Prijava

ЛИСИЦА
А. М. Ремлаову

На размрсканој нози се довукла,
Уклупчила се крај рупе и брега.
А крв је ко танка бразда округла
Сањиво лице делила од снега.

Још је назирала пуцањ кроз дим љути,
И вила се шумска путања у оку.
Из жбуња је ветар космати и крути
Разносио ситне сачме кишу звонку.

Као жуње, над њом магла се је вила,
Било је црвено влажно вече позно.
Немирно се глава дизала и крила
И језик на рани ледио се грозно.

Жути реп, ко пожар, у снег је упао,
Ко кувана мрква усна је отекла …
Ширио се иња и сачме дах зао,
А крв, врх чељусти, цурила је, текла.

Poetry is an outdated art, some say.
Why write it then?
Because a climber climbs a hill perhaps;
because it's there.

Because it's exciting to work with fervent words
and make them sing.
Because the conscious mind cannot assess
all that there is.

Words can be sweet or fierce; soothing or rough;
thoughtful or wild:
as art they may embrace the truth as well
as do painted pictures.

Perhaps one distant day someone will find -
in lyric lines -
a fragment from the flavour of our age,
and pause and wonder.

Paul Armstrong

EMINA
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!
Ja joj nazvah selam al' moga mi dina
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti džule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njom crko'!...

Niti haje, alčak, što za njom crko'!

Пркосна Песма

Ја
Раб Божији
Србин
са проседом брадом
изјављујем драговољно
кроз ланце и жицу
пред сведоцима
Силом, Муком и Неправдом
да сам крив и да признајем кривицу!

Крив сам што сам неко
а не нико и нетко
Крив сам што у доба општег србобрста
идем у православну цркву
додуше, поретко
и што се крстим овако
с'три прста!

Крив сам што јесам
а треба да нисам
Крив сам одавно
што стојим усправно
и гледам у небо, уместо у траву
Крив сам што се дрзнух против кривде
крив сам
што опет славим своју крсну славу!

Крив сам што пишем и читам ћирилицом
Крив сам што певам
смејем се и псујем
(а понекад и лајем)
Kрив сам, и признајем
да не знам што знам, и да знам што не знам
Крив сам, и да завршим
са највећом кривицом
(пре него што се заценим од смеха)
крив сам тврдоглавац
што сам Православац
и Светосавац, и што не верујем
у свети злочин и опроштај греха!

Крив сам и грешан
дакле
што постојим
и кад већ постојим и јиш дрско стојим
што бар не признам да не постојим!

Ако то признам
да сачувам главу
изгубићу часни крст и крсну славу
Ако не признам
црно ми се пише
цео свет ће на моју Земљу да кидише

Руље бивших људи
лопова и гоља
чопори робота и других монструма
кидисаће на моје воћњаке и поља
и на моју белу кућу поред друма
око које, као најлепше одиве
цветају трешње, јабуке и шљиве.

Па ево
признајем и то
за спас рода
Ја више не постојим
скините ме с' листе
Ја сам од сад само ваздух, светлост и вода
три елемента која вам користе
А ово што пред вама говори и хода
то је оно што ви од мене створисте!

Моја ружна слика
озверена лика
коју умножавате у вечери и јутра
Tо је слика ваше свести и подсвести
То нисам ја, споља
то сте ви - изнутра!

Мој душманине са хиљаду руку
с хиљаду слугу и слушкиња лажи
убрао си ми сунце к'о јабуку
и радост чисту к'о булка у ражи
Моји ће потомци пити јед и чемер
а твоји већ пију горку медовину
за крвав новац којим пуниш чемер
распродајући моју ђедовину
Усуд ће ти лудачку кошуљу обући
и тек тада ће се мало разданити
или ће планета од срамоте пући
и све нас у исти амбис сахранити!

Много сте важне
Земљо моја мила
Ти и Твоје сестре
Истина и Правда
чим се на вас дигла оволика сила
чим су на вас зинуле кривда и неправда

Руље бивших људи
убица и гоља
чопори робота и других монструма
палацају на твоје воћњаке и поља
и на моју белу кућу поред друма
око које, као најлепше одиве
цветају липе, јабуке и шљиве

Шта ће овде џихадлије
крсташи, фамери
који Ти черече синове и кћери
Мора да су чуле белосветске банде
да имају златна Срца
па их ваде
да их пресаде у сопствене груди
не би ли и они тако били људи.

Господо тужиоци
суци и џелати
исписали сте ми своје заповести
по зеницама
најфинијем стаклу
Што теже живим, лакше ћу умрети
Зашли сте много у ноћ поодмаклу
али узалуд ћете линчовати
најгостољубивији народ на планети
(због чега ћете горети у паклу)
јер Људско Срце
чудо над чудима
неће да се прими у вашим грудима!

