
Osoba iz skupa ,,vatrenih navijaca''(citaj:huligana,divljaka)koja najmanje zna o utakmici sa koje se upravo vratila,posto zbog silnih obaveza(paljenje stolica,pentranja po ogradi,tuce,paljenja baklji....)nije bila u stanju da prati utakmicu na koju je dosla.
RTS 1,uzivo:
Aca Stojanovic:I,evo najvatrenijih navijaca Partizana!Sta vi mislite od istorijskom uspehu Partizana,koji je posle 7 godina ponovo usao u Ligu Sampiona?
Vatreni navijac:Pa bilo je bas mocno,ono,brate,bas je bila ludnica,ono,brate,palili smo baklje i ono,brate,bili smo najglasniji.
Aca Stojanovic:Ma sve je to lepo,ali,kakvi su vasi utisci o onom ponistenim golu,gde kako se cini,i nije bilo ofsajda.
Vatreni navijac:Ma ekstra,brate,bas smo napravili koreografiju i ,ono,bila dobra bakljada....
Aca:Vidim da je moj sagovornik pod euforijom zbog ovog uspeha,pa cemo ga pustiti da slavi sa ostalima.
Miodrag Petrović-Čkalja rođen je 1. aprila 1924. godine u Kruševcu. Bio je jedan od najpoznatijih srpskih glumaca i jedan od najboljih komičara na teritoriji bivše Jugoslavije. Umro je 20.oktobra 2003. godine u Beogradu.
Miodrag Petrović je bio četvrto dete Čedomira i Hristine - Tine Petrović. Sudbina je htela da se najveći komičar bivše Jugoslavije rodi 1. aprila, na dan šale. Porodica Petrović živela je u Balšićevoj ulici u Kruševcu. U rodnom gradu završio je gimnaziju, gde je i počeo da se bavi glumom - u dramskoj sekciji.
U vreme Drugog svetskog rata nalazio se Kulturno-prosvetnoj ekipi 47. divizije NOVJ. Nakon rata i demobilizacije upisuje studije veterine u Beogradu. Nastavlja da se bavi glumom u KUD „Ivo Lola Ribar“.
Godine 1946. postaje član Dramskog studija Radio Beograda, gde i počinje njegova popularnost učestvovanjem u emisiji „Veselo veče“. Od 1951. do 1977. godine bio je član Humorističkog pozorišta u Beogradu. Glumi i u prvoj seriji Televizije Beograd - „Servisna stanica“, od 1959. godine. U toj seriji se proslavio tumačeći lik kuvara Jordana. U pozorištu, između ostalog, igra u predstavi „Bog je umro uzalud“ (snimljen i film) i antologijskoj komediji Dragutina Dobričanina „Zajednički stan“ (kasnije je snimljena i TV verzija).
Od 1976. godine imao je status slobodnog umetnika.
Ostvario je veliki broj uloga na filmu i u TV serijama. Najbolje uloge ostvario je u serijama "Servisna stanica" (1959), "Ljubav na seoski način" (1970), "Kamiondžije" (1972), "Vruć vetar" (1980) i "Kamiondžije 2" (1983), kao i u filmovima "Orlovi rano lete" (1966), "Bog je umro uzalud" (1969), "Paja i Jare" (1973), "Avanture Borivoja Šurdilovića" (1980) i "Kamiondžije ponovo voze" (1984).
Imao je uspešnu saradnju sa kolegom Mijom Aleksićem.
Dobitnik je više nagrada: 1974. je dobio Sterijinu nagradu, 1977. Sedmojulsku nagradu, 1991. Nušićevu nagradu za životno delo, 1995. RTS-ovu nagradu za životno delo, „Zlatnog ćurana“ za životno delo na danima komedije u Jagodini...
Čkaljin sin, Čedomir Petrović, takođe je uspešan glumac.
Poslednje godine života proveo je tiho, povukavši se iz javnog života. Javno se angažovao 2000. godine u predizbornoj kampanji demokratskih snaga.
U Kruševcu, u Balšićevoj ulici, pred Čkaljinom kućom, 2005. godine podignut mu je spomenik. Nekadašnja ulica Milanka Kušića, na Zvezdari u Beogradu, od novembra 2006. godine zove se po Miodragu Petroviću Čkalji.
Čkalja je legenda
Ambiciozna devojka u studiju pred upaljenim reflektorima.
Doslo je vreme da se zabeleze svi dugo vezbani pokreti ispred ogledala.Fotograf trazi idealan trenutak za skljoc radi vise nula na najvrednijem papiricu . Ona trazi potvrdu svoje vrednosti,divljenje od istopolnih zvercica i mozda jos po nesto ali to je vec individualno.
- Prolaze dva sata pod reflektorima.Ona ohrabrena efektom vestackih trepavica povremeno prostreli objektiv.Zeludac je opominje (mada mu vitaminska salata i nije neka motivacija).Facijalni misici su u grcu. Cirkulacija u nogama zastajkuje ali ona ipak trpi jer vizuelno u tom polozaju izgleda privlacnije.Toplota sva 4 reflektora povecava napetost,koncentracija pada...
