Prijava

Ide pjesma kao : ...što već neko reče.
Ne mogu da se sjetim, ne mogu da nadjem.
Kao: Da ne kažem nešto, što već neko reče.
Koja to može biti pjesma?

Нека без тебе
ја немам среће
нека ме неће
нек сломи ме

Ако одем - заплакаће очи зелене

Нека ме стигну
највеће клетве
судбе проклете
нек буде све

Нека без тебе
не сија сунце
нек су олује
нек сруше ме

Pa majku ti jebem

O, majku ti glupu jebem (e jebem ti golmane)

O, jebo ti bog mater glupu

E jesi glup picka ti materina blesava

O, jebo ti bog majku, pa

Skini ga zgola u picku materinu

Niko nek ne brani jebem ti sunce krvavo

Vojislav Ilić Mlađi, pesma se zove "Kalif"...molim vas, neko, negde, da je, nađe. Hitno.

Ne, Chevu.

Pesma počinje nekako ovako

Razbole se Kalif, car od sto država
Nit može da jede, nit može da pije,
Sav u ognju gori a srce mu se ledi...

Strašna pesma, treba mi za narudžbinu, nema je nigde na netu...a ja u Nemačkoj :(

Nit može da jede nit može da spava

Košulja

Razboli se kalif, car od sto država.
Nit može da jede, nit može da spava,
Nit može da legne, nit može da sjedi.
Sav u ognju gori, srce mu se

Vladao je dugo u carstvu velikom,

A nikada dobra ne učini nikom;

Za zlatom i srebrom letele mu želje,

Zgrabio je sebi sva bogatstva zeai^

^togod nešto vredi, sve je tišemu nosi,

Svi drugi osiaSe i goli i bosi.

Pa sad fca!1f pade i teško boluje,

Najbolje lekare zove, da ih čuje;

Moir i prektit4e^.da mu leka traže,

Da mu ljute muke r pafalfe. nbliiže,^

Al niko ne može njega da izleči.

Gorko kalif tuži i od jada ječi.

Smrt očima vidi, al jošte uzda se,

Sve bogatstvo daje, ko mu život spase:

Jedan derviš stari najpošlje mu dogje,

Uzdahnu duboko, pa govorit pogje:

„0, kalife! smrt je gospodar nad svima,

Ali tvom životu jošte leka ima:

Nagji u tvom carstvu čoveka jednoga

Sasvim zadovoljna, potpuno sretnoga.

Košulju njegovu ti obuci na se:

Zdrav ćeš odmah biti — to će da te spase !

Al potpuno srećan onaj mora biti;

Koji te prevari, daj ga obesiti!*

Obradova s' kalif — od radosti plakd.

Takav lek je njemu naći vrlo lako:

Pa zove i pita prve bogataše

„Nismo, nismo srećnil" oni povikaše,
Pa redom nesreće i nezgode svoje
Pred kalifom oni uzdišući broje.
Tad po ćelom carstvu razigju se sluge,
Al srećnog ne nagju, svuda nagju tuge.
Kad su se vraćali niz neke livade,
Vide jednog starca duge, bele brade.
Po dugoj haljini opasO se likom,
Stoji usred polja s toljagom velikom;
Niti ima kape, nit obuće ima,
Dve, tri ovce pasu, on gleda za njima.

— 324 —

Kad su sluge bile kraj toga ovčara,
Oni ga pitaju, on im odgovara:
„Potpuno sam srećan — i ništa ne želim!
Potpuno sam srećan, ja vam opet velim!"
Tad viknuše sluge: „Daj, košulju skini:
Za kalifov život to je lek jedini.''
Ovčar svoju dugu haljinu otvori:
„Ja košulje nemam!" — tiho progovori.

Evo, nadam se da nije kasno... neka slova su sjebana ali to je to.

Chevu...legendo...naklon do poda. ♥

Hehe, ma nema frke, nego za čega će ti?
Sve nešto pokušavam da povežem u glavi ova pesma + dirigent + narudžbina + Nemačka + hitno... i sad tripujem da sutra u nekom šatoru neki prebogat gastos ženi svoga sina, pa iznajmio ceo filharmonijski orkestar i tebe regrutovao da uradiš aranžmane srpskih romantičara iz kasnog 19. veka :-DDD

Imaš PVT, Č, ja sam gospodin :)

sad tripujem da sutra u nekom šatoru neki prebogat gastos ženi svoga sina, pa iznajmio ceo filharmonijski orkestar i tebe regrutovao da uradiš aranžmane srpskih romantičara iz kasnog 19. veka

Blizu si. Nije sutra.

Da mu ljute muke r pafalfe. nbliiže,^

Ok ovo na kraju je "ublaže"...al šta je rpafalfe, jebemumater??

Možda, oblače, dobra ideja...

U susret certu...V.IIlić Mlađi

ZVONI.

