Prijava

Mislim grk je ko sto je nas pretstolonaslednik srbin, al nisam imao pojma.

Grk samo po mestu rođenja, inače njegovim venama je tekla ona incestoidna krv nemačkih i ko zna kojih još plemićkih kuća, bio je još jedan iz tog niza germanskih plemića koji su se bog te pita kako našli na tronovima i dvorovima rendom evropskih zemalja. Guglo sam baš o njemu kad odapnuo, interesantan život svakako, čak je služio u mornarici tokom drugog svetskog rata.

ma te kraljevske porodice su sve bile u krvnom srodstvu početkom prošlog vijeka

inače je li onaj straja realan šta je bre ono, on misli da je neki umetnički stvaralac? bukvalno kad ga pogledam samo pomislim na riječ ŠONJA

Čovek je moj brat po šonjosti svakako, ali respekt makar za to što je izbego inceldom i našo neku da je jebe i oplodi

хахахахах јеботе

https://www.youtube.com/watch?v=dKj9l3eygKk

https://mondo.rs/Info/EX-YU/a1461532/bosna-i-hercegovina-upao-na-zabavu-mitraljec-pucao-bizarno-detalji-video.html

богу хвала да није човека горе лудак
господин понор мекгрегор

i cara Dušana je rodila Bugarka...

Sećate li se kultnog filma pod nazivom "U ime naroda" (ili Put za Kinšasu) iz davne 1987. godine u režiji Živka Nikolića. U maloj crnogorskoj varošici, u vreme najveće moći UDBE i Partije, direktor Todor koga maestralno glumi Bogdan Diklić, uspešno razvija lokalno preduzeće. Posao u tom preduzeću za svakog zaposlenog je šansa ne samo da preživi, već i da uhvati korak sa očekivanim prosperitetom čitave varošice.

Direktno
KOLUMNE
Srđan Milivojević21. 04. 2021.12:100
U ime naroda ili Put za Kinšasu
Sećate li se kultnog filma pod nazivom "U ime naroda" (ili Put za Kinšasu) iz davne 1987. godine u režiji Živka Nikolića. U maloj crnogorskoj varošici, u vreme najveće moći UDBE i Partije, direktor Todor koga maestralno glumi Bogdan Diklić, uspešno razvija lokalno preduzeće. Posao u tom preduzeću za svakog zaposlenog je šansa ne samo da preživi, već i da uhvati korak sa očekivanim prosperitetom čitave varošice.

Ali takvo pregalaštvo pored poštovanja ljudi iz sredine u kojoj Todor živi, izaziva i ljubomoru dvojice lokalnih moćnika, načelnika Maksima koji je šef policije i predsednika opštine. Pri tome ovaj dvojac bahato zloupotrebljava svoje funkcije, ponašajući se kao da su oni gospodari čitavog mesta, a sve žene u varošici tretiraju kao svoje vlasništvo. A direktor Todor uz sve to ima i ženu lepoticu, Mariku, koju glumi jedna od najlepših žena bivše Jugoslavije, Savina Geršak.

Jedini ko u dramskom zapletu sa primesama gorkog humora pokušava da očuva tradicionalne patrijarhalne vrednosti, kao poštenje, dobrotu, čestitost i odanost ne želi da zameni za moralnu izopačenost novog doba, jeste Todorov vozač Milutin. On po cenu teškog stradanja ne dozvoljava da mu strah od partijskih i policijskih moćnika određuju šta je ispravno i normalno, suprotavljajući svoju moralnu čistotu brutalnoj moći vlastodržaca. Kada Todora uhapse, Milutin ostaje uz njegovu porodicu, ne dozvoljavajući ikome da sruši njegovu postojanu veru u nevinost sposobnog direktora kome se sa razlogom divi i koga poštuje.

Milutin je uveren da jedini razlog stradanja direktora Todora leži u sujetnom strahu lokalnih moćnika pred ugledom koji direktor uživa, čemu je pridodata želja da ga dodatno ponize brutalnim ucenjivačkim pritiskom na njegovu suprugu koja na sve načine pokušava da očuva svoju čednost. Ali ljudi nisu onakvim kakvim ih svojim čestitim očima vidi Milutin. Svi do jednog padaju pred ucenama partijsko policijskih moćnika da bi na kraju Milutin doživeo da ga i direktor Todor razočara svojom nespremnošću da se suoči sa izopačenošću sredine u kojoj živi.

Koliko je danas Milutina u Srbiji spremnih da poštujući postulate istine, pravde i moralnih normi, stanu u odbranu nečije supruge, sestre, ćerke, kadrih da tuđu porodicu požrtvovano brane kao svoju, ne plašeći se osvete obesnih moćnika? Koliko je danas potomaka Karađorđa? Kroz koliko srpskih srca danas teče krv Sinđelića? Koliko damara otkucava u ritmu vojvode Mišića? Koliko ljudi bi na raskršću svog života krenulo za majorom Dragutinom Gavrilovičem, a koliko bi krenulo ka studiju Zadruge u Šimanovcima?