- Fotograf koji to primecuje hrabri je recima :"Hajde jos samo sat vremena,zar ne zelis da uspes?Znas da za naslovnicu "Vogue" magazina jedan model odradi izmedju 500 i 700 fotografija,pa se posle bira najbolja fotografija."
Tako se rad nastavlja u potrazi sa savrsenim dokazom.Dokaz koji se kasnije DORADJUJE.Digitalna carolija otklanja oziljke,bubuljice,daje efekat porculanskog tena.Vrsi korekciju boje radi balansa boje koze i boje zuba u cilju prirodnog a savrsenog izgleda.Jedan klik otklanja par centimetara po potrebi i kreira divnu iluziju savrsene siluete.
Potom urednik,stilista ,fotograf propratna ekipa i asistenti razmatraju pa potvrdjuju da je fotografija odgovarajuca za naslovnicu.
Model u usponu gradi karijeru.SVE zbog jedne slicice.Ona je tako posebna.U njoj stvarno ima ONO NESTO.Ona je adekvatna draz za musko oko. Postavlja nove granice devojkama sa my space-a ,facebook-a koje u zelji da dostignu(prestignu) lice sa naslovnice intenzivno se druze sa foto aparatom.
Добар показатељ шта директор телевизије највише воли да "конзумира" и шта ће бити критеријум за запошљење будућих радница.
Нпр.:
Директор FOX-a воли жене са анђеоским лицем.
АVALA- судећи по "Милицама" то су гуза и батаци.
За RTS нисам сигуран али ако узмемо Мају Николић и ону црнку што води "Око" , онда вероватно- добре ноге
Директор PINK-a (вероватно хомосексуалац) воли крештаве и иритантне жене
B92-благо мушкобањасте
А овде на регионалну, недавно дошо нови власник, запослио три нове водитељке.Ниједна не зна да прича, али је испунио жеље љубитељима сиса
(да л' због свог укуса или што је сконтао шта недостаје на националној )
И тако, сад за сваког има понешто
Наравно, ми обични колико год да се курчимо да више волимо гузате или сисате или ломне у струку, увек заволимо жену у целини, па тек онда гледамо шта је на њој најлепше и каквим благом располажемо.
Неки ће да кажу: "Па, тако ти је и најслађе, бајо!"
Ал, увек остаје оно зрно сумње:
Е, а шта бих радио да сам директор неке телевизије.
Izjava razočaranog oca koji je poslao sina jedinca da studira u BG, a mali završio u neko "homo-loše" društvo.
20.septembar.2009.
Mesto dešavanja jug Srbije selo X, nadmorska visina 'iljadarka. Kod Stojadina i Stojanke došli su gosti na ručak.
Stojadin: Stojanke dok sipuješ rakijicu daj obrni na neki naš kanal ovaj televizor, majke mu ga!
Stojanka: (Prebacuje kanal na RTS 1)
Stojadin: Gosti, mezite ovija beli bubrezi, ovoj sam ja štrojio, al toj nije ništa, kad moj sin jedinac Milorad, koj studira za doktora veterinara u Beograd. Kad on uštroji vepra, pa on mu izvadi četri bela bubrega.
(U tom trenutku na TV ekranu ide direktno uključenje sa parade ponosa)
gost: Eee, plogedaj onog na TV, onog u roze, obučen ko balerina!!!
gost: A bre, da mi izvinete ovaj baletan isti vaš sin jedinac Milorad.
Stojadin: Jaoj, on je povuko sve na ujaci!(i pritom je spomenuo ceo spisak familije sa majkine strane)
Stojadin: Daj mi pušku Stojanke da ubijem džukelu, on će me bruka! Šta sam doživeo da mi sin zeta u kuću dovede!
Obrnuti još jednom istu omiljenu pesmu/seriju/film.
- Pa da l' je moguće? Opet mi skačeš po glavi s tom istom pesmom! Od 12h sam prestala da brojim. Sad je već 15h.
- Pa super je pesma. Sviđa mi se.
- Briga mene što ti se sviđa, meni ide na živce. Postoje slušalice pa ih stavi na uši i isključi zvučnik. Hoćeš ti da zamrzim tu pesmu??!!!
- Znači i tebi se sviđa. Hehe. E, gledam program i na Rts-u ide Bolji Život. Večeras rezervišem termin.
- Pa majku ti onu šašavu, nećeš ti meni i to vratiti na bis. Potpisujem razvod!
- A?! A ko će da pere i pegla? Dušo, ti najbolje kuvaš, dušo, nemoj cd Harija Potera! Ne, ne lomi, ostavi mi Gospodara Prstenova!!! Ne, dušo, neeeeeeeeee!!! E vala Dženu nećeš!
Ultra iritantna pojava podizanja kažiprsta i srednjeg prsta obe ruke, i stavljanje nečega pod "znake navoda" imitiranjem zeca koji mrda uši. Još jedan iz kolekcije kvaziurbanih gestova, i opravdan razlog da se nekom polome prsti. Omiljen medju "mladim" i "energičnim" voditeljkama i političarima...
U davna vremena voditelji RTS su morali da se izbore za svoje mesto pod reflektorima...
