
Međ' sportskim klubljem u Srbiji naširoko zapaćeni manir izražavanja trenera, ekonoma, PiAr-ova, skupljača lopti pa, na kraju, i lekara o zdravstvenom stanju kompletnog tima, s akcentom na one koji u akutnom trenutku imaju prehladu, gripčinu, lepru, vuku pokidane ligamente, istegnutu tetivu, ukrštene prednje primicače i, uglavnom, sve ostale eufemizme za mamurluk besane noći na rendom (novo)beogradskom ugostiteljskom objektu splavoidne kategorije. Fensi podrig koji se nekako uvukao u sporcki vokabular, verovatno preko sporckih novinara, tim večitim tragateljima za uzvišenim u svom neuzvišenom poslu. Čemernici.
I kako ova defka ne bi prošla baš bez i jedne korisne informacije - "bilten" je, inače, reč francuskog porekla (franc. bulletin) i prevodi se kao "kratak izveštaj, od značaja za svekoliku javnost". Što bi rekao moj diler, Mahmud - Nikada nije na odmet naučiti nešto novo, pa čak i ako imaš iPhone. Mudrac.
- Gospodine Lalatoviću, kakva su vaša očekivanja pred duel 8.novembra sa veoma nezgodnom ekipom Čukaričkog?
- Pa, sigurno da ćemo mi u tom meču, kao domaćini, preuzeti ulogu favorita...ali to nikako neće biti jednostavna utakmica, ne...
- Hoćete li moći da računate na sve igrače u vašem timu ili...?
- Hmm, dobro da ste me to pitali. Ja inače ne volim da govorim o tome, ali u ovom trenutku naš zdravstveni bilten nije baš u najoptimalnijem statusu. Lazović već neko vreme vuče povredu kolena, Mijailović se žali na bol u preponama, Rajković ima hroničnu migrenu, Kovačević je zakačio ebolu...Znate, nimalo nije lako oformiti tim sa toliko kadrovs...
- Ko je imao rođendan?
- A ovaj mali Katai, pa su ga momci malo odveli u obilazak reka i tako...Ma, šta da vam kažem - vole vodu k'o da su veslači, hehehe...
Jadno biće koje po sat vremena mora da vodi monlog, jer se niko od gledalaca ne javlja, iako ih ona sat vremena ubeđuje da se jave.
Slično onim ženama koje trljaju pičku na TV-u, samo što ova radi verbalnu onaniju.
Prvo se daju pravila igre i reči, zatim počne da spopada ljude preko ekrana
kao Jehovin svedok. Kad se smori, krene da cupka u mestu igrajući uz muziku iz pozadine. Pa onda opet smara.
Malo cupka i malo smara. Pa malo smara.
Onda krene da se zajebaje sa režijom i kamermanom kojeg je sinoć obradila.
Pa vodi dijalog sa nepostojećim gledaocima. Cupka u mestu.
Malo se ogleda i zajebava sa kamermanom.
Proganja slušaoce. Diktira brojeve. Ponavlja reči.
Smara. Ženski humor.
- Hajte, ljudi, da sam na vašem mestu ja bih se javila. Hajte, hajte, zovite.
Danas sam bila kod frizerke i ona je spomenula baš ovu reč. Sigurno znate! Evo, kamerman se smeška. Hajde, režija, pustite nešto da igram.
...(nakon 20 minuta)
- :cupka: :cupka: Hehe, ovaj kamerman je prava zloća. Moraću večeras dobro da ga izlupam po dupetu. Hehehe, ajde režija, pustite nešto drugo. I pitajte kuvaricu je l' pristavila kavu. Evo vam i ovaj telefon, pa ga stavite na punjenje.
I ne zaboravite, imate tortu na stolu, sinoć je maloj Mariji bio rođendan.
...(kraj)
Dragi gledaoci, žao nam je, ali današnji iznos od deset iljada evra nije odnet. Ja sam vas molila, a vi ništa - nijedno uključenje.
Tip koji ima kompromitujuće snimke Arsena Vengera sa mladim fudbalerima koje regrutuje iz zemalja trećeg svijeta. Snimci služe za ucjenu, zato Bendtner završava na terenu, a Venger šetkajući pored klupe, nervozan kao pauk pred parenje.
Gubiš protiv Barselone, imaš igrača manje, treba ti gol za prolaz u sledeću fazu takmičenja. Pogled ka klupi, pa ka fudbalerima koji se zagrijavaju.. Konsultacija sa pomoćnicima.. Prekrstiš ruke, misliš se, vagaš, lomiš se u sebi. I najednom ti sine: "Pa ovog momka: http://www.youtube.com/watch?v=HMo7FDqoVyE&feature=player_embedded, jakako!"
