Samoubistvo
Rekli o sajtu
Kad je pre nekoliko dana osvanuo naslov u dnevnim novinama „Željko Mitrović: Trovali su me“, na samoproklamovanom rečniku slenga vukajlija.com odgovorili su mu bez mnogo pijeteta: „Pa dobro, i ti si nas, i još to radiš“.
Ekonom:east Magazin · 03. Februar 2011.
pročitah celu temu. šta znam. na neki način ste svi u pravu, pomalo. ali ljudima u teškoj depresiji život nije dragocen. totalno drugačije gledaju na to.
ja sam bila u situaciji da mi nije ni do čega i da mi život nema smisla i razmišljala da se koknem. ali eto, nisam. al nikad nije kasno :P
A izvinte, ko je proglasio život toliko dragocenim da čovek ne može njime ni da raspolaže? Kad se malo bolje pogleda, momenti tvog života su toliko nebitni i mali u poređenju sa večnošću smrti pred tobom, i ko god to shvati, kukavica je ne ako se ubije, nego ako nastavi sa životom.
Nema tu šta da se proglašava. Život nam je jedino što imamo. Bio vernik ili ateista život ti je jedino što imaš. Kao takav, on je jedino što ima neku vrijednost.
Ako bi zanemarili religijsku mogućnost vječnog života, OPET bi mogli da zaključimo da je život vječan!
Kako sad pa to?!
Pa lijepo. Ako vječnost definišemo kao SVE VRIJEME.
Život je naše SVE VRIJEME. Bez života nema svijesti. A bez svijesti o vremenu, vrijeme ne postoji. Tako da je za nas jedino postojeće vrijeme, vrijeme našeg života.
Tako da je zapravo život vječan, a smrt je nepostojeća. (jer je njom obuhvaćeno nula jedinica svjesnog vremena)
Tako da je vrijednost života neograničena, jer obuhvata sve naše vrijeme i u njemu ima neku vrijednost x. X puta beskonačno je beskonačno.
Ne treba bukvalno shvatati tu beskonačnost. Tu se zapravo radi o totalitetu, a ne o beskonačnosti. Ali totalitet, ma koliko bio mali u poređenju sa ništavilom smrti je beskonačan.
Ako podijelimo život koji traje jednu nanosekundu sa ništavilom smrti (koja ne sadrži nimalo svjesnog vremena) dobijamo beskonačnost. Dijeliti sa nulom nema smisla, ali kad n teži nuli, jedan kroz n teži u beskonačnost.
Tako da je bilo kakav život, i ma koliko kratko da traje, u odnosu na smrt beskonačno vrijedan i vječno traje.
Au, koja logička greška. Slaba ti dedukcija. :)
Бесконачан али ограничен си тео рећи. Као круг.
E moj gamby, ti ako ne kontaš moju dedukciju, ne znači da je slaba.
Гамби, да је мени ово реко ја бих извршио самоубиство одмах!
Mrzi me da citam Jovicica, a slazem se sa svime sto je amantino rekao.
Šalu na stranu, jest malo konfuzno ono što sam napisao, ali ima smisla.
U par rečenica. Poenta je da je smrt stanje bez svijesti, pa kao takvu, možemo je poistovjetiti sa nulom, iliti ništavilom. U besvjesnom stanju nema smisla govoriti o vremenu. Vrijeme za nas ne postoji.
Pošto je smrt dakle nula, ništavilo. Život, u odnosu na tu nulu, ili ništavilo, beskonačno dugo traje, i beskonačno mnogo vrijedi.
Eto zašto je život toliko dragocijen.
JOVIČIĆU PVT!
Život je naše SVE VRIJEME. Bez života nema svijesti. A bez svijesti o vremenu, vrijeme ne postoji. Tako da je za nas jedino postojeće vrijeme, vrijeme našeg života.
Tako da je zapravo život vječan
Srednji termin ti je dvosmislen, Jovičiću. "Sve vrijeme" iz prve i iz druge premise ne predstavljaju iste pojmove. :)
Ovo ti je neki petitio principii ili kako se već zove. Pri zaključivanju si kao početnu pretpostavku uzeo zaključak koji tek treba da dokažeš. Prvo si pretpostavio da je život vredan sam po sebi, a zatim si na osnovu toga što je život sve što imamo zaključio da život ima neograničenu vrednost. Na isti način bi, od početne pretpostavke da je život sranje, došao do zaključka da moraš da se ubiješ.
e pa to i jeste problem
sve, bilo pozitivno ili negativno kada se poredi sa nulom (tj. sa smrti) teži u beskonačnost
dakle, ako je vrijednost života za nas +0,000000000001 (pozitivna nula, srednja žalost, ali ajd dura se) onda je to u poređenju sa smrti beskonanačna vrijednost, dakle + beskonačno.
a ako je vrijednost života za nas -0,0000000001 (negativna, nula, opet srednja žalost, ali sa blagom dominacijom negativnog) onda je to u poređenju sa smrti minus beskonačno, dakle užas živi i trebali bi da se koknemo.
Međutim, ja vjerujem da je svakome čovjeku subjektivna vrijednost života iznad nule.
A onima kojima pređe ispod nule, nažalost, često se i desi da se ubiju.
Međutim to se može spriječiti filozofskim stavom da život ipak uvijek ima neku vrijednost, pozitivnu vrijednost, i da je svaki život bolji od ne-života.
Tako onda svaki život kad se poredi sa smrti teži u pozitivnu beskonačnost.
A onima kojima pređe ispod nule, nažalost, često se i desi da se ubiju.
U ove dve rečenice sam sebi protivurečiš, ali ajde da pređem na glavnu stvar.
