Koronavirus u Srbiji 2
Rekli o sajtu
U nedostatku mesta u Vujaklijinom ili kojem drugom rečniku na internetu postoji mnoštvo sajtova, među njima Vukajlija, gde možete da vidite na kakav sve način ljudi vole da razgovaraju na opšte zgražavanje lingvista. Tako da se tamo može videti da ljudi fejsbukuju, fejsbuče, da im je fejs ubagovao. Ili čak poređenje čuvenog prideva „kul”: kul, kulji, najkulji.
Emisija RTS-a "Oko Magazin · 24. Novembar 2009.
Gambi tebi mogu da pošaljem snimak kako sapunjam mačora, ako će ti nešto značiti. Taman da imaš čime da se zaokupiš do fudbala.
Stupaj sa svojim mrakom
kroz propast horizonta;
sa tajnom i oblakom
od fronta, pa do fronta.
Stupaj sa svojom tmušom
kroz ponoć cijele zemlje;
pjevaj sa svojom dušom
gdje god se spava i drijemlje
*
Dosta je laži! Što mi treba
to nije mnogo, dobri Bože,
i toliko se dati može;
tek ljubav žene, vidik neba
I ništa drugo. Ništa veće.
Da je u tebe dobre volje,
meni bi bilo čisto bolje
i — čisto ravan put do sreće.
II
Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.
I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.
I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti;
biti čisti. Biti sveti.
I kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.
III
Puca, u ognju, naša glava,
a oči tonu snu i stravi;
jer nama treba iskustava,
i ne marimo biti zdravi.
Pogledi moru i pučini
trnu od strave i užasa;
a što nas žeže u dubini,
vi ste, o polja zlatoklasa;
vi ste, o mili đulistani,
i čisto sunce rujna žara,
i svi tapeti izbrisani
kuda korača Slatka Sara.
No više svega, naše more,
i naše gore i planine,
i ružičaste vedre zore
bez mutna dažda i vjetrine.
IV
Miris ljepote strtrji u toj kosi,
njene su usne pune, slatke varke,
njene su ruke drhtave i žarke,
ponor i plamen usred oka nosi.
-Ko hladna mana misao me rosi
na njezin pokret, a ko igra barke
sjećanje na te pune zjene jarke
kojima struje iskre i zanosi. —
- Mrzim te oči mračne i duboke,
kunem te noge pred kojima padam,
i altar tijela gdje u prahu ležim;
božanska ženo, unuko visoke
pramajke Eve, pred tobom sam Adam,
i jer te volim, ja od tebe bježim. —
V
Ove su riječi crne od dubine,
ove su pjesme zrele i bez buke.
- One su, tako, šiknule iz tmine,
i sada streme ko pružene ruke.
Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
a moje suze dati će đerdane.
No one samo imati će cijenu,
ako ih jednom, u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno obješenu,
ljubljeno dijete, baš o tvome vratu
VI
Je l' ikad čovjek omamljen vinom
il kadom ruže crvene i strasne,
i bol, i razum umio da zgasne
ko ja moj jaz sa tvoga bića krinom?
Tvoja se ljubav čini violinom
sa četri žice, bezdnom pjesme jasne;
misli ti plave, nevine i krasne,
miomirisnim i čednim čeminom.
Od tvoje duše nebo počima,
a zvijezdu duha i veselje sjaja
ko simbol nosiš u tim očima.
Sa iskrom sunca i bokorom raja
ti čarno vladaš našim noćima
bez dara usne ili zagrljaja.
VII
Kad vidim njenu bijelu sliku
usred okvira svog prozora,
grudi mi trešte na muziku
beskrajnu, golu našeg mora.
I ja je vrebam kako čita
il neko tanko ruho veze
— a moja želja sva mahnita
ko drhtav listak gorske breze.
Groznica ište: Ti si ona
za koju mene rodi majka?
Molitvi mojoj cilj, ikona,
a mojoj mašti san i bajka?
Da svojim duhom tebi mogu,
a svojom usnom tvojoj rađi,
oprostio bih život bogu
i bio mlađi, ljepši, slađi.
