Prijava
  1.    

    Sopra

    Stari izraz za ručak koji sledi posle sahrane. Nešto kao daća ili parastos. Praznik za gladne i alave jer ih odatle niko ne tera a hrana i cuga su za dž. Ponekad se na takvim skupovima može desiti da neko od prisutnih malo više potegne pa zaboravi gde je.

    Pop: Oče naš koji si na nebesimaa....... Amin!
    Prisutni posle nekoliko čašica više i dezorijentacije u prostoru: (tri puta krštenje i dizanje čaše visoko) Đe ođe, tu i dogodine! Aj uzdravlje! A sad domaćice, može supa, meso i ostalo što ide uz to.

  2.    

    Najisplativiji posao budućnosti

    Najisplativij posao budućnosti u Srbiji će definitivno biti prevođenje srpskog na bošnjački i crnogorski jezik, jer zbog trenutne političke situacije u BiH i Crnoj Gori, prevođenje biti izuzetno potrebno, što zbog knjiga u pomenutim državama, što zbog odnosa među političarima u ove tri države.

    Srpski: Gde će to da ode?
    "Crnogorski": Đe će to otić', jadan ne bio?

    ............................................................
    Srpski : Ali čoveče, narod ti nije zadovoljan.
    "Bošnjački": Al' bolan, raja t' nije zadovoljna.
    ............................................................

    Očigledno, razlika je dovoljno velika za angažovanje prevodioca.

  3.    

    Jaranica

    Još jedna potvrda bosanske preciznosti. Razlika u odnosu na srpsku terminologiju je esencijalna:

    - Drugarica - jebljivo
    - Jaranica - nije

    (Bosanci kao uopšte slabo probirljivi povlače jasnu crtu između "upotrebljivo" i "ma, ni posle 10 piva", i tada im ove druge, ako tak'a tura naiđe, postaju jaranice)

    Primer 1 (negde u Srbiji):
    - Eee, matoree, tu sam sa nekom drugaricom (oči joj sa iste strane nosa), da dovedem i nju?!
    - *slurp* Brate, dovedi drugaricu, vidi ako ima i drugarice neke!

    Primer 2 (negde u Bosni):
    - Ma 'đe si, jebaa!
    - A eto, s' jaranicom nekom, ne znam dal' da je dovodim, il' šta...
    - Ako ćeš je ti jebat'... Vod' na crtaće i šalji kući, imaa ovdje jedna cura, pita za tebe

  4.    

    Koji hleb jedeš?

    Drugi način za pitanje ''Kojim se poslom baviš?''

    - Đe si Marko, sto godina... Pričaj nešto jadan, kako si, jesi dobar, koji hleb jedeš i tako... Ajde pričaj jadan što si se stisa!
    - A automehaničarski brate... Nije ''najukusniji'', al je pošten!

  5.    

    Blagoslovena

    Posle nje više ništa nije isto.

    Nije ti išlo. Problemi kod kuće, problemi na poslu, drugovi te ne pamte, bivše se ne javljaju. I onda dođe ona. I sve dođe na svoje. Krene ti na ruku kako ti nikad u životu krenulo nije. Neobjašnjivo. Metamorfoza. Kopernikanski obrt.

    Ima tako žena koje prenesu na tebe nešto svoga blagoslova. Nije nužno da takva ostane s tobom, da bi blagoslov trajao. Nekad je i jedan susret dovoljan. Ako možeš, zadrži je. Ili je poljubi, pa pusti u vodu k'o zlatnu ribicu nek' resetuje svoje tri želje. Gle, obala je prepuna ribara.