Mira Adanja Polak je JEDINA znala Engleski (ona jadna i danas misli da je tako), Mirko Alvirović je umeo da okrene kola pod ručnom u desno (kasnije je krenuo da kritikuje i pepeljaru), Djura Kavaja je zaseo na mesto izvestioca o stanju na putevima (njegov trik je što ne ustaje sa te stolice, ne ide u wc, a ni na odmor), a jedna voditeljka beogradskog programa je mlatila, trzala glavom, treptala, gestikulirala, pljuvala, a onda i uvela "vazdušne navodnike".
Nažalost, nikad neće ući u Hall of Blame kao ovaj trio, ali je dokazala da je "moguće" dostignuti "nove" granice čak i ako ti "niko" ne zna ime.
P.S.
AAALOOO ŠABANI, to je glupa fora iz Ostina Pauersa!!! Izgledate jos jadnije nego što jeste!
Izraz koji se koristi kada:
1. Nastavljamo započet razgovor sa nekim, a neko u međuvremenu nas je prekinuo.
2. Kada želimo da promenimo temu razgovora.
Uglavnom između izraza i sledeće rečenice sledi kratko razmišljanje.
Slavko: Jesi li video oglas za Audi A4? Brate samo 2 some evrića, a star svega 5 godina!
Milorad: Jesam, videću sa vlasnikom tog auta da ga kupimo. Oooooo, evo ga Milojica!
Milojica: Đe ste ljudi, nisam vas video 100 godina! Š'a s radi?
Milorad: Sviramo klincu, pričamo oko nekih stvari.
Milojica: Dobro, viđermo se! Ae vozdrap! Ćaos!
Milorad: E ovaj... Da. Videću, kažem, sa vlasnikom, da nam ga proda, ekstra je i spolja i iznutra. Izvini, moram i ja sad da idem na Rudnik kod nekog lokalca na kafu, zove me da mu upoznam ženu... Viđaćemo se!
Slavko: E, ovaj... Kad beše utakmica Srbija-Zambija na RTS-u?
Milorad: U 20:30. Vidimo se. Ćaooo!
Slavko: Zbogom Milorade!
Pištaljka koja proizvodi zvuk takve frekvencije da psi mogu da čuju, a ljudi ne. Često se koristi u dresuri pasa. Njome se daju signali psu koji samo on može da čuje i razume šta znače. Na primer, džukac se odvojio od vlasnika u parku i vlasnik dune u tu pištaljku da ne bi drao svoje grlo i uznemiravao druge posetioce parka. Mi ništa ne čujemo, nemamo pojma, samo primetimo da se džukac dimenzija omanjeg teleta odjednom ukopao u mestu, načuljio uši, okrenuo i otrčao.
U prenesenom značenju - tajni signal prepoznatljiv samo određenoj osobi ili grupi.
- Izvol'te, gazda!
- Pročitaj ovo! Ovo su vesti koje treba da damo onom konju od spikera da pročita!
- Au, koliko poskupljenja... I šta ja kao glavni urednik sad da radim?!
- Pokreći odma' novu Farmu, parove ili izmisli neki drugi zamajavač!
- Mislite, rijaliti?
- Mislim! Trči tamo, traži Honde, Kije, Ajfonke, Nokijke, šta ima!
- Da ne žurite malo...
- E, obojica znamo da će mi zazvoni brzo telefon i da će mi narede! A pogle' te cifre! Sine, ako su te nedostupne, trči pod nadvožnjak kod auto puta i na'vataj koje već tamo zatekneš! Ponudi im 50% standardne zarade za taj period što će tamo da budu!
- Da nije malo...
- Šta malo?! Dobijaju reklamu da avanzuju, stan i hranu, a ne mora ni sad na ovu 'ladnoću napolje polugole da sede! Trk!
................................
- Dragi, da pošalješ decu malo do babe...
- Što?!
- Pa, kupila sam Vazelin, pa ti vidi...
- Opa! Ajde, deco, požurite!
- A štooooo??? Da se nije neko opekao?
- Ne, sine, to može i za izvestan svrab da pomogne... Ne gledaj me tako, brže se pakuj!
- Ma, šta ti je, tata, što se tako smeškaš i toliko žuriš?
- Onako... Jeste gotovi?
- Aha. Nego, kod koje bake idemo?
- Hmmm... Koja ono beše bliže živi? Nebitno, u kola, setiću se usput!
S vremena na vreme svraćajući iz SR Nemačke u svoju otadžbinu ili se potpuno vrativši u istu da bi u njoj proveli najzasluženiju i - u najvećem broju slučajeva - najkonačniju etapu u svojim životima, srpski gasterbajteri (i ne samo srpski; prim.prev.) su sa sobom doneli ne samo nemačke marke, automobile i nova arhitekturalna rešenja u vezi sa dvorišnom kapijom (vidi ovde) već i reči i izraze germanske provinijencije koji su im u svakodnevnom životu na „dalekom severu“ ubedljivo najviše ušli u uši, so zu sagen. Vremenom su, razume se, te reči i izrazi ušli u uši i življu trajno nastanjenom unutar granica zemlje iz koje su ovi prvi pobegli i na taj način postali stalnim i neobično popularnim delom žargonskog rečnika koji jedan prosečan primerak može koristiti u svakodnevnoj komunikaciji sa svedocima svog postojanja. Navedimo samo neke od njih: Aufiderzen, Ende, Zo-vi-zo...