Taj odgovor nemojte tražiti na izborima, taj odgovor potražite kad stanete ispred ogledala. Taj odgovor potražite kad u prevozu vidite da trudnici i majci sa detetom niko ne ustane, kad vidite da bahati vozač prođe kroz baru tako da isprska ženu i dete dok prelaze ulicu, kad kabadahije koje podriguju ispred lokalne prodavnice ispijajući pivo prostački dobacuju ženama koje prolaze sokakom, kad nekoj baki niko neće da stane na pešačkom prelazu pa joj još i trubi dok izbegava vozila. Taj odgovor potražite dok ćuteći gledate kako seku lipu pod kojom ste prvi put poljubili neku devojku, kad poseku kesten pod kojim ste gledali zvezdano nebo maštajući kako da dohvatite taj iskričavi roj, kad vam bistru reku vašeg detinjstva gurnu u cev zarad profita, kad lagani lahor ustalasa zelene livade i brežuljke pokrivene rascvetalim voćnjacima koje će neko pretvoriti u deponiju jalovine a vi pognete glavu.

Srpska nasilna stranka, skraćeno SNS, je na svaku instituciju u ovoj zemlji u poslednjih devet godina okačila crveni fenjer. Ostaje samo još da napredne dahije zastakle čitavu Srbiju, da je pretvore u jedan veliki šoping mol u kome je sve na prodaju. I čast i dostojanstvo i ljubav i porodica i ženska čeljad iz kuće i razdragani devojački smeh i voda, reke, zemlja i vazduh. Dok ćuteći čekamo da licitator treći put udari čekićem u sto i oglasi prodaju svega, znajte da je udarac tim čekićem u stvari udarac u poslednji ekser našeg kovčega u kom čitav jedan narod živ odlazi u grob praćen razuzdanom vriskom sa Farme.

Pognute glave, ćuti narod čiji su preci prešli Albaniju i na Krfu vaskrsli iz mrtvih, koji su golim grudima probili Solunski front, koji su se na Bregalnici, Ceru i Kajmakčalanu razgraničili sa Bugarima i Austrougarima i svojim kostima omeđili granice srpstva. A čekić čijim će se udarcem u sto oglasiti kraj, preteći visoko je podignut u vazduh.

Direktno
KOLUMNE
Srđan Milivojević21. 04. 2021.12:100
U ime naroda ili Put za Kinšasu
Sećate li se kultnog filma pod nazivom "U ime naroda" (ili Put za Kinšasu) iz davne 1987. godine u režiji Živka Nikolića. U maloj crnogorskoj varošici, u vreme najveće moći UDBE i Partije, direktor Todor koga maestralno glumi Bogdan Diklić, uspešno razvija lokalno preduzeće. Posao u tom preduzeću za svakog zaposlenog je šansa ne samo da preživi, već i da uhvati korak sa očekivanim prosperitetom čitave varošice.

Ali takvo pregalaštvo pored poštovanja ljudi iz sredine u kojoj Todor živi, izaziva i ljubomoru dvojice lokalnih moćnika, načelnika Maksima koji je šef policije i predsednika opštine. Pri tome ovaj dvojac bahato zloupotrebljava svoje funkcije, ponašajući se kao da su oni gospodari čitavog mesta, a sve žene u varošici tretiraju kao svoje vlasništvo. A direktor Todor uz sve to ima i ženu lepoticu, Mariku, koju glumi jedna od najlepših žena bivše Jugoslavije, Savina Geršak.

Jedini ko u dramskom zapletu sa primesama gorkog humora pokušava da očuva tradicionalne patrijarhalne vrednosti, kao poštenje, dobrotu, čestitost i odanost ne želi da zameni za moralnu izopačenost novog doba, jeste Todorov vozač Milutin. On po cenu teškog stradanja ne dozvoljava da mu strah od partijskih i policijskih moćnika određuju šta je ispravno i normalno, suprotavljajući svoju moralnu čistotu brutalnoj moći vlastodržaca. Kada Todora uhapse, Milutin ostaje uz njegovu porodicu, ne dozvoljavajući ikome da sruši njegovu postojanu veru u nevinost sposobnog direktora kome se sa razlogom divi i koga poštuje.

Dragan Marković Palma i Ivica Dačić
Dragan Marković Palma i Ivica Dačić
Milutin je uveren da jedini razlog stradanja direktora Todora leži u sujetnom strahu lokalnih moćnika pred ugledom koji direktor uživa, čemu je pridodata želja da ga dodatno ponize brutalnim ucenjivačkim pritiskom na njegovu suprugu koja na sve načine pokušava da očuva svoju čednost. Ali ljudi nisu onakvim kakvim ih svojim čestitim očima vidi Milutin. Svi do jednog padaju pred ucenama partijsko policijskih moćnika da bi na kraju Milutin doživeo da ga i direktor Todor razočara svojom nespremnošću da se suoči sa izopačenošću sredine u kojoj živi.