    - Halo?
    - Đe si, Maro, sunce moje!
    - Marija. I ko je to, uopšte?
    - Ne sjećaš se? More, sunce, Bečići, prije dva mjeseca?
    - A, ti si! Jesmo rekli da se više nećemo čuti?
    - Samo sam nazvao da ti kažem nešto. Otkako smo se ja i ti, je li, kresnuli, život mi se promjenio iz korjena. Dobio sam stalan pos'o, više ne konobarišem po plaži. Majka mi je ozdravila. Ocu su povezali staž, juče dobio prvu penziju. Sestra se udala na triesdeveti rođendan...
    - Bože, budale... Ako si nazvao da ponovimo - nema ništa od toga! Imam nekog. A, i onda si dobio na sažaljenje.
    - Ma, nisam nazvao zbog toga. A, nema ni potrebe. Od onda - pičke k'o salate. Nećeš mi vjerovati kako me je poćeralo. Zovem te da ti ponudim saradnju. Nudim se da ti organizujem autobuske ture, k'o u Međugorje da ti je obilaze. Gre'ota da ne podijelim s drugima. Mogli bi da napravimo i neke žetone. Mi im prodajemo, a oni da ti ubacuju za blagoslov...
    - :tu, tu, tu, tu:

  6.    

    Dugmići

    Trgovačka šema legalne prevare- uzmeš dinar, probušiš mu četiri rupe i prodaš kao dugme za dva dinara. Svima lepo, svi nasmejani.

    - Eno Brege, eno Brege, je l' ono Brena s njim na jahti? BREGAAAA BREGAAAAAA
    - Đe ste vi, šta mai? E imam neku robu, valjam, daj im mala iz gepeka.
    - Tooooo Brega daj nam svega!

  7.    

    Zna taj tetki lijek odnijeti

    Snalažljiv. Kako god da mu život podijeli karte, on će naći način da glatira prije svih. Nekad je to kec iz rukava, nekada znanje i vještina. Bilo kako bilo, riječ "poraz" u njegovom rječniku ne biva.

    - Je li ti prošao mali godinu, znam da je imao problema sa nekom predmetima?
    - Jes, gomna, sa vrlodobrim. Nasjekira nas lijepo a na kraju izio vuk magarca. Đe se taj izgubi, ja ću ga bosonog tražiti.
    - Znao sam, ada, kurvin je to sin, da izvine gospođa.

  8.    

    Slava (obred)

    Nisam vidio nešto mnogo tekstova posvećenih slavama, krmokolju, rakijskom kotlu I drugim našim svetkovinama, pa sam odlučio da vam pišem. Elem, radi se o tome da je moja porodica počela ove godine da slavi slavu , nakon prekida od nekih 50-ak godina. Nismo slavili dok je deda bio živ, jer je on bio zakleti komunista. Da ironija bude veća, pošto smo mi skorojevići, poslije rata, kad je pravoslavlje ušlo u modu, dedi su došla čak tri popa da pjevaju na sahrani. I sad se sjećam kako su se zgledali među sobom, sve se bojali da će Vojin ustati iz groba, pa ih okupiti k’o ondak kad su dolazili svetiti vodicu. A sad, rješili smo I mi da počnemo slaviti.
    Pošto mati nije vična kuhinji, sve smo nabavili iz pekare, uostalom 21. je vijek, ko će se pržiti oko šporeta. Ne znamo mi ni obreda, ali doći će pop pa pokazati, a ima I stari prika on to isto zna. Poč’o narod dolaziti , sve to izgleda dobro još uvijek…
    Posjelo se malo, popila se ona dočekuša, stig'o I pop, čekamo 7 sati pa da počnemo.
    Došlo I tih 7 časova. Veli pop, prvo slavu da očitam, ja ,pa onda ti mali, tj. ja, očitaj Vjerovanje I Očenaš, onda rakija I pajajnje.
    -“Jel’ jasan protokol ?”
    “Jeste”- odgovorišmo složno.
    Odjednom neko upita popa čim maže kosu kad mu je tako sjajna , ovaj odgovori:”Ničim”
    A moj mlađi brat, poluglasno :”Kurcem te spičim”. Počeli se mi keseriti, veli pop “Angeli s tobom, dijete…”
    -“Jeb’mu ned’lju pope, dijete je, neće više.”- veli ćaća. Nastavišmo mi…
    Veli pop:”’Aj mali okadi.”
    A ja nikud pristao nisam, ne znam ni kako se kadi , a mati već gura paljak sa pepelom I tamjanom u ruku. Počo ja vintati paljkom, k’o konj u gumnu, veli prika: “U lijevu ruku dijete, desnom se krstiš jeb’la te ned’lja, nepismena, pa kad se prekrstiš, oko svijeće tri puta, pa onda nas okadi.” Sve ja to nekako uradim, al’ kad sam trebao druge kaditi, tu se opet zajebem. Uzmem onaj jebeni paljak pa od jednog do drugog nosim I desnom rukom nanosim dim na njih da se kade. Umrli mi ljudi od smijeha, vele : ”Nemoj se džaba truditi, sami ćemo mi naćerati dim na nas, pa se okaditi.”
    Očita pop slavu, šta će, čoek zna, sve zapjeva, k'o Vitni Hjuston Kevinu Kostneru u Tjelohranitelju. Došao red na mene, Očenaš sam nekako I smlatio, al’ ono Vjerovanje me pošteno sjebalo, taman kad sam došao do onog dijela đe se Isus ovaplotio od Marije Djeve, počnem se smijati k’o da mi je 5 godina, I zapnem. Šta’ š kad nema refrena k’o u slavi “Vo slavu I čest” pa nemaš đe odmoriti. Odape mi pop I ja nastavim I dovršim. Krenule I rakije, kod nas idu tri repice, proseravanje, ali ne znam što… Mada, kažu, ima sela gdje broj zdravica uveliko prevazilazi broj gostiju, jer se nazdravlja I snajki što je kru umjesila, kravi koja je otelila vočića, I tako čega se ko sjeti, pa pola gostiju I ne dočeka sarmu a već ih iznesu…
    U međuvremenu, stari se našo pajati, pa kad ga je glas poč’o izdavati, ubacio u sporohodnu , nikad kraja. Pa onda rezanje slavskog kolača u pravom hrišćanskom duhu, tu ćaća nazdravi rječima :”Što u desnici ruci – Dušmanu povuci.”
    E, tu je pop već popizdio, vidim krvave mu skočile, jedva je doček’o da se obred završi pa da ide. Stignem ga na vratima da se izvinem, velim:“ Jebi mu sunce pope, izvini, prva nam je slava, pa ne znamo joj ništa, praštaj.“
    Veli on:“ Znam da niste do sad slavili, imate tri zagrijancije, a poslije nema zajebavanja.“
    Dalje na slavi sve se zna, supa, sarma, red rakije, red mesa, red pive, sve uz potresanje basom...“