Izraz koji danas imamo zadovoljstvo da vidimo u naslovu je još jedan od takvih, a moje zadovoljstvo je još i veće jer sam baš ja taj koji će vam objasniti njegovo značenje i upotrebnu vrednost.
Elem, na nemačkom jeziku se on zapisuje sa Bitte, zahlen Sie... („Molim(o), platite...“ ili „Molim(o) vas da (u)platite...“) i nikad ili veoma retko se sreće u pretumbanoj verziji kakva je ona nastala usled srbizacije istog. I dok se na teritorijama na kojima se „Dobar dan“ kaže Guten Tag a „Jebi se!“ Fick dich! pomenuti koristi u administrativno-kurtoaznom smislu, u domaćem slengu, pak, on poprima sve nijanse prezira svog imigrantskog korisnika prema novcu i postaje, zapravo, sinonim za isti. Šaznam. Verovatno se našim gastosima do jaja popelo na kurac to plaćanje svega i svačega u Švabiji + što to moraju da rade sa osmehom, pa kad već ne mogu da ne plaćaju - onda da seru. Elem2, u određenim situacijama može se koristiti/prevesti i kao pandan izrekama „Kol'ko para – tol'ko muzike“ i „Plati, pa klati“, ali je to Srbinu već daleko prijatnija i logičnija kategorija...Aj', tchüss.
- Milence, daj jedno 'ladno...
- C...
- Mile, daj jedno pivo, šta zajebavaš, koj' moj?!
- Prvo calenzi-bite, onda piće. Preš'o si dvaes' 'iljada na crti još pre nedelju dana a nameru da platiš si pokaz'o koliko i Holandija da nas primi u usranu EU...
- Platiću, burazeru, znaš me, trenutno nisam pri parama...
- E, u tom slučaju, trenutno pivo možeš da popiješ samo u Čibeniku, ščuo?!
----------------------------------------------------------------------------------------------------
- Mišo, da uzmemo jedan od ovih SBB promotivnih paketa? Nude puno pogodnosti i besplatnih sadržaja...
- Ma, kako da ne! Prvih mesec dana te navuku, šatro džabe, a posle - calenzi bite! Ni pretplatu za RTS ne plaćam, a ovo ću?! Šupičku materinu, bre, i ti i Tijanić!
---------------------------------------------------------------------------------------------------
- Entschuldigung, Herr...Könnten Sie mir bitte sagen wo kann ich Terazije-Platz finden?
- Calenzi-bite, mamu ti švapsku u usta jebem!
Grupa ljudi operisana od bilo kakve vrste kreativnosti koja za cilj ima donošenje odluka od "strateškog značaja" koje će doprineti što boljem reprezentovanju srpske kulturne baštine, kreativnosti i originalnosti u zemlji i inostranstvu.
1. "Novi most preko Ade u Beogradu zvaće se "Most preko Ade", saopštila je komisija za imenovanje ulica i trgova (i mostova po potrebi)."
2. "Tročlana komisija RTS-a donela je odluku da predstavnik Srbije na Evroviziji 2012. godine bude naš proslavljeni kantautor Željko Joksimović."
3. "Komisija za hartije od vrednosti odlučila je da na novčanici od 2000 dinara umesto slike neke istorijske ličnosti koja je zadužila srpski narod (ne, ne misli se na takvo zaduživanje, zato i nije Mlađa na slici), što je do sad bila praksa, bude ispisan stilizovani broj 2000. U komisiji kažu da je broj 2000 posebno značajan u srpskoj istoriji jer je to godina kada je Srbija promenila dotadašnji kurs koji je vodio pravo u ćorsokak i nezadrživo krenula u napredak koji je svakim danom sve veći i veći."
Fraza koja se izgovara u sebi u toku razgovora sa nevidjeno dosadnim, glupim osobama ili na glas u toku gledanja dnevnika ili nekog političkog programa. Predstavlja najtežu verziju kletve ˝Crk´o dabogda!˝
Primer 1:
A: Brate, jesi čuo novu Sekinu pesmu?
B: Nisam i nemam nameru.
A: E poslušaj, mnogo je dobra ima i violine, zvuči k´o operska simfonija, vrh vrh ništa bolje nikad nije snimljeno, u poredjenju sa ovim Šemsa je pičkin dim, a Šemsa je umjetnica nenadjebiva...( i priča o Šemsi 10 minuta)
B: -uz škripanje zubima u sebi (alo, Sv. Ilija, ne spavaj na straži, prži ovo!)
Primer 2:
RTS 1 19:31, Dnevnik 2:˝ Predsednik Tadić je izjavio da je kriza prošla, te da će u sledećih 10 godina zaposliti 12 miliona radnika uz konstataciju da zna da nema toliko ljudi u Srbiji te da ćemo uvozit radnike iz Burkine Faso i da se unaprijed izvinjava svim burkinofasovljanima koji neće biti primljeni kod nas da rade...˝
Gledalac: O, Sv. Djordje ne spavaj na straži, molim ti se, nego ovo na koplje nabodi!
