Ja se plašim života u smislu da smatram da nemam dovoljno hrabrosti da ga živim na onaj način na koji bih verovatno bio mnogo srećniji i zadovoljniji sobom nego što trenutno jesam.
Plašim se da donosim iracionalne odluke na redovnom nivou, plašim se da napravim glupost za koju znam da će mi uneti radost u život, plašim se da kažem sve što mislim ljudima kojima mi znače.
Plašim se života jer često uopšte nemam kontrolu nad stvarima koje se dešavaju u njemu.
I tako to, uglavnom da, plašim se. I to mnogo više nego smrti. Smrt je sigurna, a život je kao horor film. Nikad ne znaš šta te čeka iza ćoška. Ako je dobro, to je super, ali ako je loše, teraj sve u kurac.
Možda se ipak najviše plašim mogućnosti da me iza tog ćoška sačeka jedno veliko ništa. Eto :)
Ja se plašim života u smislu da smatram da nemam dovoljno hrabrosti da ga živim na onaj način na koji bih verovatno bio mnogo srećniji i zadovoljniji sobom nego što trenutno jesam.
Plašim se da donosim iracionalne odluke na redovnom nivou, plašim se da napravim glupost za koju znam da će mi uneti radost u život, plašim se da kažem sve što mislim ljudima kojima mi znače.
Eh da, i ovih se stvari takođe bojim, kao i Surovi. To sam zaboravio napisati.
Trenutka smrti se i ne bojim nešto, to zamišljam kao kad utoneš u san (k'o iz crtaća, osim ako te ne tuku nekim čekićem u glavu), a neizvesnosti se bojim ali je u isto vreme i volim zato što daje draž životu. Kad bi svako znao šta ga sutra čeka verovatno bi pao u tešku apatiju jer bi život postao ispanirana svakodnevnica i izgubile bi se sve male radosti koje nosi iznenađenje.
Bojim se da ne ostanem na ćaletovoj grbači celoga života, toga se bojim realno. Neosnovano za sada, iracionalno, ali bojim se.
Vukajlija, lijek koji je potisnuo iz upotrebe Edronax, Zoloft, Prozac, Aktivin H i ostale antidepresive. Nuspojave su: grčevi u trbušnim mišićima, suzenje očiju, ludački osmjeh i lako se navući na njega.
Kakav fobican dan.
Bojim se samo ljudi, svasta im pada na pamet!:)
Jebes ga...Zapao sam u tu fazu,ali ko zna sta vreba iza coska.
EDIT:Stavise se pise zajedno,koliko sam upucen,a verujem da jesam.
У сто евра да се ''штавише'' пише спојено? Имамо сведоке. :)
OD KAD ili OTKAD, oboje je tačno.
Naučićeš ti to meni za sledeći čas, ima da pjevaš :P
džimi, ajde molim te idi jebi nešto :)
Пичко, не смеш да се кладиш. :)
Ko se bije, taj se voli. :))
A mene zivot nije mazio...zato ga tliko volim, stavise najbolje ga obozavam. Ma, ja ne mogu, mila majko, BEZ NJEGA!!!!
ŠTAVIŠE zajedno :)
Štaviše, još jedna fokusirana tema.
eto, doživela sam da me džimi nazove pičkom... o.O dobro je da mi nije reko da sam kurac, ondak bih se zabrinula....
Samog života se ne bojim, ali raznih sranja poput onih opisanih u uvodnom postu - itekako. Dakle strah od neizvjesne budućnosti.
Ja se plašim života u smislu da smatram da nemam dovoljno hrabrosti da ga živim na onaj način na koji bih verovatno bio mnogo srećniji i zadovoljniji sobom nego što trenutno jesam.
Plašim se da donosim iracionalne odluke na redovnom nivou, plašim se da napravim glupost za koju znam da će mi uneti radost u život, plašim se da kažem sve što mislim ljudima kojima mi znače.
Plašim se života jer često uopšte nemam kontrolu nad stvarima koje se dešavaju u njemu.
I tako to, uglavnom da, plašim se. I to mnogo više nego smrti. Smrt je sigurna, a život je kao horor film. Nikad ne znaš šta te čeka iza ćoška. Ako je dobro, to je super, ali ako je loše, teraj sve u kurac.
Možda se ipak najviše plašim mogućnosti da me iza tog ćoška sačeka jedno veliko ništa. Eto :)
Лули, не спамуј!
Реме, у праву си, али опет, све то треба ПРОЖИВЕТИ, па онда мрети! :)
Није исто као кад Остоја сјебе ствар, па ти падне одједном виркла на главу.
To je napisao surovi ,ej!
Plašim se da donosim iracionalne odluke na redovnom nivou, plašim se da napravim glupost za koju znam da će mi uneti radost u život, plašim se da kažem sve što mislim ljudima kojima mi znače.
Eh da, i ovih se stvari takođe bojim, kao i Surovi. To sam zaboravio napisati.
Исто. Врло депримирајућа чињеница.
koji vam je ljudi, to je samo život... ako je život, nije lav! šta više... :prkosi:
Ali ja sam samo pružala odgovor na pitanje, štaviše dilemu.
Trenutka smrti se i ne bojim nešto, to zamišljam kao kad utoneš u san (k'o iz crtaća, osim ako te ne tuku nekim čekićem u glavu), a neizvesnosti se bojim ali je u isto vreme i volim zato što daje draž životu. Kad bi svako znao šta ga sutra čeka verovatno bi pao u tešku apatiju jer bi život postao ispanirana svakodnevnica i izgubile bi se sve male radosti koje nosi iznenađenje.
Bojim se da ne ostanem na ćaletovoj grbači celoga života, toga se bojim realno. Neosnovano za sada, iracionalno, ali bojim se.
Mene ovo jako nervira, baš pizdim kad ne mogu ništa da preduzmem povodom nečega... Jako je frustrirajuće