  9.    

    Hulk

    Hulk je bio luđaque prejakih razmjera. I najjači u CG sig inače ne bi ove priče ni bilo. Ma, možda bi i bilo ali bi bila drugačija, sig. Elem, ide ovako...

    Rodio se Dragiša Gidra Hulk u familiju Rašovića u Podgoricu. Znači, Dragiša Gidra Hulk Rašović. Nije poznato ko mu ime dade ali to nije ni važno za ovu priču.

    I ono, Rašovići bijegahu jedna od prvih familija u naselje Konik (od 99 pa nadalje ukazom Mugija Prvog poznato kao Konick City), možda ne baš prvi ali u prvih pet garantovano. Ono, šljlegli iz Kuča, bogati, fini, fino vaspitani, fino se nosili, znači sve top. Hulk (Dragiša Gidra Hulk Rašović, u daljem tekstu samo Hulk), inače treće im dijete bijaše drugačiji. Naime, bijaše poznato da je kuća Rašovića rađala samo junake tipa kad im okineš glavu oni po 7 dana hodaju i tako, ali, Hulk bijaše pizda i to tipa ona pizda koja kad mu narkomani uzmu loptu na poligon on umjesto da izvadi utoku i obračuna se sa istima on trči kući da zove oca i majku. Zdapi, najveća na Konik sig.

    I ono, jednog dana prekurči ocu mu, inače Vidaku, kukavičluk sina mu Hulka te ga ovaj, Vidak, ispiše njega, Hulka, iz škole da mu ovaj, opet Hulk, više ne bruka pleme i ode sa njim, još jednom Hulkom, pod Ostrog da se vidi što nije u redu. Ne zna se tačno kakvim obredima su Vračevi pod Ostrog podvrgli mladog Hulka ali se on vratio jači nego ikad, ne zaboravi to nikad, i deje ta ekipa koja nikad nije stala, deje ta ekipa, zabava i šala.