Pojava koja je prisutna po društvenim strukturama/organizacijama koje teže da budu različite od mejnstrima (uopšte). Na koji način?
Antimejnstrim organizacija/struktura ima svoj mejnstrim, koji kao takav postaje antimejnstrim zvaničnog mejnstrima ostalih mejnstrim organizacija/struktura. Ali za ovu antimejnstrim organizaciju/strukturu je svakako da ponovim: njen mejnstrim, koji kao takav biva stvoren od strane jednog člana te antimejnstrim organizacije/strukture. Vremenom, i ostali članovi prihvataju takav stav/izraz koji na kraju postane opšteprihvaćen u toj organizaciji/strukturi.
Samim tim mejnstrim prelazi u ziljavi pozeraj.
1) Rep kultura. Vremenom polako postaje mejnstrim. Pogotovo betl iliti suptilna prozivka ostalih repera koji nisu kao "ja". Svako od repera prihvatajući taj koncept mora na svom albumu da ima jednu takvu pesmu. Kasnije to prelazi u antimejnstrim pozeraj koji je cool kao i Jovanka Broz. Tipičan primer: Đus.
2) Alternativni pravci muzike. Takozvani. Totalna papazjanija što se žanra tiče, mada im je zajednička težnja ka antimejnstrimstvu. Kasnije i to prelazi u pozeraj. Tipičan primer: Jelen Top lista na RTS, a nekad na B92.
3) Sam B92 je danas antimejnstrim pozeraj.
4) Zastava Gane na avatarima članova ovog sajta. Kako je postala antimejnstrim pozeraj?
Na Fejsbuku ti dolazi obaveštenje koliko je budala (slobodno mogu reći) promenilo svoju sliku na profilu u dres naše reprezentacije.
Mejnstrim na mejnstrimu je da se pališ na naše i polufinale.
Zgroženi Vukajlijaš će čekati prvu priliku da ismeva ceo taj koncept na antimejnstrim sajtu kakav je ovaj. Prilika se stvara. Ljudi kivni posle poraza. U avatar se stavlja zastava Gane. Totalni antimejnstrim potez koji vremenom postane mejnstrim ovde. I onda kad vidiš koliko članova ovde ima Ganin ili Srbijin avatar ili Antića (što je neki antimejnstrim odgovor na antimejnstrim, posebna priča), pomisliš da je Gana postala pozeraj ovde.
Slično se dešavalo i sa jebenim zastavama za podršku gej paradi letos.
I tako...odo da stavim Klosea ko avatar.
Pošto sam juče istražio neke od najčešćih slučajeva parničenja u dragoj nam Srbiji (a i šire), vreme je da se pozabavimo i nekim specifičnim slučajevima, koji- ispostavlja se- nisu tako retki kako bi to moglo da se pričini.
1. Parnica sa RTS-om
Prilično srodno parnicom sa državom, ali je poprilično novog datuma- otkada je pre nekoliko godina uveden harač na javno laganje. Naravno, prema RTS-u, dotični plaća 90% graždana, što deluje naročito čudno, jer (gotovo) niko u vašem komšiluku dotični ne plaća (i tako po celoj Srbiji). Jer, da 90% graždanstva zaista plaća pretplatu, valjda bi RTS imao novac za sudske takse da podnese tužbe protiv onih 10% što ne plaća (da, dobro ste čuli, RTS nema novac ni za sudske takse, i upravo je to razlog što nema masovnih "utuženja"). Ukratko rečeno, RTS nije pod kontrolom graždana, jer da je tako, ne bi našiiroko omraženi Tijanić bio direktor 10 godina, tako da narod ne vidi zašto bi dotičnu kuću "častio" sa gotovo 10 evra mesečno. I tužbe su krenule- RTS je poput neke pičke prvo utužio stanovništvo nekih sela po zapadnoj Srbiji, gde sve žive neke babe i dede. Za primer! No, ispostavilo se da javni servis nema signal po ovim selima, pa se ovaj "istorijski" proces završio krajnje neslavno po RTS- sudskim porazom. Stoga su nova utuženja na "stend baju", jer za razliku od parnice sa državom, čini se da novu vlast zabole nešto dupe za Tijanića i njegov upravni odbor, pa neće da im čuvaju leđa u nečemu što može da se pretvori u opštu bruku i rasipanje državnog novca.
2. Parnica pred Evropskim sudom pravde
Razmišljao sam da ovo poglavlje nazovem i "Parnica sa državom višeg reda". O čemu se radi? Otkada je Srbija pre desetak godina pristupila Savetu Evrope, graždanima je omogućeno da traže reviziju svojih parnica; te pretres svojih pravnih problema pred Evropskim sudom pravde, gde će najeminentnije kontinentalne sudije hladne glave razmotriti ono što ih mori. Naravno, broj parnica koje nisu protiv države se (iz razloga navedenih u prošloj definiciji, odnosno, zbog činjenice da ih je na domaćem sudu gotovo nemoguće dobiti) sveo na nivo statističke greške. Tome je naročito doprineo podatak da u jednoj susednoj državi koju nećemo imenovati, mali građanin dobio većinu parnica pred ovim sudom. I tako, počeše Srbi da idu od osnovnog do višeg suda, a kada bi i dotični presudio da je država u pravu, preskočili bi vrhovni, i zaputili bi ljubavno pisamce pravac u Strazbur. Ako bi Strazbur presudio u korist malog građanina, teorijski, to bi trebalo da bude obavezujuća presuda. No, razlika između teorije i prakse se još jednom pokazuje kao surova...