VIII
Iz tvoga doma zijaju ovamo
ledena stakla sa nepovjerenjem,
a moje oči okrenute tamo
pilje sa željom, stravom, nestrpljenjem.
Sad poznam čamu neke stare kiše
i ravnodušni očaj šturih kuća;
no ova glava plamsa jošte više
i huđe praska ova krvca vruća.
Kakav su bezdan ova dva tri metra
do tvoga lica što je nježnom svilom!
Vaj, teče kobni razmak jednog vjetra
međ mojim ognjem i tvojim profilom.
Da mi je mudro ostati na miru
bez želje tvojih cjelova i noći!
ne bih se bojo propasti u viru,
po kojem treba, ko po glavnji, proći!
IX
Božanska ženo, gospo nepoznata,
dokle, i kamo, mene misliš vući?
Hora je došla te ja moram tući
zlatnim zvekirom na bešćutna vrata.
Od tvojih čari i od bljeska zlata,
od dvora strepim kuda imam ući,
a krto srce moralo bi pući
bez tvog osmješka, besmrtna beata.
Dok sjaju sunca i blijedi mjeseci,
snatrim o zmaju ispred tvoga praga
i zlatnom klasju u toj mekoj kosi.
I preklinjem te: Nepoznata, reci,
kakva te tuga iz daljine draga,
i još mi reci, gdje si, što si, ko si? -
X
Znaš da mi čežnja u čekanju sniva
da kroz jaz strave crni šaptač šapne;
ti pojmiš gordost kada volja zapne
i razum gdje se prepast svijeta sliva.
Ponos je zora moći, divna Diva,
on što plač priječi da u suzu kapne;
nek carsku dušu rulja na krst sapne,
odati neće tajne koje skriva.
Živjeti vrijedi zbog bljeska ljepote,
pa da nam borba svaku raskoš ote,
ni nisko rugo niti laska pasja
okaljat neće tvoje suho zlato,
ni ukrasti nam, blago bogodato,
suton što osmijeh lica tvog obasja.
XI
Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.
Možda ćeš ipak da potpiriš
pepelom iskru zapretanu
— jer evo, trome grudi širiš
čeznućem suncu, jorgovanu.
Dijeliš mi neke tihe slasti
kad o tvom zaru vidim knjige
na polici — i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.
Za mene ipak nešto fali
u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmijeh mali,
u čaši vode kita cvijeća.
Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu,
već nema smrti da mi zadaš,
no vrati ljubav ovom Jobu.
XII
Pod gluvim batom noćna dažda
sa beskonačnim odjecima
u mome srcu vlada zima
i njena ljut i njena vražda.
Na cesti žarke nade kisnu
dok se ja grčim u krevetu;
i svi bi snovi da mi vrisnu
Svetomu Sutra, momu Ljetu;
a usred sijera, štura pakla,
gle — moje srce od kristala
zvuči ko tanka zvonka stakla
na koje kiša zakucala;
pa ako kiša prozor trese,
skoro će, strepim, zrno tuče,
da u komade porazne se
staklo i srce što zla muče.
XIII
Jer ti si došla s druge strane svijeta
preko strahota sinjeg akeana;
dva naša srca, dva sljubljena cvijeta,
grle se preko glave Levjatana.
Kroz onaj ritam, ljubav vaseljene,
i muziku što vlada plave sfere,
kroz našu dušu, i tebe i mene,
grle se bijesno do dvije hemisfere.
Sa sjajem krina i sa rozmarinom
da četvrt sata ti si došla kašnje,
odar bi našla. Svojom sad bjelinom
vrati mi moje srce Nekadašnje.
XIV
U ovoj gužvi, ovoj stisci
bez oca i bez učitelja
bio sam sam, a moji vrisci,
svi, nose pečat mojih želja.
I svakim slikom, svakim zvukom
dio sam svoje duše dao,
i strijeljao sam lakim lukom,
i gađao sam gdje sam znao.
Izgarah dati nešto Novo,
a bog moj bio moj je Bedem;
i duh je kriv, i svijetlo Slovo,
ako tek drač i korov jedem.
Najgore tek je u toj stvari
što evo vidim, monotono:
umro Duh je — onaj Stari
— i ja sam danas mrtvo Zvono
XV
U svili skuta šuštavoj Superna
pronosi zvijezdu brojnih lažnih sreća;
na čista jutra njen nas pogled sjeća,
a milost sipa mala ruka smjerna.