Ми се не плашимо смрти
црне вуге
већ ропског живота и болести дуге
Смрт је честа појава међ нама Србима
као што су пролеће, лето, јесен, зима
И није страшнија
поготову дању
од суше, поплаве
земљотреса, мраза
кад је човек сретне на своме имању
окађене душе и светла образа.

Злонамерници
сити и манити
све ми забранисте у рођеној кући
ал’ не може ми нико забранити
да певам и да се смејем, умирући.
А то се вама више не догађа
ни кад свадбујете
ни кад вам се рађа!

Поштедите ме коца и конопца
и разапните ме на врху планина
као ваши праоци што су мога Праоца
Исуса Христа Назарећанина.

Ја ћу да гледам
а ви зажмурите
Иначе ће вам се очи распрснути
од сјаја мог лица
Само пожурите
што ме пре разапнете
пре ћу васкрснути!

Добрица Ерић


Алекса Шантић

Не вјеруј

Не вјеруј у моје стихове и риме
Кад ти кажу, драга, да те силно волим,
У тренутку сваком да се за те молим
И да ти у стабла урезујем име,

Не вјеруј! Но касно, кад се мјесец јави
И пролије сромом врх модријех крша,
Тамо гдје у грму прољеће лепрша
И гдје слатко спава наш јошгован плави,

Дођи, чекаћу те! У часима тијем,
Кад на груди моје приљубиш се чвршће,
Осјетиш ли, драга, да ми т*јело дршће,
И да силно горим огњевима свијем,

Тада вјеруј мени, и не питај више!
Јер истинска љубав за ријечи не зна;
Она само пламти, силна, неопрезна,
Нити мари, драга, да стихове пише

Victor Hugo - Cain

Then, with his children, clothed in skins of brutes,
Dishevelled, livid, rushing through the storm,
Cain fled before Jehovah. As night fell
The dark man reached a mount in a great plain,
And his tired wife and his sons, out of breath,
Said: "Let us lie down on the earth and sleep."
Cain, sleeping not, dreamed at the mountain foot.
Raising his head, in that funereal heaven
He saw an eye, a great eye, in the night
Open, and staring at him in the gloom.
"I am too near," he said, and tremblingly woke up
His sleeping sons again, and his tired wife,
And fled through space and darkness. Thirty days
He went, and thirty nights, nor looked behind;
Pale, silent, watchful, shaking at each sound;
No rest, no sleep, till he attained the strand
Where the sea washes that which since was Asshur.
"Here pause," he said, "for this place is secure;
Here may we rest, for this is the world's end."
And he sat down; when, lo! in the sad sky,
The selfsame Eye on the horizon's verge,
And the wretch shook as in an ague fit.
"Hide me!" he cried; and all his watchful sons,
Their finger on their lip, stared at their sire.
Cain said to Jabal (father of them that dwell
In tents): "Spread here the curtain of thy tent,"
And they spread wide the floating canvas roof,
And made it fast and fixed it down with lead.
"You see naught now," said Zillah then, fair child
The daughter of his eldest, sweet as day.
But Cain replied, "That Eye--I see it still."
And Jubal cried (the father of all those
That handle harp and organ): "I will build
A sanctuary;" and he made a wall of bronze,
And set his sire behind it. But Cain moaned,
"That Eye is glaring at me ever." Henoch cried:
"Then must we make a circle vast of towers,
So terrible that nothing dare draw near;
Build we a city with a citadel;
Build we a city high and close it fast."
Then Tubal Cain (instructor of all them
That work in brass and iron) built a tower--
Enormous, superhuman. While he wrought,
His fiery brothers from the plain around
Hunted the sons of Enoch and of Seth;
They plucked the eyes out of whoever passed,
And hurled at even arrows to the stars.
They set strong granite for the canvas wall,
And every block was clamped with iron chains.
It seemed a city made for hell. Its towers,
With their huge masses made night in the land.
The walls were thick as mountains. On the door
They graved: "Let not God enter here." This done,
And having finished to cement and build
In a stone tower, they set him in the midst.
To him, still dark and haggard, "Oh, my sire,
Is the Eye gone?" quoth Zillah tremblingly.
But Cain replied: "Nay, it is even there."
Then added: "I will live beneath the earth,
As a lone man within his sepulchre.
I will see nothing; will be seen of none."
They digged a trench, and Cain said: "'Tis enow,"
As he went down alone into the vault;
But when he sat, so ghost-like, in his chair,
And they had closed the dungeon o'er his head,
The Eye was in the tomb and fixed on Cain.