Pozivaš ga, kažeš mu da se skine, objasniš mu na koju stranu napadate i pošalješ na teren. Momci koji devedes' minuta krvare na terenu jureći Mesija i Injestu, grabe nekako loptu, iznose je preko desnog krila, koje vidi Niklasa kako utrčava u kazneni prostor kao beba Guskić ka cucli, dobija loptu...Dobija loptu.. I dakle, umjesto da raspali po njoj, da barem usmrti navijača iza jer bi kurac od gola pogodio, bivonja jedan, on se odlučuje da je primi, iako je primio samo dvije lopte u životu, od kojih jednu za rođendan. I ne samo da hoće da je primi, već je nosi spoljnim dijelom kopačke. Lopta bježi od njega kao kurac od katetera i završava kod golmana, sa njom i poslednja prilika da se nešto promijeni. Momak će posle izaći pred novinare, reći da nije glupava, krivonoga copina koja posjeduje zemljoradničke alatke umjesto donjih ekstremiteta, već da ga boli primicač za sve, pa nije mogao bolje da odreaguje.
Must have današnjeg zapošljavanja. Nešto kao računar i tastatura, auto i točak, televizor i daljinski. Štela se koristi i u druge svrhe, poput završavanja škole, odlazak kod doktora, traženja dokumentacije i sl., ali se za posao najviše koristi. Ako nemaš štelu, bolje odmah odustani
Razgovor za posao bez štele:
Šef: "Imaš 50 cigli u avionu. Ako jednu baciš van. Koliko ih ostane?
Zaposlenik: "To je jednostavno, 49."
Šef: "Kako u tri koraka staviti slona u frižider?"
Zaposlenik: "Otvorite frižider. Stavite slona unutra i zatvorite frižider."
Šef: "Kako u četiri koraka staviti jelena u frižider?"
Zaposlenik: "Otvorite frižider. Uzmi slona van. Stavite jelena. Zatvorite frižider."
Šef: "Lav slavi rođendan, da li su sve životinje tamo?"
Zaposlenik: "Ne, jelen je u frižideru."
Šef: "Kako će starica prijeći rijeku poznatu po krokodilima?"
Zaposlenik: "Preplivat će, jer su krokodili na rođendanu kod lava."
Šef: "Još jedno pitanje. Na kraju starica ipak umre. Zašto?"
Zaposlenik: "Utopila se."
Šef: "Ne!! Pogodila je cigla iz aviona." Sljedeći...
Bio jednom jedan dečko po imenu Kandidat koji je odlučio da upiše fakultet u inostranstvu jer su svi drugari iz gimnazije već odlučili da idu tamo, neki od njih su već položili i prijemni ispit a par je i dobilo stipendiju zbog dobrog vladanja. Iako dotični Kandidat dobro zna i sam da se do sada samo zajebavao u 4. godini srednje i kvazi radio ono što je uprava fakulteta objavila u zborniku prethodnih prijemnih ispita, sa velikim elanom ubeđuje svoje ukućane da će se sve promeniti kada položi taj prijemni i da će kada upiše fakultet sve krenuti na bolje, biće studentskih kredita i besplatnog smeštaja u domu, samo da izvadi studentsku karticu i personalizovanu BusPlus karticu da ga čike validatori ne izbace iz prevoza.
Zadnjih nedelju dana pred prijemni Kandidat se pošteno lešio od alkohola, prvo na maturskoj večeri a potom i na punoletstvima kod loma ljudi koje i ne poznaje, makar ne lično, dodao ih je na Fejsu joše pre metar dana. Za ispit se spremao, da ne grešim dušu. Prelistao je par puta pitanja sa prethodnih prijemnih ispita, čitao naglas da ga matorci ne smaraju da iznese đubre do obližnjeg kontenjnera 350m odatle vazdušnom linijom, ili da opere kola dok ima vode jer je posle 20h slab pritisak, da bi majka na miru mogla da ispeče gibanice za njenog studenta dok još ima jače struje i dok strujomer ne preskoči na skupu tarifu. Na kraju je ćale po povratku sa posla morao da ide do kontejnera i kada se vratio stigao je i da opere starog Jugića pre nego što se gibanica skroz ohladila. Znanje koje je Kandidat dugo sticao i usvajao prema onome što je uprava fakulteta napisala u zborniku radova je na kraju otaljao čisto da se ne cima više sa time, kad već ima rođendan u 22h kod neke male iz Politehničke koju ortak iz klupe zna sa nekog mitinga.
