Napad. Pena na ustima, krv se neverovatnom brzinom sliva I tece nemirno poput nabujale reke, treses se neutesno, na oci pada mrak, zamisljas meku, belu kozu, mladu, bez bora kako ispusta tamne kapi otrova zivota. Bezivotno, tesko telo, hladno, bledo, pokislo samo kisama srece, a nikad zagrejano Suncima tuge. A tvoje je crno, gori. Kroz tvoje oci se ne nazire nemir, cak ni zadovoljstvo, samo sivilo jednostavnosti, navike, svaki dan, godina. Tvoje usne su suve, ne traze poljupce, ne izgovaraju reci, mrze zivot, mrze druge. Tvoja moc je u glavi. Jedinstvena moc- moc beznacaja. Kad je nebitno da li ce boleti, samo da bude drugacije. Tvoja moc je sto volis strah, ali ga ne osecas vise. Sad si miran. Ja sam mirna. Ja sam ti, jer ti ne postojis.
Lutam grobljima. Duhovi su isti kao ljudi. Zavlace te magijom svojih sustecih, neznih haljina i zovu u propast. Vidim prozirne, belicaste, duge prste mladica ostrih crta lica, kratke sive kose, otvorenih, rasporenih grudi, ociju slomljenih u ostre komadice. Njegova pojava ispunjava mirom. On je daleko od zivota, spokojan, sam i dovoljan sebi. Moje plitko srce pocinje da lupa neuravnotezeno, ceznjivo. Lagano moja licnost pocinje da bledi I ostavlja za sobom telo izresetano ravnodusnoscu. Sasvim polako i bezbolno se davim u okeanu lica ljudi koje sam ubila. Bili su zeljni zivota. Ne razumem ih, ja nikad nisam bila. Haha kako se bespomocno spoticu jedni o druge, tako su kratkovidi I glupi. Imaju ono sto u zivotu nisu mogli da imaju. Moja duga, crna haljina, prekrivena mrtvim krilima zeljnim slobode I sastavljena od crnih niti bolesti, od slatke gorcine, patnje, postaje tanka, bela, iskidana, prozirna spavacica koja izjednacava moju pojavu sa pojavama drugih mrtvih.
Hmmm, recimo da sam napisala ovu i jos neke slicne stvari... I recimo da sam skontala da mi fali nesto :/
Nemam ni ja Milice.Nastavnici me izbjegavaju.Ne znam zašto.Daju mi taman toliko ocjena da zaključe i to je to.I te ocjene mi daju zadnju sedmicu...
Ja imam sve petice, i imam utisak da ih dobijam ofrlje.
A sada ništa. To je loš znak.
Nastavnica biologije i još bar 3 nastavnika mi i ne znaju ime!
realno i bolje je tako
Mene retko koja zna po imenu.
Al' zato su mi prezime davno zapamtile...
A nastavnice fizičkog i fizike su obe predavale i mom ćaletu.
Straaaašno.
E ja odoh.Ajde vozdra...
Imas nastavnicu fizickog koja je predavala tvom caletu? To je trebalo davno u peMziju, za nju je maraton pesacanje od zbornice do sale.
Vozdra i tebi.
Jel' se i vama čini da je ovakav isti tekst već bio u nekoj definiciji...
http://vukajlija.com/ekstremni-sportista/295002
Ne znam.Ja ga nisam video.
Rnrte,olakšavajuća okolnost je što su mene moji dobili sa 20 godina.
Gde ste, ljudi, bre, tema je preminula!!
Maloletna se pojavila na temi.Pašće snijeg...
2 minuta prije nego sam došla počeo je da pada snijeg a ođe sam pronašla i razlog lololol
Zapalite ga i vi lolol Čips.
Negoooo, jebete li što?
Mislim, kako ste?
Fino.
Sve sam bliži ideji da pojebem malo ciganče da bi arčio po ovoj temi.
A ti kako si nam?
Smrt arčenju na ovoj temi!
Ja nisam išla u školu od četvrtka, i bilo mi je tako divno, a sad me ubija me u pojam činjenica da ću morati da učim nešto.
Ljudi... Koja sam ja bolestina.. o.O
Što Džimi majke ti? :)
Napad. Pena na ustima, krv se neverovatnom brzinom sliva I tece nemirno poput nabujale reke, treses se neutesno, na oci pada mrak, zamisljas meku, belu kozu, mladu, bez bora kako ispusta tamne kapi otrova zivota. Bezivotno, tesko telo, hladno, bledo, pokislo samo kisama srece, a nikad zagrejano Suncima tuge. A tvoje je crno, gori. Kroz tvoje oci se ne nazire nemir, cak ni zadovoljstvo, samo sivilo jednostavnosti, navike, svaki dan, godina. Tvoje usne su suve, ne traze poljupce, ne izgovaraju reci, mrze zivot, mrze druge. Tvoja moc je u glavi. Jedinstvena moc- moc beznacaja. Kad je nebitno da li ce boleti, samo da bude drugacije. Tvoja moc je sto volis strah, ali ga ne osecas vise. Sad si miran. Ja sam mirna. Ja sam ti, jer ti ne postojis.
Lutam grobljima. Duhovi su isti kao ljudi. Zavlace te magijom svojih sustecih, neznih haljina i zovu u propast. Vidim prozirne, belicaste, duge prste mladica ostrih crta lica, kratke sive kose, otvorenih, rasporenih grudi, ociju slomljenih u ostre komadice. Njegova pojava ispunjava mirom. On je daleko od zivota, spokojan, sam i dovoljan sebi. Moje plitko srce pocinje da lupa neuravnotezeno, ceznjivo. Lagano moja licnost pocinje da bledi I ostavlja za sobom telo izresetano ravnodusnoscu. Sasvim polako i bezbolno se davim u okeanu lica ljudi koje sam ubila. Bili su zeljni zivota. Ne razumem ih, ja nikad nisam bila. Haha kako se bespomocno spoticu jedni o druge, tako su kratkovidi I glupi. Imaju ono sto u zivotu nisu mogli da imaju. Moja duga, crna haljina, prekrivena mrtvim krilima zeljnim slobode I sastavljena od crnih niti bolesti, od slatke gorcine, patnje, postaje tanka, bela, iskidana, prozirna spavacica koja izjednacava moju pojavu sa pojavama drugih mrtvih.
Hmmm, recimo da sam napisala ovu i jos neke slicne stvari... I recimo da sam skontala da mi fali nesto :/
Baš je gotivno!!
Jebeš Stivena Kinga,pametnicu za predsednicu!
Postaje jezivo kad shvatis da si ti to napisao... :D
Osecas se malo... hmm... :/