Žureći stazom iz kobnoga sela, Kroz tužna polja kao zlato žuta, Ja i moj čuvar, lica nevesela, Umorni, najzad, sedosmo kraj puta.Tu, čekajući na dolazak kola,U suhoj travi ćutasmo nas dvoje:On — žilav, snažan; ja slab i pun bola.Svaki u misli utonuo svoje.Ni otkud glaska. Na žitne poljane Omara julska žestinom pripekla; A krv iz moje još skorašnje rane, Kaplja za kapljom, lagano je tekla.Sumnje i molbe, gnjev, nemirnu radost — Sve sam sad gled'o u tami za sobom; I jednu bujnu, verolomnu mladost, Početu pesmom, završenu grobom!Pa sanjah: "Gde si, lepo doba sretno, Kad smo, u smehu, i detinjskoj šali, Išli duž reke, i kroz polje cvetno Crvene bulke šančevima brali?"Gde su sad dani i časovi mili Kad bi, u šetnji, u šumicu zašli, I jedno drugo tobož izgubili, Pa bi se opet, uz klicanje, našli?"Kad sam, sav zbunjen, s mukom od nje skriv'o Te da ne spazi da mi dršće ruka, Dok bih joj uz put nevešto veziv'o Smakčutu svilnu vrpcu oko struka? ..."Gde su trenuci kad se glasno divih Blistavoj draži njenih sitnih zubi! Kad svaki cvetak mirisaše: Živi! A svaki slavuj cvrkutaše: Ljubi! "Ljubavi! srećo, kojom život sladih! Šumarci! staze obrasle u cveću! Vi pratioci mojih dana mladih, Nikad vas više ja imati neću!"Ne! nema slatkih iluzija više, Kad čovek znade da sred zemnog dola Najveća sreća, i slasti najviše, Postaju izvor najdubljega bola..."...A sunce žeže... Spavaju doline...Tegobne snove sva priroda snuje. Samo, u času te mrtve tišine, Dosadni cvrčak odnekud se čuje.I gle! moj čuvar skide kapu s glave! Kud ga to misli daleko odnose? "Šta slušaš, brate?" upitah, pun strave A on mi reče: "Zvoni... Sad je nose..."Ne pitah više! Samo sam uzda'n'o, K'o da me strela kroz prsa probola! Ležah k'o mrtav. .. A zatim, lagano, S još dva čuvara, uđosmo u kola.I tad k'o dusi juriti uzesmo, Preko mostova, brda, i dolina, U divljem trku.... I pred veče besmo Pod kršnim Rtnjem, slikom ispolina.Pa napred!... Vozar ludo uzmahuje,I bičem šiba, znojnu kljusad goni. Stražari ćute ... Ah! da l' se to čuje...Kako odnekud zvoni... zvoni... zvoni?...

DA SAM ZNAO

Da sam znao, da sreća odleti K'o prah zlatan s leptirovih krila,I da radost — ta neverna druga —Namah prođe, k'o da nije bila, Ja u dobru, ne bih hladan biv'o, već bih cveće, pevajući, brao, I pun milja, život bih uživ'o, Da sam znao!... Da sam znao, da ćeš, tako brzo, Ispit čašu sudbine ti klete: Da ćeš mladost sahraniti zlatnu Na dnu reke, milo moje dete. "Igraj! Pevaj, razdragan i čio! Bog je zato dečji život dao!" Svaki dan bih tebi govorio, Da sam znao!... Da sam znao, da će tvoj grob sveti Biti kazna — po zasluzi stroga — Namenjena tvom bezbrižnom ocu, Udaljenom od Gospoda Boga, Trg'o bih se još za tvog života, I pun vere, pred višnjeg bi pao, Da izlišnom tvoju smrt učinim, Da sam znao!...

KOMAD HLEBA

Novembarska studen. Huči Drim u noći.I, dok jata vrana kruže u visini, Mlad konjanik jedan, ostavljen, bez moći, Leži ukraj puta, vrhu na planini. Polusmrznut, gladan, usred snega ladna, Bespomoćno čeka da ga smrt pokosi.Iz snega mu viri samo ruka jadna,Ko da koru hleba, umirući, prosi. Ratnici... junaci... ko na pratnji kobnoj Koračaju teško u beskrajnom nizu, Snuždeni i mračni, u tišini grobnoj... Jedan od njih samo prođe sasvim blizu: Kad vide mladića, on uzbuđen stade, Dva put je, u sumnji, tužno glavom man’o, "Sinko, evo hleba!" — reče mu i dadePa još većma snužden, prođe polagano... I dok sneg albanski provejava lako, Zavejani dečko, usred snega gusta, Drži hleb u ruci, i počiva tako Nemoćan da ruku prinese do usta. Ratnici promiču... ne čuje se glasak...Gaze kao senke, svi sumornog lika...Opet jedan samo zastade za časak Kad vide kraj puta zgrčenog vojnika. Iznuren od gladi, bliže s puta siđe, Pred okom mu trepti crven roj svetlaca... "Gle, mrtvog vojnika! — pomisli i priđe —Hajd' da uzmem hleba iz ruke mrtvaca!" I segnu... al' "mrtvac" stište komad brže, I prošapta tužno: "Ne diraj mi, rode!" Posramljen se ratnik ko oparen trže I rekav: "Oprosti!" s vojnicima ode. Dok svaki njin korak jedan leš beleži I dok zvezde trepte na albanskom nebu, Osmehnuti dečko još i dalje leži I umire tako s pogledom na hlebu... Konji i junaci, po ciči hladnoći, Prolaze kraj momka, vrhu na planini; Sneg veje li, veje... Huči Drim u noći... I gavrani gladni grakću u visini...