I tako, mic po mic, dođe i taj prijemni ispit. Kandidat tog jutra skonta da je svo znanje koje je usvajao do tada bilo nepotpuno i da jedva na mišiće može da izvuče dovoljno poena da se upiše na fakultet na samofinansiranju, o trošku njegovih matoraca koji su krivili kičmu i kvarili vid 40 godina ne bi li njihov ponos i dika jurio Švabice i Francuskinje po inostranom fakultetu. Roditelje ostavlja da kubure sa njegovom školarinom, putarinom, sa silnim ekskurzijama i užinom, a on odlazi na dalek put, sa namerom da nešto učini za sebe. I za druge naravno, uvek je svima pričao da nikada neće zaboraviti na familiju i na komšije kad postane neko i nešto. Ali prvo sebe da obezbedi.
Vrlo često ograničavajući faktor vašeg društvenog života. U prvo vreme, dok se još niste nagledali i naljubili, nemate vremena ni za koga i ni za šta drugo, a kasnije kad se veza manje-više ustali, to zajedničko provođenje vremena je deo te drage vam rutine koja ne ostavlja mnogo prostora za već uveliko zapostavljene drugove. Bolja varijanta ove priče je da dotičnu dragu vam osobu uvedete u krug svojih prijatelja, mada ponekad i ovo može da prođe neslavno u smislu kritika koje dobijate da to niste vi, da nemate adekvatnu slobodu ponašanja i mišljenja u prisustvu druge polovine.
Jednog dana sve to prerastete...
S jedne strane Zoran:
- E, jel palimo u grad večeras? Kod mene pre toga na neku cirku? Ko dolazi?
- Ma svi, sem Zorana, on neće. Kaže bio sa devojkom ceo dan, i sinoć s njom izlazio, pa je nešto umoran.
I Zoran je tako propuštao izlaske, rođendane, slave, roštiljanje, utakmice…
Posle dve godine zvoni meni telefon, nepoznat broj:
- E, ćao, Zoki ovde, jel me se sećaš?
- E, ćao! Pa, kao kroz maglu :), jel još uvek imaš 100 kg?
- Ne, smršao sam, ostavila me devojka. Da ne idete u grad večeras…
-------------------------------------------------------
S druge strane Ana:
- Ana jel ti ideš sa nama na rođendan večeras?
- Da, da, naravno. Žarko me danas nije zvao, i baš mi se ide večeras sa vama (u sebi: njemu u inat, e, da zna da i ja imam društvo, a ne samo on)….
…. (čekamo Anu)
- Daj, zovi je više, vidiš da kasnimo. Koliko joj treba da se spremi?
- Alo, Ana, pa gde si ti? Za koliko stižeš?
- E, idite vi. Zvao je Žarko da dođem kod njega, nismo se videli 2 dana.
--------------------------------------------
Marko, s treće strane, nikad nije direktno pominjao devojku kao izgovor. Njegova devojka je uvek imala puno sinonima: umor, glavobolja, zubobolja, proliv, napad slepog creva, baba koju treba da čuva, i to uvek nekih pola sata do sat pred dogovoreno okupljanje…Otkad nema devojku zdrav je k’o dren.
Kad u jednom trenutku, prilikom slavlja u kafani, usled prevelike količine klope i alkohola zadremaš za stolom, pa se probudiš nakon pola sata - sat i nastaviš dalje kao da se ništa nije desilo.
Zoki, Paja, Rade, Neša, Čupko i Dule sede u kafani i obeležavaju rođendan Zokijevog sina. Naravno, klopa u količinama i alkohol u potocima. U jednom trenutku Zoki nasloni glavu na ruke i zadrema.
Rade: Vidi našeg srećnog tatu, opet se napio.
Neša: Daj malo vode da ga umijemo da dođe malo sebi.
Čupko: Ma nemoj da ga kvasiš bez veze, pusti ga da odkunja neko vreme, biće kao nov.
Dule: (konobaru) Majstore, daj još jednu turu za nas, dok se ovaj ne probudi!
Pola sata kasnije...
Zoki: (naglo se budi, osvrće oko sebe i odmah diže ruku) Konobar! Majstore, daj još jednu turu pića ovde i još porciju mešanog, na moj račun!
Paja: Vidi ga, restartovao se!
Čupko: Pa kažem ja pusti ga samo. Nije njemu ovo prvi put.
Turcizam koji se koristi u Hercegovini, a označava udaranje kontre sagovorniku i njegovo izluđivanje svojim izjavama i postupcima, najčešće namjerno, iz inata.
- Mala, šta radiš večeras?