    Ali, šalu na stranu, znači, radila se teretana 5 dana u neđelji a dva dana se samo jelo i to jelo sudžuka bogomi i slanine samo, znači sve načural i izraste bogomi polijepo Hulk u gorostasa finoga. Okupio oko sebe 96. godište, malo pokazivao kate neke iz karatea što su ga putujući Šaolin sveštenici naučili prošle godine kada su bili pod Ostrog na razmjenu sveštenika, i ovi odma pali na to, da i oni nauče i tako, stvarao se polako Konički klan i tako počinje Hulk od uzimanja lopti sa poligona i dilova sa Malisorima pa sve do krvavih obračuna po ulicama Podgorice.

    Bijaše to crno vrijeme za Podgoricu. Nastade nekakvi manjak nekakvoga morala svuda po narodu. Ako se pročulo da imas neku vezu kod Hulka sva vrata su ti bila otvorena i svuda si bio primljen ka' da si Klint Istvud. Imalo je to i drugu stranu medalje, pokušalo se do njegove 22 godine ukupno 44 atentata na mladoga Hulka no on je većinu izbjega' a ovo ostalo je prvi potega utoku i usmrtio napadača. I ono, što znam, dade mu to poleta, umisli da je prejak, da jači ne može biti. Ono, tako se bar njemu u glavu činjaše.

    I tada čini prelošu grešku. Mišljaše da je toliko jak da može da osvoji i Vrela Ribnička (dio naselja u Konik đe policija ne smije uć' a ne običan građanin jer mještani Vrela pale eboli šamare i kradu joj sličice fudbalera). I okupi Hulk oko sebe svoju ekipicu, sprema se taj neki rad, 25 man na Vrelatada, tuča je bila krvava i duga i poslije 35 minuta vratili su Hulka na nosilima a on sav izboden, ama užas živi, 13 dana mu je trebalo da se oporavi. Tu postiđeni Hulk ne mogaše familiji na oči da izađe i onda što će, kako će, pravac za Kotor, tamo završava višu pomorsku i na brod đe se nalazi i dan današnji.

  10.    

    Majka

    Balkanizovani sleng za old-school.

    A: Ooo, Rade, đe si ti sto godina.
    B: E'o malo, sjeo da se opuštim u kafanu.
    A: (sjeda za stolicu) Šta cirkaš to?
    B: Neko novo pivo sa ekstraktom vanilinog ulja. Konobar, daj još jedno za ovog momka.
    A: Ma neću ja ta govna. Nikšićko je majka.

  11.    

    Spali obručevi

    Bačva dehidrirala!

    Konačan ishod dužeg stajanja praznog drvenog bureta ili kace, čiji su se elementi toliko isušili da posuda gubi svoju geometriju i postaje nefunkcionalna za skladištenje tečnosti (čitaj: rakije).

    Nakon spadanja obručeva, bačva se tek uz puno muke i potrošene litre i litre vode može vratiti u upotrebu.

    - MALAAAA! O. MALAAAA!
    - Idem, šta se dereš!
    - Pa, đe si ti dosad ljebtinejebem!? Deder, daj svakome po metar pive! Čitav dan smo radili na građevini, tačno će nam pospadati obručevi ako ne poletiš.
    - Odma' dođe!

  12.    

    Nedonoščad

    Tip djece koji kada ih pošalješ po pljugu ili pivo, oni se vrate i ne donesu.

    - Pa šta'e sine, đe roba?
    - Pa nisu dali, tražili su mi ličnu (...)
    - Pa gdje ti je sine?
    - Ćale imam dvanaest.
    - E koje si ti nedonošče majku li ti tvoju!

  13.    

    Je l' sve ovo moje?

    Godine čekanja, godine lutanja. Tražio si onu pravu, onu koja će da izazove leptire u stomaku, a ti nemaš pojma šta je to, jedino što si osjetio u stomaku je nadimanje poslije treće porcije pasulja i pola galona ljutih papričica.