Koliko je danas Milutina u Srbiji spremnih da poštujući postulate istine, pravde i moralnih normi, stanu u odbranu nečije supruge, sestre, ćerke, kadrih da tuđu porodicu požrtvovano brane kao svoju, ne plašeći se osvete obesnih moćnika? Koliko je danas potomaka Karađorđa? Kroz koliko srpskih srca danas teče krv Sinđelića? Koliko damara otkucava u ritmu vojvode Mišića? Koliko ljudi bi na raskršću svog života krenulo za majorom Dragutinom Gavrilovičem, a koliko bi krenulo ka studiju Zadruge u Šimanovcima?

ZATO NAM JE OVAKO Vučić gleda "Zadrugu" (VIDEO)

Taj odgovor nemojte tražiti na izborima, taj odgovor potražite kad stanete ispred ogledala. Taj odgovor potražite kad u prevozu vidite da trudnici i majci sa detetom niko ne ustane, kad vidite da bahati vozač prođe kroz baru tako da isprska ženu i dete dok prelaze ulicu, kad kabadahije koje podriguju ispred lokalne prodavnice ispijajući pivo prostački dobacuju ženama koje prolaze sokakom, kad nekoj baki niko neće da stane na pešačkom prelazu pa joj još i trubi dok izbegava vozila. Taj odgovor potražite dok ćuteći gledate kako seku lipu pod kojom ste prvi put poljubili neku devojku, kad poseku kesten pod kojim ste gledali zvezdano nebo maštajući kako da dohvatite taj iskričavi roj, kad vam bistru reku vašeg detinjstva gurnu u cev zarad profita, kad lagani lahor ustalasa zelene livade i brežuljke pokrivene rascvetalim voćnjacima koje će neko pretvoriti u deponiju jalovine a vi pognete glavu.

Srpska nasilna stranka, skraćeno SNS, je na svaku instituciju u ovoj zemlji u poslednjih devet godina okačila crveni fenjer. Ostaje samo još da napredne dahije zastakle čitavu Srbiju, da je pretvore u jedan veliki šoping mol u kome je sve na prodaju. I čast i dostojanstvo i ljubav i porodica i ženska čeljad iz kuće i razdragani devojački smeh i voda, reke, zemlja i vazduh. Dok ćuteći čekamo da licitator treći put udari čekićem u sto i oglasi prodaju svega, znajte da je udarac tim čekićem u stvari udarac u poslednji ekser našeg kovčega u kom čitav jedan narod živ odlazi u grob praćen razuzdanom vriskom sa Farme.

Pognute glave, ćuti narod čiji su preci prešli Albaniju i na Krfu vaskrsli iz mrtvih, koji su golim grudima probili Solunski front, koji su se na Bregalnici, Ceru i Kajmakčalanu razgraničili sa Bugarima i Austrougarima i svojim kostima omeđili granice srpstva. A čekić čijim će se udarcem u sto oglasiti kraj, preteći visoko je podignut u vazduh.

Došli smo do svoga raskršća. Na jednu stranu ide stranputica za nigde, osvetljena crvenim lampionima, koja preko Jagodine, Pinka, Farme, Zadruge i tabloida vodi do ambisa kog revnosno zidamo svojim ćutanjem. Na drugu stanu je put kojim je ovaj narod išao vekovima sa putokazima koje su postavili Sveti Sava, knez Lazar, Đakon Avakum, Obilić, Sinđelić, Dragutin Gavrilović i milioni znanih i neznanih.

Možda će ipak umesto trećeg udarca čekića u sto lupiti ruka čoveka koji će istrgnuti malj iz ruke licitatora i viknutu:

"Ne dam više! Dosta je!"

Ali ako niste spremni da to bude vaša ruka, onda čekajte da umesto nje lupi cekić. I krenite ka ambisu.

A ako raspalite po stolu nek to bude onako muški kako treba, udarimo tako da padne iz prve. Da se pamti za sva vremena. Da nikada nikome više ne padne na pamet da ponovi ovo zlo! Niti da ga brani i opravdava.
Posle toga će čekić hiljade puta udarati o sto. Ali umesto Prodato, taj udarac čekićem će pratiti one dugo čekane reči:

"U ime Naroda!"

Ali za to je potrebno da svako od nas ustane i podigne glavu!

Čovek je moj brat po šonjosti svakako, ali respekt makar za to što je izbego inceldom i našo neku da je jebe i oplodi

LOL

u jebote ovi nisu krsteni

Što nisi i ostao tamo majke li ti ga spalim šizofrene i neurotične

Melk ne samo da pise dugacke i dosadne postove,nego i kaci dugacke i dosadne klipove.

Eh deco moja izgubljena...

VRLINOSLOV
R
L
I
N
O
S
L
O
V