Извините што нисам толико вешт да вам дам егзактан превод ..... ево верзије на енглеском , верујем да је практичнија него она на француском ...

Među dobrima uvek najbolji budi,
u životu uzmi sve što ti se nudi,
al' jedna misao uvek nek' je uz tebe:
"KO JEDNOM JEBE, TAJ UVEK JEBE".
Znaj, u životu sve je pisanje i brisanje,
al' jedno je konstantno - KIKOJEBISANJE!

Rudyard Kipling (1865 - 1936)- Ako Možeš

Ako možeš da sačuvaš prisebnu glavu,
kada svi oko tebe gube svoju,
i okrivljuju te za to,
Ako možeš da veruješ sebi,
kada svi u tebe sumnjaju,
i sam pridodaješ njihovim sumnjama,
Ako možeš da čekaš,
a da ti ne dosadi čekanje,
ili ako si prevaren,
da sam ne varaš,
ili ako si omrznut,
da sam ne mrziš,
a da pri tom ne izgledaš
predobar ili premudar,
Ako možeš da sanjariš,
a da snovi ne ovladaju tobom,
Ako možeš da maštaš,
a da ti maštanje ne bude cilj,
Ako možeš da se suočiš
sa uspehom i neuspehom,
i smatraš te dve varke
kao da su potpuno iste,
Ako možeš da podneseš
da istinu koju si rekao
izvrnu nitkovi,
kako bi od nje napravili
zamku za budale,
ili da posmatraš propast onoga
čemu si posvetio sav život,
i da pogrbljen,
sa dotrajalim alatom
opet novo stvaraš,
ako možeš da prisiliš svoje srce,
nerve i tetive,
da te služe dugo
i ako si ih nemilice trošio,
i da izdržiš
kada nema nišega više u tebi
sem volje
koja ti dovikuje
ISTRAJ
Ako možeš da razgovaraš
sa nižima od sebe
i ne istakneš svoju superiornost,
ili da u društvu sa višima
od sebe
sačuvaš svoje dostojanstvo,
Ako ni prijatelj, ni neprijatelj
ne mogu da te uvrede,
Ako te svi cene,
ali ne previše,
Ako možeš da ispuniš
jedan minut sadržajem
koji traje šezdeset sekundi,
tvoja je zemlja
i sve što je na njoj,
i iznad svega,
bićeš ČOVEK,
PRIJATELJU MOJ.

Možda spava

Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,
pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao:
Da je čujem uzalud sam danas kušao,
Kao da je pesma bila sreća moja sva.
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.

U snu svome nisam znao za buđenja moć,
I da zemlji treba sunca, jutra i zore;
Da u danu gube zvezde bele odore;
Bledi mesec a se kreće u umrlu noć,
U snu svome nisam znao za buđenja moć.

Ja sad jedva mogu znati da imadoh san,
I u njemu očin neke, nebo nečije,
Neko lice, ne znam kakvo, možda dečije,
Staru pesmu, stare zvezde, neki stari dan.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.

Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih:
Kao da je san mi ceo bio od pene,
Il te oči da su moja duša van mene,
Ni arije, ni sveg drugog, što noćas snih;
Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih.

Ali slutim, a slutiti još jedino znam.
Ja sad slutim za te oči, da su baš one,
Što me čudno po životu vode i gone:
U snu dođu, da me vide, šta li radim sam.
Ali slutim, a slutiti još jedino znam.

Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad
I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće;
Njene oči, njeno lice, njeno proleće
U snu vidim, ali ne znam, što ne vidim sad.
Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad:

Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet,
I njen pogled što me gleda kao iz cveća
Što me gleda, što mi kaže, da me oseća,
Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet,
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.

Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;
Ne znam mesto na kom živi ili počiva;
Ne znam zašto nju i san mi java pokriva;
Možda spava, i grob tužno neguje joj stas.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.

Možda spava sa očima iznad svakog zla.
Izvan stvari, iluzija, izvan života,
I s njom spava, neviđena, njena lepota;
Možda živi i doći će posle ovog sna.
Možda spava sa očima izvan svakog zla.

Vladislav Petković Dis

УБИ МЕ ПРЕЈАКА РЕЧ…

Уби ме прејака реч. Не стигох да се склоним.
Рече је она јутрос, уз славујеву песму.
Сад неку тугу тешку из себе залуд гоним,
То њено збогом беше премного и за чесму.