Državni tužilac: "Pa šta ako je tamo neki Francuz rekao da si ti u pravu!? Neće valjda neki stranci nas učiti našem pravnom sistemu! To što ti tražiš nazad je državna šuma i nema Boga da se to promeni!".
3. Parnica sa NATO paktom
Ova vrsta zajebavanja otpočela je u drugoj polovini sada već istorijske 1999. godine, kada su pred beogradskim okružnim sudom pravosnažno osuđeni strani državljani Solana, Havijer; Klinton, Vilijam; Bler, Entoni i Širak, Žak, na osnovu optužnice da su počinili ratne zločine. Mada će se i najrazumnija osoba složiti sa time da dotični jesu zločinci, naravno da je bila reč o mlaćenju prazne slame. Ne samo da u trenutku presude ni jedan od uhapšenih nije bio dostupan srpskim organima gonjenja, već nismo mogli ni Interpolovu poternicu da raspišemo za njima, jer, avaj, bejasmo izbačeni iz Interpola. I ne samo to- ni jednom od silnih policajaca koji su se 2 godine kasnije našli iz bezbednosnih razloga na ulicama povodom dolaska Havijera Solane na razgovor sa novim vlastima nije palo na pamet da mu stavi lisice i odvede ga na izdržavanje kazne u CZ, Zabelu, ili pak da vadi krompir u Padinskoj Skeli (iako mu presuda još nije bila ukinuta). No, ova presuda je bila samo uvod za još veće mlaćenje prazne slame, kada su razni pojedinci, porodice žrtava i organizacije počeli masovno da tuže NATO pakt, zemlje članice i njihove vojske zbog ratnih zločina, materijalne štete i duševnog bola. Ukratko, posle same "Republike Srbije"; "NATO pakt" je postao drugi omiljeni sudski protivnik. Ovi procesi su se uglavnom vodili pred sudovima u Zapadnoj Evropi i Severnoj Americi. Naravno- neuspešno. Ni jedan od 20ak poznatih procesa (nepoznate ne možemo da komentarišemo) nije se završio u korist građana Srbije. Čak, velikom igrom sudbine, NATO- koji je povukao okidač- ispao je nevin za pogibiju 16 radnika RTS-a, dok je istovremeno tadašnji direktor televizije dobio od našeg suda 10 godina ćorke za "nepreduzimanje mera zaštite u slučaju napada". A ko je izveo napad? Upravo onaj ko nije kriv: NATO!
Pokušaj ubistva nekog predstavnika vlasti. Često okarakterisano kao teroristički čin, napad na samu državu. U celom svetu izaziva zgražavanje, bes i revolt naroda prema atentatoru. Primećuje se i porast popularnosti političara koji je to preživeo, pa postoje i pokušaji atentata za koje se sumnja da su odglumljeni.
Kod nas je malo drugačije. I mi mrzimo atentatore u pokušaju, ali im psujemo mamu ćoravu i nesposobnu (u ruke li ih sakate!). I zato ostaje nejasno: da li naši političari izmišljaju pokušaje atentata da bi sebi malo podigli popularnost, ili, pak, svesni stava koji velika većina građana ima prema njima zapadaju u stanje paničnog straha i paranoje, te u svakoj sitnici koja im se desi u retkim slučajevima kad u narod siđu vide opasnost po svoje podgojene guzice? Bilo šta će nazvati atentatom; vozača koji je dozvolu kupio na trafici pa ne zna da ne sme presecati kolonu pod pratnjom i kako da se prestroji, pandura van dužnosti koji je to znao pa je vozio iza kolone... Kad su njihove kože u pitanju, nema sitnica, sve je bitno. Još kad bi se i za narod tako sekirali, gde bi nam bio kraj?
Beograd 2014., Drugi dnevnik RTS
- ... a sada da se vratimo na našu svakodnevicu i uobičajene vesti. Danas je izveden jubilarni devetstoti pokušaj atentata na precednika. Kako su nas iz njegovog kabineta obavestili, danas pre podne, dok se u svom blindiranom Audiju pod teškom policijskom pratnjom kretao auto-putem, senzori u vozilu su detektovali pucanj sa obližnjeg nadvožnjaka. Ubrzo su obaveštene sve bezbednosne službe ali ništa nisu pronašli. Kasnije je utvrđeno da je, zasad neimenovani, građanin pri prelasku mosta prdnuo žestoko zbog velike količine pasulja koji je u sebe uneo. Taj sugrađanin se sam dobrovoljno predao policiji i zadržan je radi ispitivanja. Postoje osnovane sumnje da je pasulj poreklom makedonski, i to iz dela te zemlje gde žive pretežno Albanci, te se sumnja na terorizam. Istraga je u toku. Takođe, poskupeće benzin, struja, šećer, ulje, hleb i cigarete. Dakle, stanje redovno, ništa neobično kod nas...