Tananih kosa žutost neizmjerna
ko zrelo žito struji preko pleća.
Zadah je sjete melem zadnjih svijeća,
a riječ i pokret svima pričest vjerna.
— Sa sjajna trona među bogovima
u moje misli kad je sišla Donna,
bila je kano zvučan pozdrav zvona
vlažnim pod zemljom tamničarskim tlima.
I slutnjom srca otkrila mi ona
sutone svijeta i podneve rima.
XVI
Kakva čudna svjetla iskre se i gasnu
u vinskome dimu mutnim vidokrugom?
Možda staklo duha u aleju jasnu
i ljepotu ostvarenu našom tugom?
Na tom brijegu suza biva čistim zvukom.
Naše vedre duše nemaju imena,
a po živcu tajna dira lakim lukom
neka tuđa slutnja, neka silna žena.
— Ne govorite mi više moju povijest,
i sve drevne ljude, i sve stare stvari.
Jer će moja vila samca cilju dovest,
a on neće više biti Onaj Stari.
O tišino zvona, ljubavi parfena,
poniznosti, samoćo, čistoćo,
dušo, krotka dušo, ženo uzvišena,
ja sam za vas, za vas, ja sam za vas očo
ovim putem krsta i hrapava trna
kojima nas bodu željkovane zvijezde,
a za nama, dolje Riječ je Bogoskvrna,
dok nad čelom samo mliječne staze jezde.
XVII
Lijepa ženska imena,
Renata, Ofelija,
Cecil, Agrafena,
i Jelena, i Klelija;
imena svijetlih laži,
i ljubavi i mirisa,
imena bola, draži,
i stobojnoga irisa;
kroz ponoć naših noći,
kroz tminski odar mukova,
vaša se pjesma toči
u vinski ritam bukova.
Jedinstvo vaše duše
i vaša medna značenja
vedre i blaže tmuše
svih naših naoblačenja.
XVIII
Osmjejak svaki ljuto plane,
a svaka riječ je - kao puška
u naše grudi rastrgane,
u naše srce bez oduška.
Snivamo zelen mir livada
i dim ognjišta u plaveti,
i bujno zrnje vinograda,
i zrelu tugu mora, ljeti.
Plačemo žubor gorskih vrela,
i mahovinu u zabiti,
kad poslije svrhe tužnih djela
čeznemo čiste suze liti.
No nigdje kraja našem bolu
u bugarenju i uzdahu,
nemir je sličan alkoholu,
a oganj, oganj u mom dahu.
— Osmjejak svaki ljuto plane,
a svaka riječ je kano puška
u naše suze rastrgane,
u naše srce bez oduška.
XIX
Diljem dana što me svojom čamom
plaši čekam nujno veče da za me oživi
kao bokor cvijeća u staklenoj čaši
novi izgled svijeta u ženi i pivi.
Čekam varke spasa i druga obzorja
i ljepotu dima u zgusnutu plaču,
a dok snivam zelen vidik smolna borja
krvari mi srce na igli i draču.
I beskrajno slutim pogreb svoga nerva
što ne ište više duše ni naslade.
Ko mjesec na inje struji moja verva
da obaspe suze i usnule jade.
I ja žvatam ovu tugu bez granica,
i ja gutam ove suze bez imena;
ni po noći sunce, ni danju danica
nema boljih laži ni žarčih parfena.
I ja tako cvilim, tužim i uzdišem,
i ja tako crno beznadno izdišem,
a nizašto čeznem onom boljem, višem,
a nizašto stremim ovom satu tišem.
XX
U ovom mraku mirisavu
slušajmo kako ječe živci;
i sjećaju na ljutu travu,
a našem grču jesu krivci.
U ovom muku punom boga
zalazi rujna epopeja;
nutrašnja kavga i nesloga
otkriva zelen niz aleja.
Umire naša lijepa tuga,
tuga od svile i baršuna;
varava kao rosna duga,
zlatna i plava kao Luna.
U ovom mraku mirisavu
slušajmo kako ječe živci;
i sjećaju na ljutu travu,
a našem grču jesu krivci.