- Jao, pa ne znam, planirala sam da idem do grada sa Jelenom i Majom, otvorio se onaj novi klub pored rijeke...
- A jebem li ga... Sutra?
- Ijao, ne mogu ni sutra, slavi Đole rođendan, pa me zvao, ne mogu da ga odbijem, on mi je kao brat...
- Pu majku mu, prekosutra, u subotu, u nedelju?
- Prekosutra idem na svadbu, a u subotu i nedelju ne znam, mada sigurno će nešto da iskrsne...
- Alo, mala, ne domuzaj mi tu, nego da se pod hitno oslobodi jedno veče tu do kraja nedelje, da ne bi svašta bilo, ščula?
- Dobro, šta se dereš odma', čućemo se...
Negde se u fazi tvoga razvoja nešto pošteno sjebalo, pa ne primaš novine kao većina neobogaljenih jedinki.
Osamnaesti je rođendan. Ulaziš, čestitaš slavnjenici. Saleću te štule u dopičnjacima, jer se, jelte, niste videle mesecima, a one su tako htele da se jave, ali, eto, nisu stigle pošto su tražile princa na belom konju. Jahale su par konja, ali belog nigde. Ali čekaj... Šta sam to ja obukla?! Kako li sam mogla da se pojavim u farkama ili, ne-daj-ti-bože, patikama? Prilazim Milici, čini mi se da prepoznajem pesmu, pa rekoh da pitam, a ona će meni: "Jebote, pa što nisi naučila? Ja sam dve nedelje uzastopno puštala sve hit pesme, pa sad sve znam. E, ne daj mi da pušim posle, molim te. Ti me jedina čuvaš." Dva minuta kasnije, vidiš je kako pije neidentifikovanu mešavinu, a u mešavini pepeo. Uzimam, bacam, odlazim i čujem: "Jebo mamu, šta ti je?! Budi malo in."
Manja ili veća grupa samopozvanih na žurci, prijemu, svečanosti i sličnim okupljanjima, s ciljem pravljenja larme i incidenata kako bi zabava uspela pošto je bez ovih hirovitih upadača jednaka dremanju na nogama. Od padobranaca se razikuju po tome što svoje upade ne prikrivaju otrcanim forama. Zna se ko su. A i jako su uigrana ekipa, organizovani, spretni, opako brzi i povezani. Obično svi prisutni cvikaju od njih.
- Ćao slavljenice, da se upoznamo, ja sam Stari, ovaj iza je Smarti, a do njega Čemi.
- Ko vas je pustio ovde?
- Niko nas nije ni držao! A što, je l' negde stoje naša imena precrtana crvenom trakom?
- Ne, nego vas prvi put u životu vidim!
- Pa i mi tebe, al' to ne znači da nas od sad nećeš stalno viđati!
- Ma sad ću ja da pozovem da vas izbace! (viče) Izbacivačiiii!! Heeejj!!!
Dolaze dva namrštena tipa u kožnim jaknama, masa se pomera pred njima ...
- Izvolte?
- Izbacite ove čudake!
- Ove ovde?
- Da, baš te!
- Pa vidi - ovaj mali, crnpurasti, e taj mi je sestrić. A onaj do njega, visoki, s jež frizom je stvorenje s kojim sam se gmacao u pesku kao klinja... e a ovaj prvi ( hvata Starog za rame, tapše ga) - e, to mi je brat! Greota da izbacim svoje rođene. Nego, ajd' mala, ne kvari žuraj!
Kucaju se limenkama piva i napadno se smeju! (Mala napušta sopstveni rođendan)...
Kad ne vidiš neku očiglednu osobu ili situaciju, a pravo su ti pred nosom...
Dolaziš sa posla nešto ranije sav sjeban, gde su te šef i kolege guzili po ceo dan, jer eto bio je na tebe red da trpiš pa si pobegao ranije. Zato dolaziš do kuće sav u nekom svom svetu gde im jebeš svima mater ne primećujući kola tvog kuma i brus tvoje žene na njima. Penješ se do spavaće sobe gde te čeka tvoja verna žena, usput preskačući farmerke tvog kuma kome si kupio za rođendan i gaćice tvoje žene. Otvaraš vrata (usput sklanjaš sa kvake neke muške gaće) i upadaš usred scene divljeg bluda koju nisi čuo jer su ti uši bile začepljene od onog jebanja na poslu :
"Kume, jesi li to ti ?"
"Ej, gde si kume ! Evo doš'o na proverim šklombocnu kod ispravljača"
Rođendanska čestitka spakovana u kovertu.
Keva: Evo su tetka i teča.