Mekušci. Bića koja fizički jako podsećaju na ljude iako su izgrađena od luše, a intelektualno su najbliže zlatnoj ribici ometenoj u razvoju. Ovakvih, nažalost, ima ko pleve, pa je okolina i oguglala na njih. Oni su jednostavno rođeni takvi i nema nade da se promene. Elem, kako prepoznati ove ljude u pokušaju o kojima ja pišem? Veoma lako. Osobe sa gorepomenutim epitetom se od malih nogu nameću okolini svojom inferiornošću. U osnovnoj cinkare kad im se pripreti ukorom, u srednjoj ne smeju da urade zadatak ortaku iz klupe da ih profanka ne bi uhvatila, na poslu ćutke trpe šefova ribanja i tako ceo život.
- Brate, hitno mi treba usluga!
- Kaži, buraz. Znaš da na mene uvek možeš da računaš.
- Iskrsle mi neke cigare u Leposaviću, a onaj moj krš na servisu. Ako mi pomogneš dobar si dvesta evra.
- Rado ali ne znam da l' ti nešto znači ona moja mahina.
- Šta voziš?
- Sparka. Lep ko lutka, a može uz masnu banderu da se popne.
- A jebem mu... Mislio sam da imaš neki kombi.
- Jok. Ne furam te poljoprivredne mašine al' moj burazer Miša ima jednog.
- Šta je sa njim? Da li ima šanse da mi da kombi do jutra?
- Nema teorije. Volim ga, brat mi je ali je klasičan bezmudaš.
- Nemoj tako. Znam čoveka...
- Stigla mu opomena od RTS-a da nije platio pretplatu i evo dan danas svakog prvog u mesecu prvo njima plaća globu.
- Koji slučaj, jebo te...
Što bi naši stari rekli: "Sišli s konja na magarca." Dan, koji je u očima ljudi izgledao kao 4. maj 1980. još jedna ikona dobrog primera je tada pala u vodu i ostavila nas je da sami tumaramo kroz život. Moj otac i dan danas napravi lapsus pa za sto eura kaže sto maraka.
Marka, jedinica za nešto dobro, super i odlično. Da je kojim slučajem Filip Višnjić živ, sigurno bi u nekoj pesmi opisao napaćenog ratnika kako pozajmljuje sto maraka od ratnog profitera.
Kada smo računali, računali smo kroz marke, dinar nas nije toliko zanimao, pa i on da je propao lakše bi nam bilo. Švabe nismo voleli, ni danas se situacija nije promenila ali marka, to je nešto drugo. Ušla je k'o školska simpatija u naše živote i postala deo folkora. Sto maraka sa likom Klare Šuman, kompozitorke i pijanistkinje, za koju mnogi nisu ni znali u Srbiji ali su je svi voleli. Njeno pojavljivanje je usko vezana za našu golgotu devedesetih, prvi put ištampana 1. oktobra 1990. Kao da je napravljena da nam u nemaštini i totalnom rasulu donese malo toplote i nežnosti. Imati sto maraka u džepu, znači biti gospodin čovek. Nije postojalo to što nije moglo da se kupi sa sto maraka, Fića, Stojadin, Jugo, otići na more ili u banju... novčanicu koju kao da je sam Bog napravio.
A onda su došli oni.
Putem medijske torture počeli da nas uveravaju kako je evro totalno okej. U to niko nije mogao da poveruje, čak ni penzioner koji je gutao sve što mu se servira sa javnog servisa RTS, skontao je da nešto tu smrdi. Odreći se nemačkog standarda, lepote plave novčanice bilo je ravno samoubistvu, za nas je to isto k'o da smo se odrekli Kosova. Da se našao neko da povede ljude u rat za marku, sigurno bi dobrovoljaca bilo širom zemlje.
I došao je evro.
Rmbačiš od jutra do sutra za dvesta eura sa kojima ništa ne možeš da uradiš, dok platiš sve obaveze tebi ni cvonjak da ostane. Nema više mora, ludih provoda po kafanama, nema više gospodina u tebi, osramotili su te, tog dana kada su marku zamenili za evro kao da su ti život zamenili, sve je nekako krenulo da ide nizbrdo a ti još ne možeš da se navikneš. Majku im jebem kapitalističku!
Uz izraz znaš li ti ko sam ja predstavlja kombinaciju ljaljanovog razočarenja zato što ti nisi upućen da je on ugledan građanin i njegovog besa jer ti se ne titraju njegova jajca.
- Je li mali, šta ćeš koj moj u mom vinogradu?
- Rekao mi đed Radenko da je ovo njegova loza i da obrstim grane dok ne udari nevrijeme, najavili na RTS-u...
- More poznaje li on mene? Kad ga budem sredio Alchajmer će da mu se divi! A ti tutanj odavde dok ne pustim Reksa, jer će onda biti prc milojka! Znaš li ti da mogu celo selo da kupim?!