XXI
Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.
Duša je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini
umrimo, umrimo u samoći.
XXII
Svjetlosti moje vjere, tugo tuge,
kaži mi stazu žutim perivojem
i daj da grlim braću, plačidruge,
i da plačem, da plačem po svojem;
ljubavi moga bola, moga boga,
daj mi da gazim čvrstim stopalima
po žetvi što je zlati žega mnoga,
po vijencima, po snima propalima.
Nikada više neću sresti one
blažene oči sanjarskih badema,
ni rajski osmijeh plašljive Madone,
ni krotko čelo, mudra usta nijema;
bogzna na kojoj zaprašenoj cesti
izgubio sam sjenku svoga duha;
i nikad više, nikad neću sresti
usne nježnosti pravcem moga uha.
I ako oblak udre gustom krupom,
a kruta java stegne strogim gvožđem,
daj mi, o Višnji, šumski hlad sa klupom
i vinograde sa dozrelim grožđem.
XXIII
Kud god pogled bacim, ponižena čela;
kud god ljubav skrenem, pogrbljene šije.
Usred meke grudi ropsko srce bije,
a od leda sunca Gospođa je svela.
Gdje je vedra vjera za ponos propela,
i miška, i mozak, da gradi, da snije?
U poznome vijeku nema Florencije,
lane još izdahnu volšebnica bijela.
Samo iz svog duplja skriti šaptač sluti
koliko je pakla u vrelom sonetu,
koliko je plača u pijanu smijehu;
a dok lišće parka u jeseni žuti,
snivam zgasli tamjan palu Suncokretu
i glas bola nudim planinskomu ehu.
XXIV
Ako čežnja živca stremi u taj vis
bit će da ami sluti bijela snoviđenja,
il da strava drugih svijetlih objavljenja
kruni kao zora uzneseni klis.
Uzalud izlanu: »Ja sain Bilitis«.
Na nemirne čežnje i nestalna mnjenja
što ih muči iskra ljuta nestrpljenja
baca lažnu sjenku zagonetni Dis.
I ja kumim tebe, udaljeno Selo,
daj tmi mliječnu ljubav iz svježega jedra,
vrati plaho srce ljubavno i bijelo.
A kad mlada duša prerodi se vedra,
grliti ću hridi i gorske košture
kud plamene oči grozničavo zure.
XXV
Hoće li iko kad da shvati
zašto se Bogu tako jadam?
Od mesa moja duša pati,
zbog jedne žene ja propadam.
Mjesto da ostah u svom staklu,
izađoh na svijet mlad i zelen;
a sad mi resi u tom paklu
nevinu glavu trn i pelen.
Za suzom suza žudi teći,
i tugu tješim tužnim slogom;
a sva je Nada: jednom reći
životu, svijetu, nadi — zbogom.
XXVI
Dok na nju mislim, ja silazim s uma;
na divnu čelu ona trpi krunu;
za poklon treba zapad veleuma,
za suzu zvuka nadahnutu strunu;
jer ona živi tek gospodstvom bića
i ritmom kreta, crtom carevanja;
njena je pjesma krajina otkrića,
a njezin pogled tiji šuštaj granja.
Skromnu bjelinu nježna porcelana
krije u svili duše koribanta;
i blagu žalost proljetnih blagdana
i ime strasne tuge: Violanta.
Al ništa nema značaj njene sjete
ko uzdah sneni za tuđim oblakom,
ko vijenac cvijeća što ga noći plete,
ko čisto srce što ga vrebam lakom.
Ako to nisu njene meke ruke
i guste kose mirisa i želje;
ko šume lisne za sve slavoluke,
kite i vijenci za pjano veselje.
No tako pali svuda plač i plamen
kroz mećave i čemer bodrih slika;
i njena sila — mramorni je kamen
u hladnoj grudi ko usred zvonika.
XXVII
Devet mjeseci što ja siđoh s uma;
devet mjeseci što od srca sunca
srce i mozak preko usne bunca;
devet mjeseci Bijesa, čudna kuma.
Ne pamtim sam što govorim i kažem,
sredinom trupa prešla mi je pila,
a mila žena (nježna vila, svila)
neće me više draganom i pažem.