Slavljenik: (u sebi) u do jaja, nose koverat, mora da je neki keš. Konačno neko da se otvori, puna mi soba ovih šugavih vina, kad udjem osećam se kao u vinskom podrumu.
Tetka: Jao pa srecan- CMOK - rodjendan- CMOK- sve najbolje- CMOK.
Teča: E pa slavljeniče da se ne ljubimo, srećan ti rodjendan, evo od mene i tetke.
Slavljenik: Jao pa nije trebalo, hvala! ( u sebi) de nije trebalo , zaglavio sam devet soma u kladži ,ima noge da mi polome. Ček da otvorim da vidim koliko je.- Odlazi u sobu gde se talože pokloni(vino)- Uh bar da je četres jevreja , kako bi mi leglo, bacim singl i imam da vratim dug- Otvara koverat i u njemu nalazi papirčinu na kojoj hemiskom piše " SREĆAN ROĐENDAN ŽELE TI TEČA DRAGAN I TETKA MILICA! vadi papir i u neverici gura ruku u prazan koverat - Čestitka! Pu mamu im jebem pa mogli su bar za vino da se otvore.
Ova parola vam daje savršen izgovor da pošašavite ili igrate ludilo kad vas neko ispituje o stvarima lične prirode, ili postavlja iritantna odnosno glupa pitanja.
Milorad i Svetozar sjede u kafani, pokraj njih prolazi Svetozarova koleginica s posla, s kojom je tek stupio u vezu.
Milorad: Je li brate, kako se trsi ova mala? Sigurno prava mačka, a?
Svetozar: (izvadi Citroenov kačket iz džepa, nabije ga sebi na glavu i izvodi YMCA ples)
Milorad: (bleji kao između rogova udaren vo)
Svetozar: Nemoj da se čudiš jarane, glupo pitanje, glup odgovor.
------------------------------------------------------------------------------------------------------
Jovo: Šta misliš brate, šta je bolje da kupim Jeleni za rođendan, paket šarafcigera ili kolekciju UNIOR ključeva?*
Zoki: (stisne jednom rukom nos, drugom se uhvati za muda i pjeva Šekijevu "Ljubav si potrošila" unatrag)
Jovo: (iskolači oči kao osamnaestogodišnja djevica, koja prvi put vidi bika na kravi)
Zoki: Šta je, šta's se izbečio, tako ti i treba, glupo pitanje, još gluplji odgovor.
*pretpostavljamo da dotična Jelena nije zaluđenik za mehaniku
U toj situaciji smo se svi našli u mlađim godinama. Dešava se kad keva odluči da skuva neko novo jelo, tj da eksperimentiše. Uglavnom se ispostavi da jelo bude bezveze (iako je keva recept dobila od koleginice koja je "majstor za nova jela i može da napravi sve i svašta sa 2 jajeta, 50g podriguše i pola kile brašna"). Kad probate hranu, i vidite da je ukus kao kad bacite gumu od traktora na roštilj, imate dva izbora, ali su oba totalno bezizlazna, i šta god rekli, najebaćete
Situacija 1.
Keva: I, kako ti se sviđa, meni je fenomenalno, takva lepeza ukusa i mirisa
Ti: Pa kevo, ovaj hmm, kako da ti kažem, ukus je katastrofa, ko da jedem mrtve mačiće
Keva: Nezahvalniče jedan, ovo je zadnji put nešto da ti kuvam, deca u Africi gladuju, a tebi se ne sviđa, svi na poslu su takođe rekli da je ovo super, videćeš ti, ješćeš pasuljčinu do kraja života
Ti: Do kurca baš, koji đavo sam i nešto rekao...
Situacija 2.
Keva: I, šta misliš?
Ti: Pa ono... (gutaš knedlu u sebi, i smišljaš šta ćeš da kažeš) Nije loše kevo, baš je nekako drugačije, dobro je..
Keva: E i meni se sviđa, taman onda kad dođu baba i deda pa ću opet da pravim, a uskoro će i sestrin rođendan pa će ona zvati njene drugare, mogu i tad. Sledećeg meseca je moja i tatina godišnjica, pa ću i za taj porodični ručak da spremim isto
Ti: ...
Izašao sam iz kuće. Bilo je oko 3 posle ponoći. Ne, nije mi se spavalo, prvi put sam jebao. I zemlja i vazduh i sve je oko mene treperilo, jebi ga, trajalo je 3 minuta a meni 3 sekunde. Smesak sa lica nisam mogao da skinem. Setih se u tom trenutku da sam gledao dnevnik. Moj osheh me podseti na osmeh penzionera kada im je Mlađa obećao akcije. Kurac akcije, nema akcija. Samo reakcija. Reakcija u mojim grudima.