МОЈИХ МУЦАВИХ РЕЧИ И БОЛНОГ ПОНИЖЕЊА…

И пуче реч као бич, фијуком за сва времена,
Док се још нечем надах, док бејах сав са собом.
Сад сам нико и ништа – сам себи своја сена,
Осушен бор на хриди пред ветровитим добом.

УБИ МЕ ПРЕЈАКА РЕЧ, УМРЕШЕ СНОВИЂЕЊА…

Не рече ко је кривац за тај метак од речи,
Некуда одскакута, сва гипка као срна…
У мени прошло време као парастос јечи,
А негде испред ока мота се коса црна.

И ОКО, БАДЕМ ЗРЕЛИ, НАДОШЛО ЗА ВОЉЕЊА…

Можда ћу доћи себи када побегну ласте,
Кад лето заборавим и сав у јесен одем.
Кад лепо што је, заспи, а ноћ почне да расте
У мени и за мене, кад мрак оком убодем…

УБИ МЕ ПРЕЈАКА РЕЧ, УМРЕШЕ СНОВИЂЕЊА…

У тој ћу ноћи и ја са својим сном умрети,
Кунући оно збогом што га изрече она.
А није добро ником свом болу да се свети,
Нека све иде Небу, нек’ суди Васиона…

УБИ МЕ ПРЕЈАКА РЕЧ, УМРЕШЕ СВА ВОЉЕЊА…

Бранко Миљковић

Јес!

Zeleno volim te zeleno

Zeleno, volim te, zeleno.
Zelen vetar, zelene grane.
Brod na moru
i konj u planini.
Opasana senkom
ona sanja na verandi,
zelene puti, kose zelene,
sa ochima od hladnog srebra.
Zeleno, volim te, zeleno!
Pod lunom Cigankom
stvari pilje u nju
a ona ih ne vidi.

Zeleno, volim te, zeleno!
Velike zvezde od inja
dolaze sa ribom senke
shto otvara put zori.
Smokva trlja vetar
korom svojih grana,
a breg, machak lupezh,
jezhi svoje ljute agave.
Ali ko ce doci? I odakle?
Ona cheka na balkonu,
zelene puti, kose zelene,
sanjajuci gorko more.

-Kume, dacu ti
konja za kucu,
sedlo za njeno ogledalo,
nozh za njen ogrtach.
Kume, dolazim krvareci
iz Kabrinih klanaca.
-Kad bih mogao, mladicu,
lako bi se nagodili.
Ali ja vishe nisam ja
niti je moj dom vishe moj.

Kume, hocu da umrem
pristojno u svojoj postelji
od chelika i, ako je moguce,

sa holandskim charshavima...
Zar ne vidish moju ranu
od grudi do grla?

-Trista crnih ruzha
pokrivaju tvoj beli grudnjak.
Krv ti vri i mirishe
oko pojasa.
Ali ja vishe nisam ja
niti je moj dom vishe moj.

-Pusti me bar
na visoke verande,
pusti me da se popnem! Pusti me
na zelene verande.
Verandice mesecheve,
gde kaplje voda.

Vec se penju dva kuma
na visoke verande.
Ostavljajuci trag krvi.
Ostavljajuci trag suza.
Drhtali su krovovi,
fenjerchici od lima.
Hiljadu staklenih defova
ranjavalo je zoru.

Zeleno, volim te, zeleno!
Zelen vetar, zelene grane.
Dva kuma su se popela.
Shirok vetar ostavljao je
u ustima chudan ukus
zhuchi, mentola i bosiljka.

-Kume, gde je, reci mi,
gde je tvoje gorko devojche?
-Koliko puta te je chekala
svezha lica, crne kose,
na toj zelenoj verandi.
Nad ogledalom bunara
Ciganka se njiha.
Zelene puti, kose zelene,

sa ochima od hladnog srebra.
Mesechev stalaktit od leda
drzhi je nad vodom.
Noc je postala intimna
kao mali trg.

Pijani su zhandari
lupali na vrata.
Zeleno, volim te, zeleno!
Zelene vetar, zelene grane.
Brod na moru
i konj u planini.

ove zadnje 3 su iz citanke za 3. srednje, jelda?