Mračna su ova čela niskih briga,
podla ramena zgrbljena od rada;
svjetlosna zemlja gdje Ljepota vlada
bježi u tamu poređanih knjiga.
I blatan mi je ovaj uski globus,
a želja ruši, ko iz silna topa,
tumbe sa u prah oborena stropa,
nenadan,. smrtan i odvratan obus.
Čeznuće biti Mladi i Visoki,
htjeti i moći samo siine stvari,
i biti divi, biti gospodari,
i plandovati, i biti duboki;
ljubav za čedni život sazrcavni,
za okno duše na mističnu pupku,
za grešnu ljubav ko dušinu kupku,
sve se to gubi, i u muku tavni.
I u toj pustoj beznadežnoj studi
posljednja jošte samilosna igra
kroz ovaj život progonjena tigra,
za lice Pravde, to je: biti Ludi.
XXVIII
Golublje perje ili krila laste
ne diže svijetu viših perspektiva,
ko borba muža kad u moćna diva
od krajnje kavge ogromno poraste.
Tad on ne kroči ljudskim stopalima
i sam je viši nego gusti čopor,
ne straši njega strijela ili topor,
u gnjevnoj miški med božanstva ima.
Od pune kavge srž junaka puca,
on vatrom plamti usred žarka oka,
a bol duboka pravi ga visoka;
on gromom grmi gdje svijet niza muca.
On groblja gazi gorostasnom stopom,
kičma je gvožđa neslomljenim stubom;
dijamant krši svojim zvjerskim zubom;
a tvrdo tjeme rve se sa stropom.
Al samo ljubav ima reskost kose
i, kao podla Dalila Samsona,
umilne žene dostojnike trona
svladaju -usred cjelova i kose.
I dok praznoglav pjesnik svuda trčka
što u snu nema, izvan sebe traži,
sabrana Vila željna zbiljskih draži
zna da je Povijest — samo drama grčka.
Što nas mrziš jer ti ne povlađujemo, ti nepresušni izvore malera i govana?
Stvarno čovek citirao Ujevića.
Za razliku od tebe, ja sam bio pravi pesnik, dami bih na prvi sastanak odneo cveće, vino, bombonjeru i poneki lepi stih u srcu
Moze baci na pvt ali samo ako recitujes neke lepe poeme dok to radis, nemoj da smo prosti i neobrazovani
Taman da i tvoj kurac neko vidi
Naravno, Oblak u pantalonama bi delovao sasvim prikladno.
Mislim da je on svoj kurac odsekao jer se gnuša odnosa sa ženama
Melk krsta mi stao bih na tvoju stranu jer si u manjini al napisao si enivej na prošloj strani i sad kurac
A ti Stratimire kad se prozivamo daj da se prozivao ko ljudi šta koj kurac lepiš kilometarske postove esi realan
"Taman da i tvoj kurac neko vidi". Moram priznati da me je ovo baš onako kupilo :) Bohore nemoj na ovu stranu brate, prevrnućemo se. Šalim se. Volim da ubacim te kretenske izraze tajm aftertajm (samo ovde ofkors). Stratimir bi čovek da se mačuje al ne zna jbg. Čestita duša u suštini, pitoma, čak donekle stidljiva. Ali ako hoćeš da te prenesem na platno, javi.
Pa nadam se da je samo ovde jer kad mi neko u Rl to kaže ja odma ga gledam kao da je sad skinuo ešarpu, gledam je l su mu farmerke do članaka i pitam u kom društvu za zaštitu životinja je
Ja u rl ni sa kim i ne razgovaram.
Haha lepo sam te procenio dakle
:)
Naravno, želeo sam vernu suprugu, puno dece i topli dom. Nikad nisam glumio svoja osećanja. Ali onda sam doživeo izdaju, nož u leđa, i od tada u ljubav vjere nemam
Melkijades, ne znam da li kapiraš ali ti zapravo svo vreme projektuješ svoje misli na nas ovde, ovo što ti pišeš niko se nije setio pre tebe
Ima brate i gorih stvari u životu.
Nismo mi braća. Posle ovoga, ja ti dupe više ne okrećem