- Da ali parama se ne kupuju vaspitanje, karakter i najveća blaga ovog svijeta! Pucaj, ja i dalje držim čas!
3 dana kasnije
† Ovdje počiva Radojica Ristanović, dječak kojeg je progutao 21. vijek i kič i šund koje je vrijeme donijelo sa sobom...
P.S. Hvala Bogu te je onaj manijak završio tamo gdje treba!
Počivaj u miru! 2003-2017 †
Извор свог зла на овоме свету. Извор беса, мржње и све негативне енергије.
-Каква риба...
-Поцеп'о би је к'о рачун за струју!
------------------------------------------------------------
-(Теренац) Ало, конобар! Па шта је бре ово?
-Рачун госпoдине, ево све вам ту пише колико сте попили.
-Нит' је ово електро дистрибуција, нит' је ово рачун за струју па мени да узимаш милионе !
-------------------------------------------------------------------------------
-Ћале имам једну веома лошу вест да ти саопштим...
-Реци, шта је сад!
-Пао сам на поправни...
-Ух, пресече ме.. Ја рекао опет стиг'о рачун за струју.
Ako je tačna ona da je Treći kanal 1989. godine bio kao Marsovska televizija, onda je BK sredinom mračnih 90ih bio sa druge galaksije.
Velikom ironijom, kanal su pokrenuli ljudi bez mnogo ličnog ukusa, Karići, ali koji su u tom istorijskom trenutku bili spremni da izdvoje lovu za program koji je bio potpuno različit u odnosu na 90% tadašnjih medija (dodatna ironija je to što je TV "Pink", današnji simbol povlađivanja najnižim strastima, osnovao bivši urbani dečko i roker).
Televiziju je vodio Aleksandar Tijanić, isti onaj koji je kasnije od RTS-a napravio ciganmalu, što samo govori da profesionalci shodno volji finansijera mogu da urade sve što im gazde zatraže.
Program je bio uređen po modelu najmodernijih zapadnih kolažnih televizija, uglavnom se kao uzor spominje RTL. Ipak, iako je sve bilo po nekom uzoru, ništa nije bilo copy/paste kao ovaj današnji program.
Imali su odličan jutarnji program, sinhronizovane crtaće (čak i neke kvalitetne koji se do tada nisu drugde prikazivali, poput Alfreda i Sandokana), relativno neutralan informativni program (jer su Karići sa svojim komšijom Slobom bili u fazonu primirja- "ne diramo mi tebe, ne diraš ti nas"), odlične serije i filmove, dobre kolažne emisije- kako strane, tako i domaće, fenomenalan sportski program, ali i solidan vanredni program za vreme bombardovanja.
Kad pomenuh bombardovanje, baš negde u to vreme je počelo i posrtanje ove televizije: malo zato što im je NATO razjebao mrežu predajnika, malo zato što su shvatili da im je pametnije da izaberu stranu u predstojećem sukobu Slobe sa opozicijom- te su Karići izabrali Slobu. Kardinalna greška od koje ih nije spasilo ni to što su se već 5. oktobra prefarbali (za razliku od "Pinka", koji još nije stradao, jer je svakim novim vlastima potreban).
Ipak, ova TV je sebi potpisala nekrolog kada je pater familias odlučio da se kandiduje na izborima. Naravno, BK je koristio kao svoje glavno oružje i uspeo da napabirči petinu glasova. Sa jedne strane iznenađujuće mnogo za jednog tajkuna, sa druge strane nedovoljno za vlast i sasvim dovoljno da mu se Dinkara osveti ukidanjem dozvole za emitovanje.
Vredan kadar se razbežao po drugim stanicama, a onih nekoliko što nisu danas imaju svoj Jutjub kanal.
I da se sada, dvadesetak godina kasnije, preslika tadašnji program BK Televizije, verovatno ne bi imalo tu mnogo toga da se menja.
Bez ikakve pompe, Vukajlija se pojavila tokom ove godine i zabilježila skoro deset hiljada rječi u rječniku žargona koje su definisali sami posjetioci. Uzimajući za ime učestalu grešku u govoru kad ljudi zapravo žele da kažu Vujaklija, stvorena je zajednica stvaraoca slenga srpskog jezika i mjesto na kojem posjetioci treniraju svoju kreativnost. Ovaj kreativni ventil vas samo tako usisa i očas posla možete da izgubite sate vremena čitajući duhovite opaske kojim su definisani brojni izrazi iz popularne kulture i govora. Pozicionirajući se između ozbiljnih sajtova kao što su "Metak" i "Vokabular" na jednoj, i zabavnih "Srbovanje", "Kobaja Grande" na drugoj strani, Vukajlija je dokazala da famozni "user-created content" (sadržaj kreiran od strane korisnika) može sasvim lijepo da zaživi i na ovim prostorima. Ovogodišnja nagrada za najbolji sajt prema izboru Biznisbloga odlazi ovom istinskom Web 2.0 projektu kojem u definicijama nije izmakla ni domaća blogosfera!
Biznisblog · 26. Decembar 2007.