Моја читанка је већ давно изгорела. Можда. Сад ме асоцираше ова зелена слова на чету за Лорку

Bezimena - Svetozar Lavida

Kad bi krajolik bježao
Kao Srna što sada bježi
Lakše bi mi bilo ponekad
Pucati u prazno
U šumu oko sebe
U bol
U Stvarnost

I izađe mali Rak
Obasjao se suncem
I tu prestade
Na kamenju
Neka ruka ga uhvati
Ne osjeti mali Rak kako je veliki biti
I ne zna šta je Život

Došao je kasno
Uvukao se u krevet
Dvoje ljudi dišu
Draga, ulovio sam Srnu
Vidio sam Suzu u njenom oku
Suze Srne

I malog Raka sam donio
Našem Sinu da se igra
Još kad bi On bio tu
Da ga vidi
A Rak neće preživjeti do njegovog povratka
Šteta

Jedemo strvine
Ubijamo Živote iz potrebe
Srne to znaju pa se
Plaše
Veće smo životinje od
Životinja divljih

Prestani već jednom
Želim da spavam
Hoću Mir pa makar po noći
Draga, Mir je danas nemoguć
Ubili smo ga
Mir je mrtav

Ćuti i spavaj
Krećemo sutra u Grad
Lisice su mi dosadile
Životinje se plaše
Idemo Kući

Песма момака из Крњаче, непрејебива. Ставих на профил колико објашњава!

ЖИВИМ У КРЊАЧИ
У ЗЕМЉИ КЛОШАРА
ПУШИМ И ПИЈЕМ
И ВОЛИМ ДА СЕ БИЈЕМ
А У ЗЕМЉИ КЛОШАРА

НАШЕ СУ ДЕВОЈКЕ
СВЕ САМЕ КУРВИЦЕ
СЕДЕ У БАРУ
И ПУШЕ НАМ КАРУ
А У ЗЕМЉИ КЛОШАРА!

Irska molitva

Nađi vremena za rad.
Rad je cena uspeha.

Nađi vremena za razmišljanje.
Razmišljanje je ključ moći.

Nađi vremena za igru.
Igra je tajna večite mladosti.

Nađi vremena za čitanje.
Čitanje je osnova mudrosti.

Nađi vremena za ljubaznost.
Ljubaznost otvara put ka sreći.

Nađi vremena da voliš i da budeš voljen.
Ljubav je privilegija bogova.

Nađi vremena da se osvrneš oko sebe.
U samoživosti je dan suviše kratak.

Nađi vremena za smeh.
Smeh je muzika duše.

Kelti, objašnjavaju.

AKO

Ako mozes da vidis
unisteno delo svoga zivota,
i bez jedne reci da ga ponovo gradis,
ili da bez uzdaha ili protesta,
podneses gubitak onoga sto si dugo tekao;
ako mozes da budes zaljubljen, ali ne i lud od ljubavi,
ako mozes da budes jak, a da ipak ostanes nezan,
da ne mrzis one koji tebe mrze,
a da se ipak boris i branis;
ako mozes da slusas kako tvoje reci
izvrcu nevaljalci, da razdraze glupake,
i da cujes kako luda usta o tebi lazu,
a da sam ne kazes ni jednu laz;
ako mozes da sacuvas dostojanstvo i slavu,
ako mozes da budes skroman,
iako si savetodavac kraljeva,
ako mozes da volis svoje prijatelje kao bracu,
a da ti ni jedan ne bude sve i svja;
ako znas da razmisljas, da posmatras i upoznajes,
a da nikad ne postanes skeptik ni rusilac,
ako znas da sanjaris, a da ti san ne bude gospodar,
da mastas, a da ne budes samo mastar;
ako mozes da budes cvrst, ali nikad divalj,
ako mozes da budes dobar,
ako mozes da budes pametan,
a da nisi cistunac i sitnicar;
ako mozes da zadobijes pobedu posle poraza,
a da te dve varke podjednako primis,
ako mozes da sacuvas hrabrost i glavu,
kad je svi ostali izgube.
Tada ce sreca i pobeda
biti zauvek tvoji poslusni robovi,
i ono sto vise vredi nego slava:
Bices Covek Sine moj!

Kipling...Na veliku žalost ovu pesmu sada koriste i kada nije potrebno.

MODERATO CANTABILE – Arsen Dedic

Rijeka donosi jesen
Dugo umire grad
I u nama toliko ljeta
Mi smo sirocad svijeta

Reci, da li ces nocas
Moci ostavit sve
Svoju kucu, navike, ljude
I poci, a ne znati gdje?

Neka svi mrznjom isprate nas
Ali, draga, zivot ceka, sad je cas.
Citav svijet bit ce nas novi dom
Neka kazu: "Avantura je to!"

Nikad zaliti neces
Svoje stvari, ime, ni grad
I u hladnoj sobi hotela
Bit ces slobodna sad.

Neka svi mrznjom isprate nas
Ali, draga, zivot ceka, sad je cas!
Citav svijet bit ce nas novi dom
Neka kazu: "Avantura je to!"

Duga, ocajna kisa
Magla zastire zrak
Nekim putem, tijesno kroz jesen,
Nas ce odvesti vlak.