih slika! Ti što razbijaš led turobnosti na mom plamnom srcu, ti što ubijaš moju usamljenost, odapinjem strele čeznuća ka tebi. Posvećujem melodiju svoje lire pobedi tvoje svete dužnosti. Ja nedostojan tebe, nedostojan tvoje ljubavi, priređujem ti ditiramb, psalm zahvalnosti i željno iščekujem sledeći trenutak, kada ću zaroniti sebe u zaborav i kada ću neprekidno posmatrati impozantnost tvoje lepote. Dok moj um proizvodi vedre misli.

    Definicija pisana za Pačiju školu