Poenta je u ovome. Kad bi ti nekako usadio ovaj filozofski stav svakome, logično je da se niko ne bi ubio. Ali ajde probaj da odeš u duševnu bolnicu i usađuješ filozofske ideje. ;) Ti si, umesto toga, pokušao da logičkim putem, nekom dedukcijom, izvedeš da se čovek ne sme ubiti, i naravno pogrešio si u zaključivanju, jer to što ti hoćeš da dokažeš se ne može dokazati suvom logikom.
Pa ako prihvatimo taj filozofski stav, onda je dokazano.
Od tog filozofskog stava sam krenuo u dokazu.
On je premisa.
Od istinitosti te premise zavisi istinitost dokaza.
E sad, dokazati istinitost te premise, to je već malo teže.
Ali, možda ne moramo ni dokazivati. Jednostavno prihvatimo da je tako bez dokaza i gotovo. Usadimo to duboko u sebe, tako da, ako se, ne daj Bože desi da završimo u duševnoj bolnici, niko ne mora to da nam usađuje u glavu.
Dok smo još mentalno zdravi utuvimo to sebi u glavu kao neku dogmu, isperemo sebi time mozak. Tako da zaista vjerujemo u to.
Što je najbolje od svega, ja čak i bez tog ispiranja mozga vjerujem da je ta premisa tačna.
Život podrazumijeva svijest. A svijest je neka vrijednost. Čak i u slučaju neopisive muke, i to je možda bolje od nesvijesti. Kada čovjeka MNOOOOOOOOOGO BOLI, u njegovom se tijelu luči MNOOOOOOGO endorfina, koji pokušavaju da se izbore protiv te boli. A endorfini istovremeno stvaraju i euforiju. Eto jednog objašnjenja mazohizma.
Tako da u stanjima velikih muka, kao mehanizam odbrane, možda bi u nama proradio neki mali mazohista. I onda je jasno da su čak i te muke mnogo bolje od nepostojanja.
Zato mislim da je ta filozofska premisa tačna, (iako je nisam eksplicitno dokazao), a ako je tačna onda je i sve ostalo što sam napisao tačno.
I što je još bitnije, čak i ako prihvatimo da život može objektivno imati negativnu vrijednost - on uvijek ima potencijal da u nekom budućem trenutku ima pozitivnu vrijednost.
Dakle, ako smo danas u kurcu, uvijek postoji mogućnost da će sutra biti bolje.
A što se bolova tiče - danas je jako razvijen tretman protiv bolova - tako da čak i ako taj mali mazohista u nama ne proradi, uvijek je tu morfin i ostali jaki analgetici koji ne samo da će nam uništiti bol, već mogu izazvati i euforiju.
A ako smo u mukama, nemamo analgetika, a u nama nije proradio mazohista, opet se možemo nadati i boriti da nam sutra bude bolje. I ta sama borba, u skoro bezizlaznoj situaciji, može donijeti neku duševnu satisfakciju i vrijednost životu.
Eto recimo Ana Frank je pisala dnevnik, koji je sad tekovina čovječanstva od ogromne vrijednosti. A mogla se ubiti, ali nije, jer je prepoznala vrijednost života u gotovo paklenoj situaciji i izdržala do samog kraja!!! (Na kraju je umrla, ali postojala je šansa i da preživi cijeli rat)
Preživjeli iz koncentracionih logora treba da nam budu inspiracija!
Od tog filozofskog stava sam krenuo u dokazu.
On je premisa.
Pa to ti i pričam od početka. Poturio si zaključak kao premisu, i normalno da si iz toga izveo taj isti zaključak. Tu i nema šta da se dokazuje. :)
Hehe, pa i taj isti argument možeš da okreneš naglavačke. :)
Da ne tupim dalje, u mnogo čemu što dalje pišeš se slažem sa tobom, ali sam čisto reagovao na tvoj pokušaj da nešto egzaktno dokazuješ.
Iz ove perspektive gledajući, mislim da je osobi koja je 50 godina provela u stanju smrti svejedno da li su je ubili Nemci ili se ubila sama. Tutankamon, Hitler, neki tamo nepoznati kineski seljak iz 3. veka pre Hrista, svi su oni mrtvi mrtvicijati. Koliko god voleli život, svi će se sigurno složiti da posle jednog (dakle smrtnog) trenutka postaje sasvim svejedno kako si živeo i na koji način si umro. Jednostavno.
E u pravu si, 'leba ti. Sledeci put kad budem bila u bedaku seticu se njih i bice mi bolje. Obecavam.
Niko nije proveo 50 godina u stanju smrti.
Niko nije proveo ni sekund u stanju smrti.
Kad stanje smrti nastupi, onda subjekat više ne postoji. Tako da nema onoga ko bi provodio neko vrijeme. Nema subjekta.
Mrtvi nisu mrtvi. Mrtvi ne postoje. Niko od nas neče dočekat trenutak smrti. Jer kad taj trenutak nastupi nas nema više. Dok god postoji neka svijest u životu umirućeg, postoji i život. Kad nastupi istinska smrt, nema svijesti, nema subjekta i nema onoga koji bi taj trenutak, dočekao, niti ono što slijedi nakon toga "doživio" ili provodio neko vrijeme.
Isto kao što niko nije nikad dočekao svjestan trenutak pada u komu ili u neki dubok san bez snova, tako niko neće dočekati smrt, a ostati svjestan.
Dubok san bez snova ili koma jesu vremenske mašine koje čovjeka trenutačno transportuju u budućnost.
Мало ми је фалило да се убијем, али кад ово прочитах... ево сад ћу само да се исмејем последњи пут!