    Jarani pričaju o jebačini, pričaju o uzgonu na zadnjem sjedištu protrule Korse u nekom ćorsokaku u pripizdini, pričaju o blajvanju u muškoj svlačionici uoči tjelesnog koje je obavila neka razuzdana provincijalka, a ti - ništa. Suh k'o barut. Totalna nejebica te obuzela, a za kurve se nema. Ali eto, dođe i taj dan. Naleti i ta prava. Par lijepih trenutaka provedenih zajedno, nekoliko pića i eto tebe pred vratima.

    A ona sva raskošna, otpozadi, a i sprijeda, ima čovjek šta da gleda. Kim Prekardašijan, jebote. Ti ne znaš gdje bi prije pogledao, izgubio se, ima te svugdje k'o kokoši u toru. I onda, tik prije skidanja mraka, zapita se čovjek: "Jebote, je l' sve ovo moje?".

    - Pomalo, đe si navro k'o sivonja?! Neće niko odnijeti ispred tebe.
    - Joj, šuti, nisam ja znao da je 'vako dobro jebavat. Ja brao maline, jebale me maline! Ojhaaaaaaaa!

  14.    

    Svrnuti pištu

    Zloupotrijebiti položaj u svrhu punjenja džepova materijalnim bogatstvom, koliko god je to moguće. Obično poslije toga slijedi zataškavanje traga i nestajanje sa javne scene.

    -Je li bolan, đe onaj predsjednik DSS-a, ne viđam ga da se pojavljuje još otkad je prestao biti ministar.
    -Svrn'o baja pištu i spičio za Francusku. Kažu da je iz budžeta uzeo sve što se moglo.

  15.    

    Vojničke priče 2.0.0.6

    Posljednja verzija vojničkih priča koja je izašla u Crnoj Gori.
    Podrška i servis će biti obezbijeđeni do 2076. godine, kada će biti i zvanično izbačena iz upotrebe.

    (Murtovina, 2043. godina)
    - Ne zna ova današnja mladež šta je disciplina. E, kad sam ti ja ono civilno služio vojsku u Podgoricu. Dođe ti mene direktor škole, pazi, mene dođe, mene on zamisli dođe, i kaže.... a đe mene to da kaže...

  16.    

    Balote

    Bacanje kamena s ramena, advanced version.

    "Sport" koji zahteva brzinu, snagu, vrhunsku koncentraciju, umne napore kao i plansko igranje ekipe.

    Vremenom, pojedini igrači (koji uzgred budi rečeno sem balota ništa i ne rade) ostvare zavidnu tehniku, koja se može meriti sa fudbalskim umećem Lionela Mesija.

    Cilj je doći do dvanaest poena (takozvanih punata), a najbolji način za to je konstantno mučko višenačinsko sabotiranje protivnika. Ali primenjujući tu tehniku, rizikujete da osetite svu težinu balote na svojoj faci - što nije da se nije dešavalo u širokom brđanskom području zapadnog Balkana.

    Balotanje/boćanje je uglavnom propraćeno brojnim psovkama, opaskama i poslovicama koje ni Vuk Karadžić sve nije uspeo popisati. Neizostavan deo je malobrojna maloletna publika (lokalni klinci) kao i dve-tri gajbe piva ili bocuna vina.

    Stevo: Milooooo! Ooo Milooo !
    Milo: Đe si Stevoo ?!
    Stevo: A evo me. Hajmo na balote ?!
    Milo: Samo da oćeram ove ovce zabrda i evo mene vama.
    Stevo: Viđamo se Milo, i ponesi bocun one tvoje žutine.

  17.    

    Svakog gosta [ ___ ] evra dosta

    Jednačina sa jednom nepoznatom sa kojom zaljubljeni par i budući mladenci izglasavaju budžet za predstojeći najradosniji događaj u svih Srba. Algoritamska formula sa kojom bi i NASA-in lansirni panel u Hjustonu imao poteškoća...ali ne i pronicljivi roditelji trudnih mladenaca. I bakuta, naravno. Ustvari, od mladinih i mladoženjinih roditelja umnogome i zavisi da li će finansijska konstrukcija predstojećeg hepeninga izdržati teret ambicije i sujete koji joj je nametnut ili će se pod istim urušiti k'o onomad one dve straćare u Njujorku, pa za malo dana jopet.