Šta li to silno tuče? Srce? Ma nema šanse. Šta je ovo koji kurac? Nije mi dobro. Oblija me hladan znoj. Šta se dešava. Uh, dobro je, prošlo je. Nastavljam ulicom. Mislima se vraćam činu seksa sa nepoznatom osobom. Da li me je iskoristila? Ne znam, ali ako jeste, volim što me je iskoristila. Osećam se kao Pegaz, ne idem više ulicom, ovo je sada moj astralni let mlečnim putem. Ja više nisam čovek, ja sam nadčovek. Osećam da mi rastu krila, ali ne mogu da poletim? Zašto ne mogu da poletim? Penjem se na ogradu, skačem ali padam.
Osetih parfem. Šta koji kurac, isti ovakav parfem koristi moja baba. Nema veze, ja sam jeb`o. Gledam na sat, 3 sata i dalje. Sekundara se ne okreće. Mamu joj jebem, znao sam da ga sjebala kada ga je bacila sa kreveta. Ubiće me ćale. Najebao sam. Ali nema veze, ja sam jeb`o. Taksi, treba mi taksi. Preturam po džepovima, nema love. Gde mi je lova. Hiljade nekontrolisanih misli. Juče mi je bio 18. rođendan. Lepo mi je keva rekla da ne nosim sve pare sa sobom. Ubiće me keva. Al` nema veze, ja sam jeb`o.
Napadaju me kučići. Jebeni čopor me napada. Počinjem da bežim. Odvezala mi se pertla. Gazim jebenu perlu. Padam. Osećam dva ugriza na levoj nozi. Treći je na desnoj. Panično ustajem i počinjem da bežim. Oslobađam se kučića. Osećam krv u cipelama. Blizu bolnice sam. dobro je. TRAS! Staklena flaša se razbija o moju glavu. Opet padam. Staklo oko mene. Puno stakla. Još nekoliko udaraca u torzo. Nepomično ležim. Pritasak je toliki da mi samo zuji u ušima. Ništa ne čujem. Osećam kako mi skida sat. Pretura po džepovima. Sve je uzeo. Otišao je.
Ustajem lagano. Krv mi se sliva niz lobanju. Od nekih likova tražim cigaretu. Uzimam pljugu i palim. Cela košulja mi je krvava. Ulazim u bolnički krug. Portir zove dežurnu sestru. Uvode me preko reda. Možda zato što sam jeb`o? Počinju da mi brišu krv sa čela. Pljuga i dalje gori. Smeškam se sestri. Možda bih mogao i nju da opalim? Pitaću je posle. Dolaze panduri. Uzimaju podatke. Pandur je debeo. Ker. Ko ga jebe. Što nije učio školu.
Tu je i doktor. Mator je. On mora da je jeb`o sto puta. Blago njemu. Nosi iglu. Mrzim iglu. Gleda mi ranu. Sestra mi prilazi. Ima dobru sisu. Verovatno se prska sa ovim šnajderom ovde. Nakon 15 min dolazi keva. Plače. Vrišti. Malaksala je. Dolazi i burazer. Pita me ko mi je sve to uradio. Kevi je bolje. Prilazi mi. Sestra je sklanja dok me ušivaju. Završili su sa ušivanjem. Daju mi tetanus. Kevu su izveli odavno. Izlazim iz sale. Keva pritrčava. Gleda me. Ljubi me.
Hiljadu pitanja u isti mah.
A moj odgovor na sve je: "Nije mi ništa, ja sam jeb`o"!
Lik koji nema granice u jelu i piću. Nije hedonista ali ipak nema granicu tj. ne poštuje usvojena ograničenja.
U subotu slavim rođendan, praviću neko malo kućno okupljanje. Znaš ono, odabrana družina. Pozvan si.
- Doću al poklon neš videti!
Ma ne moraš nikakav poklon, opuštena varijanta je. Roštilj, pivo, laganica.
- Računaj me! Dolazim 100%. Povešću mog burazera Slaveta sa sobom.
A ne nećeš! Ti možeš da dođeš al on NE!
- Zašto? Kul je mali.
Jeste on kul al nema kantara. Jel se sećaš šta je prošli put bilo kad si ga poveo za prvi maj?
- Ne. Podseti me.
Pa polokao je svo pivo, pojeo svo meso, kotlić do pola ispraznio a od pola prosuo a kasnije se ispišao u njega. Polupao sve flaše i polomio stolice. Kasnije je dobio neki napad ludila, uzeo nož i vijao moju ribu da joj odseče desno uvo. Kad ga tad nisam udavio golim rukama, nikad neću. Jadnica i dalje ima traume od njega.