    Međutim, ako ste pod ovim prethodnim zamislili da su entiteti roditelja ti koji su odgovorni displjunu pare za čitavu operaciju zvanu “Svadba našeg Nikole/naše Ivane sa tamo nekom/nekim” – bojim se da su ta lepa vremena u nas Srba odavno prošla. Uhvatila, bre, kriza pa nikako da pusti (bismo mi nju al’ neće ona nas), zavladala insuficijencija na svim poljima, više ni kredit nije tako lako dobiti, gledaju ljudi kako će kraj sa krajem da sastave a ne sto sa stolom…uglavnom – kome je još do svadbe na ovu nemaštinu? Ali, eto, desilo se, deca se volu i to (snajka je u trećem mesecu;prim.prev.), pa je red da tu euforiju i ozvaniče pred zakonom, prijateljima i ljudima koje do tada nikada u životu nisu videli. Doduše, da je do nas dece, mi bismo verovatno napravili neku žurku za nas mlađe drugove & drugarice, ono, ništa fensi, neki ok prostor, lajv zika, previše alkohola i nešto za zobanje s nogu, pa ujutru na Kališ i gledanje izlaska Sunca uz burek od “Trpkovića” i jogurt iz čaše. Ili tako nekako. Avaj, ali, to su samo pusti i neostvarivi snovi poslednjih generacija stare Jugoslavije jerbo se danas svadbe redom prave zbog rodbine i tih gorepomenutih ljudi koje do tada nikada u životu nismo registrovali…što najčešće ume da bude jedno te isto, al’ ajde.

    Bilo kako bilo, uz narečene elemente finansijske skljokanosti i dijametralno suprotnog broja gostiju na predstojećem radosnom događaju (čiji smo većinski profil svakako utvrdili u prethodnom pasusu), u čitavu stvar treba uračunati i poslovičnu predusretljivost nasumičnog ugostitelja po izboru a za čiji se šator budući bračni par opredelio da bude poprište centralnog slavlja (ždranje, oblokavanje, drpanje, trpanje i slične aktivnosti). Jer on je human čova koji veruje u pravu ljubav i vazda želi da joj izađe u susret…iako ta ista najčešće nema para da mu unapred plati za svoju kmetovsku promociju, jelte. “Platite posle svadbe” parola je kojom se vodi samo ne on već i gomila savremenih pružaoca svadbarsko-propratnih usluga a motivisana takođe savremenim običajem uručivanja koverti mladencima ‘mesto prevaziđenih i najčešće tripliranih escajga, tanjira, svećnjaka, miksera, sokovnika, pegli, usisivača, palmi, “umetničkih” slika, otirača, bade mantila, peškira, zidnih satova, bugarskog zlata i inih poklonoidnih kategorija iz doba mezozoika. To praktično znači da su u savremenom poimanju stvari svatovi nedvosmisleno ti koji će u najčešćem broju slučajeva iz ličnog džepa platiti za boravak i provod na manifestaciji na koju su pozvani svečanom crnom pozivnicom sa roze mašnom...koju su, ispostaviće se, opet oni sami sponzorisali. Kovertom.

    Da, koverta. To zapljuvano parče papira koje u sebi krije još papira, samo od vrednosti. Ali koliko tačno vrednosti? E, tu dolazimo do jednačine iz naslova i više nego komplikovanog procesa prognoziranja sadržaja koverte svakog gosta ponaosob, u paru ili porodično, a kroz analizu njegovog porekla, karaktera, stanja zaposlenosti i rodbinske linije, preko marke kola koju vozi i destinacije na kojoj letuje/je zimovao, do toga kojim stilom se oblači, hrani i vara ženu sa neimenovanom studentkinjom 2. godine turskog jezika. Jer od toga zavisi hoće li naši Nikola i Ivana imati švecki sto ili 6-delni meni, hoće li torta biti od dva ili tri sprata, hoće li bend biti kršten ili nekršten i, konačno, hoće li prvi ples otplesati uz ono govno što istovremeno ispušta dim i mehuriće od sapunice ili će “FIRST” hi-fi linija žešće da baguje dok sa zvučnika bude zavijao “Moj svijet” od Sergeja Ćetkovića, jebem mu majku da mu jebem stvarno.