- Ma ajde, nije on takav. To se samo malo napio. Dobar je on!
Rekao sam, NE!
Slatkiši, slaniši, praline i turske čokolade, kikiriki, semenke, slane zanimacije, pistaći, indijski orasi i razne druge đakonije kao arhineprijatelj konkretnom.
Marica: Tebreks, zipa onu kuću, koja apstrakcija, ko još pravi kuću od slatkiša...
Ivica: U jbt, da nismo zalutali u Brankovo carstvo, kuće-od-čokolade-prozori-od-marmelade fazon, sve se uklapa, eno tamo, mora da je on unutra.
Marica: Ma nije Branko tol'ko propao da fura metlu sa sobom, ipak smo u crtanom, stoga mora da je opet nešto približno apstraktno tipa veštica ako je Diznijev il' možda Džoni Dep za promenu ako je Barton.
Ivica: Ou jea, Džoni Dep, njega bih čak i ja jeb'o.
- Oooo kevo, pa kome je to sutra rođendan? 'Će da padne neka apstrakcija, neka tortica, ovo ono, aaa?
- Aha, čim se one obećane ocene konkretizuju. A sad mršći u sobu i knjigu u šake, da se ne bi ove šljive na stolu apstaktno pojavile na tvome oku, mamicu ti lezilebovićku!
...završilo se. Najveći ujeb i propuštena prilika. Najbrži maler koji pogađa baksuze.
Događaj apokalipse brzine svetlosti.
- Evo ga, popravljeno je sve!
- Divan si!
- Aaa, jebem ti sve...a u pičku materinu...
- Šta je bilo?
- To što sam divan! Moja jebačka karijera se završila i pre nego je počela! Pu!
- De, de...nemoj tako. Dođi, ljubi te tetka.
- Hvala. Odo' čitam Tarzaniju da se obrazujem!
------
- I, kako je bilo? Jesi se razvalio od 'rane na onom rođendanu?
- Jesam kurac!
- Što?
- Pa, ja otišao na kratko u WC, nekih 15-ak minuta. Kad sam se vratio, vidim ovi izmenjali sva jela brzinom svetlosti. Svi se najeli i pre nego je postavljeno. Samo ja ostao uskraćen, kao siroče.
- 'Oće to!
------
- Je l' bilo šta sa onim pastuvom sinoć? A?
- Jebeni mlitavi brzosvrš!
- Haha...pa, ti samo na takve nalećeš.
- Jebiga. Sa onim mlitavkom se sve završilo i pre nego je počelo. Svršio u gaće tri puta, pre nego što ih je svukao.
- Aaa, mukica mala...
Pamćenje samo nebitnih i nepotrebnih cifara ,brojeva i godina, dok se oni bitne zaboravaljaju.
"Jel si čuo da Tadić ima račun u banci Vatikana i to 7 556 456 723 švajcarskih franaka? Prodao Srbiju Papi! Danas pisalo na naslovnoj strani Kurira!"
"Šta pišu sve ti kreteni!"
"Tebi su oni kreteni! Ti nisi moj unuk bre! Izdajniče jedan!"
"Ja izdajnik! Kad je deda bio Kosovski boj?"
"Kad ono beše?"
"Pa 1389. deda! To ne možeš da zapamtiš, a pamtiš u franak koliko Tadić ima u Vatikanu!"
"Jel znaš baba šta je danas?"
"Pa kako da ne znam! Loto! Pogodila baba pet brojeva! 1, 7, 12, 33, 41 sam pogodila, samo sam promašila 48 i 22!"
"Ma nije bre to! Danas mi je rođendan! Peti mart?"
"Zar nije sedmi novembar?"
"Pa nije baba! Tad je ujaku Lazi! Mogla si da zapamtiš Loto, a ne sećaš se mog rođendana!"
"Kupiće ti baba poklon, samo da uzmem ono mleko u Tempu, košta samo 81 dinar i 56 para!"
Ona je mala plavooka pametnica. Čita enciklopedije i to ne one dečije, ilustrovane, već one prave, od po nekoliko kilograma, za odrasle. Stalni je gost "Kefalice". Jasno je da će postati doktorka, boriće se protiv bolesti i nedaća koje su zadesile zemlje trećeg sveta. Sve to dok na klaviru komponuje himne dece iz Čada i Gvineje Bisao, igrajući balet poput Isidore Dankan, a reketom zamahuje kao Žistin Enan, dok po malenom stasu podseća na Anu Kurnjikovu. Roditelji komšijskoj deci već uveliko nabijaju komplekse kakvo čudo od deteta su stvorili.