    - A mehurići? Šta ćemo sa mehurićima?? Kako može prvi ples bez mehurića???
    - Ćero, već sam ti rekla da su u familiji tvog oca sve stipsa do stipse, ne znam ni da l' će se pretrgnu i tu čokoladnu fontanu da plate a kamoli šta drugo...E, a da pozovem ja onu moju tetku-štali što živi u Sidneju, a?
    - Bože, mama, pa ona ima 80 banki, gde bi u tim godinama zapucavala čak odatle?!
    - Pa, možda i bi, šta znaš...al' barem mož' da pošalje nešto onih njihovih dolara, pa duzmemo one fine kifle 'mesto običnog leba...

  18.    

    Da ima ljubavi

    Eee, da ima ljubavi lakše sve bilo bi, reče jednom veliki mag muško-ženskih odnosa, Svevišnji Rade.
    Odavno ti je ćaća govorio kako moraš voleti ono što radiš, jer jebiga, ne moš raditi domaći iz matematike, ako tvoj otac ne voli tvoju nastavnicu matematike, jeboga ti. Da je engleski, pa 'ajd čovek da razume, mlada je, tek završila fakultete i ono, moš joj orah o dupe skrcati. Al' 'de nađe onu matoru, izanđalu babetinu koja dostiže vrhunac na Venova rešenja jednačina sa dva razlomka u njoj, 'ćer mu poljubim? Ne ide to nikako...
    Eto, uzmi za primer ćaću svoga. Čovek nikad nije voleo školu. Naučio zanat, da l' što voli ili što mora, jebem ga, ali posvećen je tome i to ga čini koliko-toliko zadovoljnim. Naravno, ako izuzmemo to što vodi onog šegrta sa sobom, pa ga mali uvek izjebe da singlira Šveđane, al' to da ostavimo za drugi put.
    Deda a.k.a Đed. Čovek odrastao i ostario na selu. Ovce, krave, kokoši prepisao babi, jebiga, đe si ti video da se muško bakće živinom. Vidiš da to čovek voli, čim onako umilno tepa ovčici po imenu Belka... ma, o čemu da ti pričam kad i sam znaš da je milion puta pričao kako ti je oca ostavio da prenoći u drugom selu, jer mu se krava telila, pa nije otišao po njega. A i ko ga jebe kad juri žene po drugom selu, zar ne?!
    Dakle, da rezimiramo... moraš voleti ono što radiš da bi bilo neke koristi. Ne računamo to što voliš 'leba bez motike, pa računaš da Rozenburg može da dođe 3+ prvo...

    .. da sledeći put znaš ej, bi, si, ef, dži k'o Oče naš, jebem li ti sto majki!
    -Dragane, ne tuci dete po glavi, sto puta sam ti rekla!
    -Ništa neće da mu fali! Delikvent, ne zna najprostiju stvar na svetu! Ufff, kad te ja do'vatim...
    -Odoh na posao, ne mogu da gledam ovo... ne možeš ni da učiš sa njim, a da ga ne mlatiš, sirovino... tras...
    -Ćale, 'de je mojih soma dinara što sam se pravio da ne znam?! I po stoti put, ide: si, di, i, ef, dži...
    -Ko mu klacka koske, k'o da je bitno... drži, ljubi tajo šiljokurana svog!
    -Tata?!
    -E, kurče?
    -A, što ti toliko voliš da ideš na otvorena vrata kod moje engleskinje?
    -Razumećeš jednog dana, lepi...

    ... dvadeset godina kasnije...
    ... i razumeo sam ga... jes' dobra bila, mamu joj...

  19.    

    Obradovati se ka' majka mrtvom đetetu

    Ima tih likova tipa mosasaurus ili hezno kojima se svi manje više obraduju kao majka mrtvom mladunčetu. Ipak paradoksalno izrazu, njihove bi se majke možda obradovale da gore pomenuti nisu živi.

    -Ko sve dolazi na termin.
    -Ja, ti, Žarko, mali Radojica, Njegoš i Jablan.
    -A đe crni Jablan, prošli put je samo driblao ili šutirao s pola terena.
    -Nismo imali drugoga jbg.
    -Obradova' sam mu se ka' majka mrtvom đetetu ...