Eto ga i prvo razočarenje! Umesto nje, na takmičenje iz matematike otići će ćorava Milena, jer je Milenina mama učiteljici donela neku kutiju u ukrasnom papiru, obmotanu belom mašnom. Plavooka pametnica, pogođena nepravdom, odustaje od svog sna. Reket je zamenila tastaturom, a baletanke ermaksom! Roditelji i dalje svoje plavooko čudo dižu u nebesa. Mala je pričljiva, ne zaklapa usta ni kad spava, sigurno će biti dobra advokatica. To je to, upisaće prava! Palata pravde premali je zalogaj za nju, jedino Strazbur je dovoljno dobar za njene apetite, misli se majka koja je takođe bila čudo od deteta, ali je zapela kod "rimskog", alavo trljajući dlanove na sve milione koje će njeno čedo zgrnuti svojom pametnom glavicom.
Stigli su i viši razredi osnovne škole, mala pravnica podseća na "Plavušu sa Harvadra". Umesto crnog tuša za likovno kupila je crni ajlajner, ne bi li se što više dopala onom osmaku sa papagajskim kopačkama, inače budućem Ronaldu. Pao je i prvi poljubac, a Vikipedija je odavno zamenjena Skajpom... umesto mikroskopa, za rođendan želi veb kameru.
Približio se prijemni za srednju školu, dežurne gluperde prezasićene pričama o njenom visočanstvu, greju stolicu da jednom za svagda speru ljagu sa svog imena koju su nabili kako njeni, tako i njihovi roditelji. A ona, ona greje "Ronaldovo" krilo, jer ipak je ona čudo kakvo svet nije video. Ona ne mora da uči jer još dok je bila u obliku jednog spermatozoida i jajne ćelije, primljena je u Mensu... njen embrion je već govorio da će postati nobelovka jednog dana.
Trenutak istine i rangiranje za srednju školu. Samouvereno korača ka spisku gde će pored svog imena ugledati "Treća beogradska gimnazija", jer svaka druga škola je za pičke i nižu klasu. Šok i fijasko! Držeći za ruke Ronalda koji je u šesnaest godina već pustio trbuh, pronalazi pored svog imena "Drvno-prerađivačku školu". Nema veze, idemo dalje. Majka je već sklepala priču kako to i jeste želja i cilj! Postaće svetski čuvena dizajnerka nameštaja jednog dana, evo, već je traže iz Ikee.
Srednja škola i zaključak da je fakultet kod nas čisto gubljenje vremena. Ronaldu su nudili višemilionski ugovor u Ajaksu, ali šta će on u Holandiji?! Ostaje u majci Srbiji i IMR-u, to je pravi klub za njega, koji bez njega ne može, a zbog izrazitog lokalpatriotizma rešen je da mu pomogne. Ronaldo je našao novu, još mlađu pametnicu! Zanat, to je danas na ceni... ćorava Milena će se drkati na fakultetu godinama i šta onda?! Ovako odmah imaš posao u rukama. Đuro Salaj, kurs za izradu akrilnih noktića i čupanja malja šećernim voskom i Bog da te vidi! Stisnuće zube i istrpeće matorana da joj otvori još jedan od više miliona kozmetičkih salona u Beogradu, a posle toga će sve ići svojim tokom. Sam svoj gazda! Čad i Gvineju već odavno ne ume da nabode na karti.
Jebi ga, beda udarila, konkurencija prevelika, a muka naterala žene da same čupaju kudravost! Nesuđena lekarka, pravnica, borac za ljudska prava, teniserka, balerina, vajarka i kompozitorka primorana je da potraži komad hleba na drugom mestu.
-Gde si Stano sto godina? Šta rade tvoji? Mala je završila dva fakulteta do sada verujem, ona moja lenčuga još se bakće sa ovim jednim! Zamisli koja je to propalica, obnovio godinu na ovu bedu, ne mogu živa da se nadižem kredita za školarinu... A ova tvoja, sigurno dobila fotelju u nekom ministarstvu, a?
-Khm, ma ne... malo odmara od učenja, radi u Maksiju znaš, privremeno!
-Oho, nisam znala da se preorijentisala na ekonomiju, pa lepo! Gde je, jel u upravi?
-Paa, ne baš, u prodavnici, za kasom, ali to joj je za neko istraživanje!
Kada pitate dva čoveka o nečemu, dobićete više od dva mišljenja. Na toj osnovi je stvoren Vukajlija. Rečnik slenga i idioma.
Kompjuterska Biblioteka · 7. Maj 2009.