  20.    

    Sava iz Kikinde

    U našoj zemlji vlada jedno lepo pravilo, kada narkoman lepune od droge, država se svojski potrudi da po njemu u najmanju ruku nazove trg u prestonici, a kada neko ko je bolestan i pritom sirotinja umre, mora crkva da mu skuplja novac za pogreb. Tek juče sam video da je Sava iz Kikinde nastradao u požaru, ali nisam video samo to, video sam i da smo u globalu jedan jako govnljiv narod. Po internet forumima nigde ne piše Sava Savanović, kao da se čovek nije tako ni zvao, nego sve Ludi Sava, Sava Licimur.
    O tome kako su ga okarakterisali kao čoveka, ne treba trošiti ni reči. Jebem mu mater, pa zar čoveka treba ceniti samo onda ako ima skupo odelo ili neka jaka kola? Po nama izgleda da treba.
    Sava nije imao ništa od toga. Živeo je od socijalne pomoći, koja poznajući naš sistem verovatno je bila redovna kao trinaesta plata, država, pardon Kikinda na kurac je nabijem, dodelila mu neku šupu u kojoj su se komotno mogle pečurke uzgajati koliko je memljiva bila i samim tim grad je našao za shodno da je Sava materijalno zbrinut. Ono malo ljudi u tom gradu, podvlačim to ljudi jer grad često ima puno više stanovnika od ljudi, nekada bi ga častili rakijom, možda pozvali da nešto i prezalogaji. Ostala gamad pomagala mu je sprdati. Tu nastupamo mi ili vi, u svakom slučaju ista smo govna, pa se smejemo Savi, kako je Sava lud i glup, a mi jelte pametni. Pametni ko kurac.
    Samo nikada se niko nije pitao od čega je Sava poludeo, od dobra sigurno nije, ili ko što bi i sam naš Savkan rekao: đe čoek? I tu dolazi do problema. Sava je i tako duševno bolestan, bio puno veći čovek i imao srce u najmanju ruku poput Rusije. Samo što on nije mogao da uleti u odelo, veže kravatu, nalicka se i spicani. Verovatno nije ni hteo, jer jebeš ti čoveka na kom više vrede cipele od njega samog. Dakle zbog čega je Sava doćeran tu gde jeste? Odgovor je dao i sam: licimuri, jajare, pederi, milijarderi. I više ne važi ona nije Sloba kriv, pokazao je naš Sava da ne važi. Da Sloba nije poveo taj ludi rat, možda naš Don Kihot nikada i ne bi izbegao iz svoje zemlje, možda ne bi bio u koloni od 200.000 ljudi, gledao žene bez muževa i decu bez očeva. Ali to je opet možda?
    Istina je da kad je već došao u tu prokletu Kikindu, da je morao da kupuje vodu, pošto je bio običaj da srbi odavde prodaju vodu srbima koji su izbegli sad već te davne 1995 iz krajeva bivše Juge, istina je da je morao da spava po parkovima i da bude žigonisan u najmanju ruku kao da je stoka. A onda je taj Ludi Sava kako ste ga krstili našao posao u fabrici, gde je verovatno teglio ceo mecec za nekoliko maraka. Samo što je sirotinji muka da gleda kako drugi kradu, a da se ne buni. I tu onda nastupaju te jajare, koje su već sluđenog Savu dotukle do kraja, oni imaju za vikendice, on ni za leba, oni za ljubavnice, a ti Savkane bos. Na kraju ga otpustiše, sad već zdravo ludog, smeštiše u onu šupu, a đe čoek? E zato nikome ne puca kurac!
    Ponekad mu pošalju neke budale da se sprdaju sa njim i teraju šegu, a on ih i tako bolestan ponizi. Na kraju mu slali i onu nepismenu glupaču sa litrom soka da ga intervjuiše... Kada se sve pogleda možda je i bolje što je čovek umro, da ne živi među bolesnijima od sebe. Zbogom Srbijo na kurac te nabijem!

    Ljudi prodaju srce,
    ja mislim da to nije fer,
    ljudsko srce za pun frižider.